Domovina je upropastila moje zimske cipele

Stan

Naš stan je skroman

Ali je velika sreća, što ga imamo

Rekla je maćeha.

A ja mislim da je naš stan kazna

Za nešto što je netko nekad uradio -

Ljeti je u njemu neizdržljivo vruće

A zimi cvokoćeš

I kad radi grijanje.

Slavine uporno kape.

Bojler smo tri puta mijenjali

A sada opet nešto u njemu pucketa.

Jedna vrata se zatvaraju malo više od pola

Druga vrata se zatvaraju skoro.

Roletne na prozorima.

Izgledaju kao štapići u igri mikado

Kad ne možeš ni jedan odvojiti

A da ne srušiš ostale.

A ispod prozora gluhi Vinko mehaničar

Sluša radio i turira motore.

Ja bih najviše voljela

Da živim kao šumska vjeverica

Zimi u duplji stabla

Ušuškana u suho lišće

I mahovinu

S paketićima lješnjaka i krckalicom.

A ljetni stan da mi se nalazi

Visoko na ogromnom drvetu

Gdje povjetarac donosi svježinu

Gdje ne dolaze grozne muhe

Gdje se ne čuju zvukovi iz Vinkove radionice

A pogled puca nadaleko

Preko cijelog kraja.

Masnica

Udarila sam se u bok

Udarac kao čeličnom pesnicom

Kao tučkom iz avana

I imam groznu masnicu

Masnicu ozbiljnu

Koja baš tišti.

Boli me unutra

Ispod kože, u mesu

A koža je modra, plavkasta

I okolo zelenkasta.

Ne znam jesam li ikad vidjela

Ovako opaku masnicu

Mogla bih kukati, plakati, jaukati

Pas Njuškan bi počeo lajati

Svi bi se sjatili oko mene

Počeli bi da me tješe

Stavljali bi mi obloge

Milovali me po glavi

Ali što je meni stalo

Imam masnicu i gotovo.

Kad prođem pokraj kojeg velikog automobila

Kad prođem pokraj kojeg velikog automobila

Ja mu krišom uradim nešto

Iskrivim brisač na staklu

Zavrnem antenu u osmicu

Gurnem čavlić u bravu

A ponekad razbijem stop-svjetlo.

Dva puta sam probušila gumu šestarom.

Ako ništa drugo ne učinim

Barem ostružem lak na vratima

Nakošenom dvodinarkom.

Ili ga udarim cipelom odozgor

Po auspuhu koji viri.

Kad bih imala kiselinu

Polila bi ih kiselinom

Da ih kiselina razjede.

Ovo je, naravno, tajna.

Nikomu ja ne mogu reći

Ni Marini ni Marku

Znam što bi mi oni rekli:

Što su tebi krivi svi veliki automobili

Što je jedan veliki automobil ubio tvoju mamu.

Možda i nisu

Ali ja ih mrzim.

Zadaća o domoljublju

"Zašto volim svoju domovinu?"

Cijelo popodne mislim o tomu

Druge zadaće napišem za pet minuta

A ova me udavila.

Volim je zato što je tvrda...

(Kad bi bila gnjecava

Noga bi mi propadala u nju)

Volim je zato što je njeni neprijatelji mrze

(Ako je stvarno mrze.

A zašto je mrze kad je tako obična

To mi zbilja nije jasno)

Dok hodam, ja se lijepo igram sa domovinom

Odozgor pritiskam ja

Odozdol domovina

Tko će jače!

Ona me k sebi vuče

Ali ja se otiskujem

Ja odskačem!

Domovina je upropastila moje zimske cipele

I braon sandale

Ali ja joj to ne zamjeram.

I mislim da najviše u domovini volim limenu glazbu

I poljsko cvijeće.

Nova igra

Danas sam u samoposluzi,

Igrala jednu novu igru

Mogla bi se zvati "Tko brže".

Prodavač, prodavačica

I jedan čovjek u štofanom odijelu

Išli su između gondola

I stavljali na sve proizvode

Nove, veće cijene.

Uspjela sam brže od njih

Kupiti skoro sve što mi je maćeha zapisala

Ostao je još samo pekmez od šljiva

Ja sam dograbila posljednju teglu

Prije no što su na nju nelijepili novu cijenu

Prodavačica se naljutila

Što sam bila brža od nje

Htjela je da mi iščupa teglu iz ruke

Zgrabila je poklopac

Ali ja sam čvrsto držala sa obadvije ruke

Onda je ona počela da skida moje ruke sa tegle

Što je sigurno protiv pravila igre

Koja bi se mogla zvati "Tko brže"

I ja sam zato namjerno razmaknula ruke

Kad je ona mislila da najjače stežem-

Eto joj njen pekmez i staklo

Neka sad stavi cijenu koju hoće

Ja znam da sam ja pobijedila.

 Ružni snovi

Atomska bomba

Dodirnula je Zemlju

Čulo se samo neko šištanje

Kao kad zapršku

Uliješ u varivo

A onda sam pogledala okolo

I vidjela

Kako se tope krila

Stotinama i stotinama

Malih Ikara

Koji su se tek bili prijavili

Na kurs letenja

I samo što su se stigli

Malo odvojiti od zemlje.

Na mjesto njihovih krila

Ostala je crna, sagorjela žica

Izgledali su kao kišobrani bez platna

I svi su pružali prema meni

Svoje drške

Kao ruke.

Lijepi snovi

Nedjeljno jutro

Ja

I moja nova suknjica

Kratka, kratka, široka

Sa velikim crvenim jagodama-

Imaju je i neke druge djevojčice

Ali na njima ni izdaleka

Ne stoji tako lijepo.

A meni baš nije stalo

Mogu da je svučem i bacim.

*Preuzeto iz knjige „Mufica“, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb, 2011.