Preživjele riječi: Knjiga ljubavi i tuge, straha i nade
Aace 02 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Domovina u koferu, rodni grad u srcu

Stalno na putu između rodne zemlje i egzila, u vrtlogu jave i snova, u unutrašnjem moru straha i nade, širom svijeta, prognanici, jugoslovenski ljudi bogati duhom, koji svoje blago ne nose u džepu nego u srcu, počeli su da pišu pjesme, priče i zapise i da u svojim uspomenama i sjećanjima otvaraju i dušu i srce. Nisu sagorjeli u izbjegličkoj groznici. Naprotiv. Vratili su se svom maternjem jeziku da jednostavno kažu kako im je u duši i kakav je život u stvarnosti – u domovini iz koje su grubo izgnani i u tuđini gdje su postali građani svijeta. Prognanik – to je osoba koja tuguje i snuje, radi i stvara, mašta i prašta, igra i pjeva, uzdiše i piše.

Pisce dobojske dijaspore i stvaraoce koji su preživjeli rat u Doboju i ostali da žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili Srbiji otkrio je Mirko Jeleč, novinar i publicista, nastanjen u Vankuveru, u Kanadi. Pune dvije godine pripremao je knjigu koju će nazvati ''Preživjele riječi – stvaralašto Dobojlija i dobojske dijaspore''.

Lutajući internetom po bijelom svijetu, Mirko Jeleč pronašao je u više zemalja na četiri kontinenta pisce kojima je naš jezik ''hleb koji jedemo i sloboda koju volimo'', kako je pisala Isidora Sekulić. To je jezik koji se govori u Bosni čiji su izgovor, ritam i melodija ugodni svačijem uhu. A taj naš jezik bijaše srpskohrvatski/hrvatskosrpski kojim se govorilo u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Upravo tim jezikom su pisane pjesme i priče prognanika iz Doboja, i iskreno iskazana osjećanja koja nose u sebi: i gnjev i srdžbu i tugu zbog progonstva i – kako to objasniti! - neizmjernu ljubav prema rodnom gradu iz koga su surovo protjerani da se otisnu u nepoznati svijet s puno straha i neizvjesnosti. Ta ljubav je pomalo čudna, ali iskrena: ma gdje bili i živjeli širom svijeta prognane Dobojlije će pripadati sudbini svog grada i više nego simbolično biti duhovni most preko svjetskih meridijana i paralela prema zavičaju i rodnom kutku.

Preživjele riječi u knjizi Mirka Jeleča su ujedno i istinske melodije o ljubavi, bolu i sudbini prognanika. A maternji jezik je svjetionik uznemirenoj duši ma gdje se nalazila: u Bosni, Evropi, Americi, Australiji, Aziji… Knjiga je nastala slučajno. Godine 2015. navršilo se šest stoljeća postojanja Doboja. Nekoliko autora već su pripremali knjigu pod naslovom ''Šest vjekova Doboja'' i zatražili da Mirko Jeleč napravi panoramu književnog stvaralaštva dobojske dijaspore. Poziv je ovaj nekadašnji novinar Radio Doboja, ''Glasa komuna'' i zatim Radio Sarajeva i Radio televizije Sarajevo i Radija Slobodna Evropa shvatio sasvim ozbiljno i napravio pedesetak stranica priloga za dobojsku knjigu. Ali, ubrzo je stiglo i obavještenje: to neće biti uvršteno u knjigu, i to bez ikakvog obrazloženja. Razmjenjujući emaile nas dvojica jednom smo se dotakli i ove teme i ne znam ko je od nas predložio da Jeleč od pjesama, priča i zapisa dobojskih stvaralaca u dijaspori napravi knjigu. Pjesnik Pavle Stanišić pridružio se predlogu i dodao da bi u knjigu trebalo uvrstiti i stvaraoce iz Doboja koje su nove vlasti zanemarile i izopštile iz javnosti.

Autor Preživelih riječi: Mirko JelečKnjiga je napravljena i krajem maja 2018. krenula u svijet. Promocije su organizovane u Štutgartu, Sarajevu, Doboju i Novom Sadu i to su ujedno bili susreti Dobojlija iz dijaspore koji se svake godine održavaju u Evropi, Americi i Australiji. Knjigu je izdala ''Bosanska riječ'' iz Tuzle i tiraž prvog izdanja je brzo rasprodan. Knjiga ''Šest vjekova Doboja'' još nije izašla iz štampe.

