Civilno služenje vojnog roka
Gladd1

Photo: Vincent Leloup

Dom za vješanje

Pismo adresirano na ministarstvo glasi ovako: “...i stoga držim da je mirno razrješenje konflikta najbolje rješenje, pa Vas molim da mi omogućite služenje civilne vojne službe.“ Nakon dva mjeseca stiže odgovor: ODOBRENO. Zatečen na radnom mjestu stražara, spremam pismo u torbu. Nakon posla zove me dežurni, razdužujem oružje, metke, uniformu. Mjesec dana po primitku, javljam se u dječji dom. Civilno služenje vojnog roka.

Na travnjaku doma životinje: plišani medo, plastična vjeverica i jedna cipela broj 32. Iza zgrade životinje: kavez s golubovima, kokošima i paunovima. I njemački ovčar. U dvorištu punom trke i plača, sjedim, dok me golubovi fiksiraju gugutanjem s druge strane kaveza.

“Jel imaš mobitel?“, pita me Palčica.

“Imam.“

“Mogu li ti čuvat mobitel? Samo dok si tu, pa kad ideš kući ja ću ti vratit“, pita me malo stvorenje.

“Ok. Ali pazi na njega...“

Palčica je tako mala da ulazi u kavez s životnjama kroz otvore na žici. Djeca je ne vole pa je očekivala da neću ni ja. Provodi dane s životinjama. Igra se s psom, razgovara s pticama. Stalno im nešto nosi, vodu ili hranu. Nekad metlu kojom čisti. Ujutro šeta psa koji je skoro veći od nje. Vraća mi mobitel točno u četiri na kraju smjene.

“Oćeš doć sutra?“, pita me.

„Normalno.“

“Vojnici dolaze svaki dan.“, kaže, “Neki se samo zapišu i odu.“.

“Vratit ću se...“

“Je, svi tako govore!“, viče na mene.

Mašem na odlasku.

“Znam da nećeš!“, urla za mnom.

Sjedio sam s nastavnicima prvi dan službe. Dječak je unio pića na poslužavniku. Kad je izišao iz sobe, nastavnik mi je u pola glasa rekao da su ga našli, kod djeda i bake, zatvorenog u svinjcu. Po glavi je i leđima imao ožiljke od gašenja cigareta. Nije znao govoriti.

Prijatelj mi je bio sedmogodišnji Rom. Njegov otac je, s zlatnim lancem, prstenom i Rolexom, dovodio stariju braću i sestre nedjeljom. Opijen očevom pažnjom tražio je sutradan da ga nosim dok mi ruke ne otpadnu od umora. Penjao po živici, ispao mi i izgrebao se. Ogrebotina nije bila vidljiva, ali imao je sedam godina i volio se voziti. Vozili smo liječniku. Stavio sam ga između sebe i volana, upalio auto i vozio ga do pedeset metara udaljene ambulante. Sjedili smo u čekaonici, a on se uvukao ispod stolica. Debela medicinska sestra ga je molila da izađe. Povlačila ga je za ruku, ali nije ga mogla povući. Onda joj se pridružila druga, starija medicinska sestra, pa liječnica na kraju. Unijeli su ga u ordinaciju i položili na stol. Liječnica ga je pregledala i nasmijala se.

“Ti si peder“, rekao mi je na izlasku.

“A-a, nisam“

“Jesi, jesi“

„Zašto takav lijep dečko tako govori?“, pitala ga je sestra.

„Ciganko“, odgovorio joj je.

Pripremao sam se za zalijevanje travnjaka. Igrao sam Solitaire na prastarom računalu u učionici. Jutarnja je smjena bila u školi, popodnevna još nije ustala. Odjednom, nakon pola sata tišine u praznoj sobi se začuo poj:

“Višeee nisam tvojaaa, nisam ona kojaaa trpi da bi bilaaa voljenaaaaaa“

Okrenuo sam se ormaru iz kojeg je dolazila pjesma.

“'Ko je unutra?“

“Aaa-a... da bi bila voljenaaaa“, čulo se iz ormara.

Otvorio sam vrata, a iznutra je izišao debeli klinac.

“Ko te zatvorio?“, pitao sam shvativši uzaludnost pitanja.

Nitko ne odaje svog zlostavljača ako ne mora.

“Oćeš nešto crtat?“, pitao sam.

“Oću“, rekao je.

Druga djeca su došla crtati. Debeli je nacrtao veliko lice sa suzama. Preko cijelog lica napisao je: PLAĆE. Uzeo sam crtež i pokucao na vrata psihologinji. Otvorila je vrata s iznenađenim izrazom lica. Prepričao sam kako ga sam ga našao u ormaru i zamolio da nađu tko ga je zaključao. Da ga nekako kazne i da zaštite Debelog. Gledala je malo mene, pa crtež. Nije rekla ništa.

“Mislite li da je htio komentirati plaće?“, podigao sam crtež.

Na mjestu gdje se plače, a nitko ne čuje, nitko nije imao prosjek ocjena veći od tri. Nitko nije previše napredovao, osim jednog dječaka. Našao sam ga da pomaže prati suđe u kuhinji. Nije ga zaslužio kaznom. Ipak, prao je. Pitao sam ga zašto je kažnjen. Ništa nije rekao. Drugi u kuhinji su šutjeli. Izišao sam.

