Zašto volin Facebook: Hobit u bezbrižnom novogodišnjem ludilu
Bukk 04 S

Photo: digiday.com

Domovina onih koji ne znaju mrzit

Lily je rekla da će biti u Splitu za Novu i da bi me voljela, nakon nekoliko godina virtualnog prijateljstva, upoznati i "uživo". Zašto ne, rekla sam. Rado. Samo, ja sam bila pozvana kod Marka i Ivane. Hoće li Marku smetati da pozovem Lily? Naravno da neće. Marku ne bi smetalo ni da nas u ponoć posjeti vojska ljudi, dupina ili vanzemaljaca. Veselila sam se tom susretu. Lily iz Sarajeva, Ivana iz Beograda, Marko i ja iz Splita. Dosadno nam sigurno neće biti. Biti pozvan kod Marka bilo kojom prigodom jest čista radost. Hedonizam je njegovo drugo ime. I ljubav, i muzika, i francusko vino. Crno. Marko zna da je to moje najdraže vino. Kad god sam došla kod njega, čekala me moja visoka čaša, moj kutak za stolom, ispod zvučnika. Provedeš dva sata s njim, kod njega, i ponovo voliš život. I sve one koje si već odavno prestao voljeti. Uključujući i sebe.

Kad sam stigla, Ivana je plesala po kuhinji u kuharskoj pregači. Kolači, pečenje, salate. Nekoliko vrsta od svega. Kako netko toliko mlad može toliko znati o kuhanju, pitala sam se. Dok je nisam vidjela na kuhinjskoj pozornici, mislila sam da ja znam kuhati. Istina je, znam kuhati. Ali samo to. Ima žena koje znaju kuhati. Ali postoje i Ivane. One ne kuhaju, nego čarobiraju. Ta lakoća. Ona po kuhinji ne hoda, nego lebdi. Leluja s kuhačom. Ivana je uz to i neobično, nezemaljski lijepa. Ima tu neku, pomalo odsutnu, vilenjačku blagost u pokretima, blijedu put i trepavice kojima ne trebaju umjetni produživači. I kosu koja kao da naočigled raste odasvud i plete joj se oko vrata poput čarobnog bršljana. Uz Marka koji je plesao po njenim tragovima u stanu, pazio da se čaše ne isprazne i da muzika ne pogriješi, osjećala sam se kao da sam pozvana na večeru u vilenjački dvor iz Gospodara prstenova. Osjećala sam se kao mali, sretni hobit.

Lily je stigla nekoliko sati prije ponoći, a mi smo već bili dobrano uronjeni u bezbrižno novogodišnje ludilo. Mislila sam da bolje od toga ne može. Međutim, onda je Lily odnekud izvukla ogromnu, debelu knjigu i pružila mi je. "Mali poklon za tebe", rekla je. Meni je kao poklon već izgledalo to što je Lily "uživo" bila jednako zanimljiva i dobroćudna kao i na mreži. Vjerojatno je i njoj bilo zanimljivo vidjeti da sam i ja uživo jednako poremećena kao i na mreži i da sam jednako umirala svaki put kad je Marko pustio neku od bezbrojnih verzija "Jovano, Jovanke". Kad je na red došla i verzija Amire Medunjanin, digla sam, kafanski, ruke iznad glave i vikala: "Ovo je ludilo, ovo je... l u d i l o!".

Lily je doputovala iz Sarajeva i cijelim putem je vukla debelu, tešku knjigu za mene. Pogledala sam što piše na naslovnici. Dario Džamonja, "Ako ti jave da sam pao...".

Osamsto dvadeset i sedam stranica Daria Džamonje. Noćas, Bog me baš voli, pomislila sam. Zagrlila sam Lily. Nekad "Hvala" stvarno ne može biti dovoljno veliko. Izgovoriš to hvala, ali znaš da to nije reklo ni pola. A druga, bolja riječ, zasad ne postoji. Pa ušutiš. Možda je to, možda je šutnja adekvatna, najbolja zamjena za "hvala" koje zvuči kao premalo. Nekako je iz te moje šutnje krenula priča o Facebooku, o zajedničkim poznanicima, prijateljima. Lily i ja smo otkrile da smo se, neovisno jedna o drugoj, zbližavale sa istim ljudima. Ispalo je da su naša zbližavanja i susreti uživo s ljudima sa mreže tekla po istom ključu i istim kriterijima. To me je nadahnulo na jedan kratki, lagano vinom obojeni govor:

- Vidiš, zato ja volin Facebook. Jer san tamo, nakon šta je nestalo sve šta san znala i volila, našla ljude kojima je nestalo isto. Pa san, zbližavajući se s tim ljudima, ponovo našla djeliće vrimena kad nije bilo važno kako se zoveš. Našla sam ljude kojima neke stvari nisu bile važne onda, a nisu im važne ni danas. Sarajevo, Beograd, Split, Mostar, Ljubuški, Tuzla, Podgorica, Ljubljana, Novi Sad, Skoplje, Maribor, Široki Brijeg, Herceg Novi, Subotica, Zagreb... Nama granice nikada nisu bile ucrtane. Svi smo se našli, nanjušili, prepoznali na toj mreži. Tako mi je Facebook posta virtualna, izgubljena domovina za koju vizu imaju samo oni koji ne znaju mrzit.

Izgovorila sam to u jednom dahu, cijelo vrijeme držeći Daria Džamonju čvrsto u rukama, zagrljenog. Mislim da bi mi svaki predsjednički kandidat mogao pozavidjeti na ovom govoru. Ne na sadržaju, naravno, samo na tonu i stilu.

Ivana, koja je bila premlada da bi znala išta o životu u onim vremenima i u onoj zemlji, gledala je u mene ne trepčući, pa rekla:

 - Ovo je najlepši opis Facebooka koji sam ikada čula.

Nasmijala sam se, iznenađena.

Marko, koji, kao i većina Splićana, ne voli pretjerana, verbalizirana raznježivanja, intervenirao je:

- Daj, daj, ajte ne pizdite više, ajmo ist.

Pa smo jeli, pili i pjevali. Lily je u neki sat otišla, ostavljajući za sobom dah Sarajeva, onakvog kakav je nekad bio, podsjećajući da ga još uvijek negdje ima. U količinama koje su meni dovoljne, s obzirom na to da smo svi završili u Mordoru. Mi smo izašli iz stana i uronili u prehladnu splitsku noć. Ponoć smo dočekali u nekom prebučnom kafiću, izljubili sve poznate, pa produžili prema Rivi. Dolje smo stigli na zadnje dvije, tri pjesme Marijana Bana. Na prve taktove "Daleke obale" ja sam se, onako nespretno zakaputana u previše zimske odjeće i omamljena vinom, počela vrtjeti i plesati gracioznošću napušenog pingvina. Bila sam bezbrižna. Bilo mi je dobro zbog ljudi koje imam u životu.

Sutradan, na odlasku, zastala sam na vratima dok su me Ivana i Marko ispraćali. I eto ponovo one situacije kad je hvala nedovoljno. A opet, nema druge, bolje riječi. Pa sam krenula:

- Hvala vam. Ovo je bila najlipš...

Marko je opet intervenirao:

- Daj ne seri nego ajde ća više!

Zagrlila sam Daria i, smijući se blentavo i razdragano kao sretni hobit, odteturala u sljedeću godinu.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2015. godine

Oceni 5