U pripremi knjige ''Preživjele riječi'' vjerovatno je Mirko Jeleč imao na umu misao profesora Univerziteta u Beogradu Bogdana Popovića koji je napravio istorijsku Antologiju novije srpske lirike i koja je štampana i objavljena 1911. godine prvo u Zagrebu, a godinu kasnije i u Beogradu. Ugledni književni istoričar Bogdan Popović obrazlažući svoj izbor pjesama za antologiju rekao je da se rukovodio pravilom da pjesma treba da bude ''u celini lepa i da budi emocije''. I Mirko Jeleč je nastojao da odabere lijepe pjesme, priče i zapise pedest autora i umjetnička djela desetorice slikara i uvrsti ih u knjigu na 294 stranice uvjeren da ta ostvarenja u čitaocima bude tanane i sjetne emocije.

Za prognanike je rodna zemlja postala ''domovina u koferu'', ali je ostala ''Bosna rođenica'' u srcu i da na svakom kontinentu''Poznajemo se / U tuđini / Po nevidljvim šamarima / Na licu / I brat / I vrag/ A za tuđe oči / Svi smo ipak isti'' i svuda, u svakoj zemlji ''Nedostaje mi Bosna / makovi procvali / nebo odjenuto zvijezdama / kiše mostarske / sarajevsko ljeto / i banjalučki susreti'' i tamo u tuđini žudnja za rodnim krajem nikada ne prestaje: ''Bosano, jedina moja, ti zadnja kapljo veselja / i mrtav grliću tebe crnim tuđinskim grobom'', ali u rodnom gradu ''Proljeća su minirana / pa se čuvaj i pogleda / opasna je svaka suza / i misao koja kane''… Ipak, ipak – ''Ne mršti se na me svijete! I nemoj se više kriti… / U oči me / pravo gledaj / ja te želim zagrliti!''. U stihovima prognanika ljubav prema rodnoj zemlji i gradu je beskrajna, ali u pjesmama, pričama i zapisima odjekuju i uzdasi ljudi koji su izgubili svoju domovinu/otadžbinu i sada kroz suze ne mogu vidjeti ništa dobro.

Ne treba prognanim, izgubljenim i poniženim ljudima zamjeriti što su izgubili vjeru u novostvorene države i ljubav za svoju naciju i druge i drugačije narode u Jugoslaviji. Oni vole svoju rodnu grudu, gradove i sela u kojima su živjeli i ostvarivali svoje snove. U ovo vrijeme nacionalističkog ludila, iznevjernih nada, klonuća, posrtanja i duhovne pustoši, snovi na Balkanu su pokošeni i spaljeni. Bila je u pravu Isidora Sekulić kada se još 1922. godine zapitala: ''Zašto i dokle ćemo isterivati na površinu krvave nacionalizme krvavim nacionalizmima? Dokle će patriotizam u svima nam biti nemoral i ubica''?

Recenziju za knjigu je napisala dr Mevlida Karadža, nekadašnja direktorka Instituta za jezike u Sarajevu, i sama izbjeglica, koja je istakla ''da govor duše ne priznaje granice'' i dodala da je knjiga ''Preživjele riječi'' iskoračila izvan geografskih međa i postala izraz mnogih dijaspora koje su se sukobile sa strašnim posljedicama rata. ''O univerzalnosti ove knjige svjedoči gotovo svaka stranica, bilo da je riječ o poeziji ili prozi. Na taj način djelatnost ovih umjetnika postaje simbol Bosne, izlaz iz mračnog svijeta ratnih, izbjegličkih i poslijeratnih teškoća'', naglasila je dr Mevlida Karadža.

Knjiga '' Preživjele riječi'' je melem i za oko i dušu: grafički valjano urađena, sadržajno bogata i raznovrsna. A pjesme, priče, zapisi i slike su prave i iskrene riječi prognanika i ratnih stradalnika u Bosni i Doboju. Nekoliko pjesama i priča su dijamanti stvaralaca dobojskog, bosanskog i svjetskog podneblja. Tako će poslije ratnih strahota i života u ovom uzavrelom svijetu i pokušaja pomirenja i izmirenja ostati riječi. Riječi koje su preživjele i koje će još dugo tkati nedosanjane snove.

Oceni 5