Braća su bili oličenje divljaštva. Kad im se posveti sve su radili da se svide. Ali samo okrenete glavu, već nešto razbijaju ili nekoga mlate. Ili se mlate između sebe.

Rano ujutro zaustavio me drugi vojnik.

“Jesi li čuo vijest?“

“Novi stol za ping pong".

“Ma ne to. Bilo je na televiziji sinoć. Stari od braće, iskasapio im je majku. Nisi gledao? Našli su je u kuhinji...“

Majka ih je često posjećivala. Nakon posjeta bi sjela na klupu pred domom i pušila. Nekad smo razgovarali. Imala je kratku plavu kosu. Bila je mršava i stezala je torbu u naručju. Nosio sam njene opuške s tragovima ruža u smeće jer ih nije htjela bacati po podu. Ne znam kako se situacija s majkom odrazila na braću, jer sam bio sam zadužen za dugog klinca koji se nije htio kupati. Nakon sedam dana nisam ga nagovorio da se okupa. Imao je sedam godina i bio tako mali da sam ga mogao nositi u džepu. Nastavnica je rekla da ga zgrabim i držim pod tušem. Nisam htio. Nekako smo saznali da se ne kupa jer ne želi u vrtić. U vrtić ne želi jer ga djeca tuku. Netko je otišao u vrtić razriješiti situaciju, nakon čega se mali opet kupao.

Nakon par dana mlađi od braće žicao me novce. Tražio je svih redom - vojnike, stariju djecu, nastavnike. Nitko od djece nikad ne žica novce.

“Zašto ti treba?“, pitao sam mlađeg.

“Za sladoled“

Skoro cijelo je ljeto već prošlo, a samo se jednom jeo sladoled.

Te sam noći sanjao mlađeg od braće kako mi govori da ga je mama zvala i rekla mu da će sve biti u redu. Govorila mu je da se pobrine za brata i za oca. Govorila mu je, u mom snu, da je očev odvjetnik preskup, da uzima 120 kuna za sat i da mu otac ne može to platiti. Pitao me mogu li mu nekako pomoći da skupi novac za starog. Probudio sam se usred noći i uspavao se suzama.

Tog dana nisam zalijevao travu. Kad je ravnateljica stigla naložila je da čupamo travke između kamenih ploča na puteljku. U dom je stigla djevojka koja je volontirala, i Palčica je konačno našla prijateljicu. Čak je prestala i čuvati moj mobitel, više joj nije bilo bitno. Ali nije me zaboravila, postala je pričljivija i smijala se. Debeli je, šepureći se u tri broja većoj majici Metallice, pokucao na vrata svog puberteta. Bio je vrhunac ljeta, poslijepodne se kupalo. Naveče je bilo vruće, teški jugo spustio se na zemlju.

Pred domom se igralo graničara, stariji loptom gađaju mlađe. Prolazeći igralištem dobio sam loptu u leđa. Nije strašno, dok ne počnu gađati svi odjednom. Pobjegao sam premu ulazu zgrade, ali nisam uspio ući. Skupljao sam lopte i počeo ih vraćati. To ih je još više razjarilo, uključili su se i stariji, počeli su ih šutirati nogom. Prije nego sam shvatio pretvorilo se u kišu udaraca, bez ikog da pomogne. Petnaest razjarenih klinaca krenulo je prema meni, u trenu sam pribijen uz zid shvatio sam da moram reagirati. Netko se zatrčao prema meni. Pokrio sam glavu, podigao nogu instiktivno. Vidio sam klinca koji leti par metara i pada na leđa.

“Nije mi ništa“, rekao je ustajući. Stali su ukopani shvativši da je igra otišla predaleko. Tada je, smrtno ozbiljna s loptom u ruci, najstarija među curama, zaprijetila: “O ovome niko da nije pisnija!“

Okrenula se prema svima, opalila loptom o tlo i hladno rekla:

„Ili će imat posla s menom“

Slijedeće jutro dobili smo naredbu da se rješimo starih kompjutora. Ubacivali smo ih na kolica i bacali na glomazni otpad pred domom kad nam je prišla žena i pitala hoćemo li ih prodati. U tren smo pogodili cijenu i prebacili bezvrijedne starudije u njena kolica. Dobili smo, nas šest vojnika, svaki dvadeset pet dolara. Sutra smo svi šestorica bili pred uredom ravnateljice.

“Ovdje potpišite da ste obavili civilnu službu. Neće se pokretati nikakav postupak protiv vas. Novce ćete vratiti odmah“, pružila je papir.

Jedan po jedan i stavili novce na njen stol.

“Ja imam problem“, ustao sam, „već sam potrošio svoje.“

Napustili smo zgradu pognutih glava. Dobio sam jedanaest slobodnih dana, jedanaest dana prije isteka službe. Pomislio sam izlazeći, jedan sam od rijetkih koji je uspio biti nečasno otpušten iz civilne.

“Za dom!“, dobacili su mi na odlasku otpušteni vojnici.

„Spremni!“, odgovorio sam.

*Priča je objavljena u e-novinama 2011. godine

Oceni 5