Iz arhive Dražena Vrdoljaka: O novoj muzičkoj modi
sintesajzer

Photo: MusicElectro

Dolje synthesizer!

Otkako je, ima tome koja godina, elektronska glazbena naprava zvana “synthesizer” zakucala i na naša vrata, čovjek više nema mira! Brzinom i prodornošou zaraze, “synthesizer” se prilijepio upravo uz svaku muzičku vrstu, inficiravši svojim zvuikom i mladoi staro: od šlagerčića, preko rock-glazbe do jazza, svugdje ćete naići na njegovo mijaiukanje. Dr. Robert Moog i drugi tvorničari ovih mašina vjerojatno nisu mogli pretpostaviti da će im naše tržište odjednom postati super konjukturno.

A da su znali za našu provjerenu nekritičnost prema svim pomodnim štosovima sa strane, koje prihvaćamo strastvenije i odbacujemo nemilosrdnije nego na njihovim izvorištima, “Moog”, ARP i ostali ne bi ostali zatečeni. Pomama “synthesizera” samo je još jedan dokaz više za tvrdnju da u nas uglavnom malo tko brine o tome što svira, preferirajući efekat pred vrijednošću muzičkog sadržaja. Jugoslavenski rock-glazbenici, na primjer, odavno već pod balastom instrumentalne vještine koje im se savladavanje i perfekcioniranje čini mnogio važnijim od muzičke ideje, prihvatili su “synthesizer” kao igračku koja im jamči makar još godinu-dvije iživljavanja i življenja u iluziiji “suvremenog i progresivnog”. Među njima je “synthesizer” najprije postao pitanje prestiža.

Tko ga ima, nabavit će još jedan do dva modela, a tko ga nema, prodat će makar i pola (od i onako siromašne) opreme, da bi na koncertima i snimkama mogao zavijati pred ushićenim slušateljima. I dok se stanoviti broj inozemnih glazbenika “synthesizerskog” usmjerenja detaljno posvetio studiranju i ispitivanju mogućnosti novog instrumenta, naši ga, brate, rabe na svakom mjestu: u tri minute dugoj “tra-la-la” pjesmici, kao i prilikom maratonskih instrumentalnih ekshibicija, gdje elektronsko urlanje preko svake mjere, i bez razumne potrebe, para uši.

A kako se u nas uglavnom upotrebljavaju prijenosni manje skupi (i lošiji) modeli, urođena sklonost spram komocije našla je računicu, pa određen broj klavirista u svojim podrumima čuva kolekciju od desetak električnih klavijaiturra, što orgulja, što klavira, a na putovanja nosi samo malu spravu, eksploatirajući je do nemilosti.

No, rock-glazba, zahvaljujući slobodi i nekonvencionalnosti svojih formi, postala je i inače, u mnogo ozbiljnijim okolnostima, dobrim tržištem za elektroniku, pa se pojedini od naših doprinosa još i mogu tolerirati, ali, “synthesizer” je tu; valja ga iskoristiti. Njegov zvuk postao je u krugu starmalih šlageromana idealnim alibijem pred optužbama zbog zastarjelosti. Napiši najgoru “ljigu”, dodaj joj “synthesizer” … i stvar je riješena.

Pa tko kaže da i mi nismo suvremeni! “Synthesizer”, kao deus ex machina, spašava od zarđalosti. A podatak da se na ovicima single i LP-ploča riječ “synthesizer” tek posljednjih mjeseci počela pisati ispravno (i to u svakom trećem slučaju) nikoga ne uzbuđuje. Ima, na primjer, ljudi koji su pokupovali “synthesizere”, a uopće ih ne znaju svirati, pa na snimanja pozovu nešto vještije i rutiniranije. Zatim ih već obučeni “synthesizeraši” nauče kako treba upotrebljavati ono čarobno dugme koje izaziva fascinantno zavijanje, i kurs je završen. Pjevač Taj i Taj, kojemu je do prije mjesec dana i električna gitara predstavljala misterij, sad će slavodobitno i ponosno zapjevati uz neusporedivu elektroniku.

Smiješni li su naši jazz-orkestri! Donedavna najzatucaniji protivnici električnih instrumenata, njihovi članovi najednom srčano udariše po “sintićima” i sada ih nitko ne može rastaviti. Ljubav će trajati do pojave nekog novog hit-instrumenta.

I tako, naša je zabavna, rock i jazz glazba postala “synthesizerska”, a vjerni ljubitelji pojedinih vrsta očajavaju jer sve im zvuči na vlas isto.

* Tekst objavljen u magazinu “Oko” 18. rujna 1975.

NAPOMENA: Redakcija XXZ nastaviće sa objavljivanjem tekstova Dražena Vrdoljaka (1951-2008) kako bi se nove generacije čitalaca upoznale sa opusom ovog velikog glazbenog kritičara i vrsnog novinara

Oceni 5