Dolaze pacovi
Zanemelima
O, ludilo velikog grada, kada uveče
kraj crnog zida ubogaljeno drveće štrči,
kada duh zla gleda kroz srebrnu masku;
svetlost magnetičnom kamdžijom progoni kamenu noć.
O, potonulo glašenje večernjih zvona.
Bludnica u ledenom grču rađa mrtvo dete.
Besno bičuje božji gnev čelo sumanutoga,
purpurna zaraza, glad što lomi zelene oči.
O, preužasno smejanje zlata.
Ali tiho krvari u tamnoj špilji muklije čovečanstvo,
od čvrstih metala sklapa spasilačku glavu.
Uveče, srce moje
Uveče se čuje krik slepih miševa
Dva vranca skaču na livadi.
Crveni javor šumori.
Šetaču se javlja malena krčma kraj puta.
Divno prijaju mlado vino i orasi.
Divno: pijan se povoditi u sutonskoj šumi.
Kroz crno granje probrujava bolna zvonjava.
Na lice kaplje rosa.
Pacovi
Jesenji mesec dvorište belim obliva.
Fantastične senke s krova se obrušavaju.
U prozorima praznim ćutanje prebiva;
pacovi tad polako iskrsavaju
i promiču cičeći tamo i amo
i sivkast se povija pramen smrada
za njima iz sablasnog zahoda tamnog,
po kojem mesečina drhtavo pada,
i požuda im štekeće i mahnita,
dom i ambare oni preplavljuju,
prepune zrelog voća i žita.
Ledeni vetri se kroz mrak cviljenjem najavljuju.