Prekinuta istorija kancera (3)
Lekar bolnica

Photo: inudgeyou.com

Dopingovanje riječima

Bilo je to trka sa vremenom. Lurija je bio uvjeren da su svi spremni. Docent Bernardeschi treći put pokušavao je umetnuti stent u njen žučni kanal, stavljao je jedan u drugi, da ojača prolaz, na kraju je stavio i metalni, sve je bilo uzaludno, bilirubin iz jutra u jutro nije spadao. Oči Hibe Alami postajale su sve fluoroscentnije, činilo se da će uskoro moći svijetliti u mraku. Držeći joj glavu, uspavanoj, dok joj Bernardeschi polako uvlači dugu sondu kroz usta, da konačno namjesti stent duboko u žuči, Lurija ponekad predviđa neuspjeh, još jedan failure, i vizualizira samom sebi kako Bernardeschiju, kao profesor Mannu, silnički otima onu sondu i davi ga njome, stiščući sve više, dok docentove oči polako niču iz duplji, a potom – kad docent padne - personalno obavlja taj posao. Do kraja nisu uspjeli pročepiti kanale, kasnije će tek shvatiti da je pritisak na jetru i žuč bio prejak sa svih strana, kakogod, pod toliko težinom svi kanali su se samo skupljali i nisu ih stigli rastvoriti, prije nego se sam organ ne rastoči.

Lurija nije odustajao, slagao se sa jednim onkologom, o posljednjoj liniji odbrane, kada će uprkos blokiranim žučnim vodovima, davati pacijentici Sunitib, upustiti se u tu trku gdje će nešto morati popustiti, ili nevjerovatni pritisak tumora ili srce otrovano bilirubinom. U tom odugovlačenju i vrebanju pravog rješenja onda pacijentica postaje septična, ona ravnoteža triliona mikroorganizama koje žive u miru, nakupljani po tijelu od rođenja, sada poremećeni i blokirani u kretanju, pokrenuše se i napadoše onu s kojom četiri i po decenije skladno koegzistirali.

Ne odbijajući nijedan tretman, na pomen povratka staroj terapiji sunitibom, što je bio krajni smisao njene borbe, njene prilike, kaže Lurija, Hiba Alami je samo odmahnula rukom. - Moje mišljenje je da ja to više ne bih mogla - rekla je. Nije bila ni za kakav razgovor o lijekovima i terapijama, njeni ciljevi su bili jednostavni, razoružavajući, kaže Lurija. - Nema više terapije, nema više studija, nema više mučenja - insistirala je. Tih deset godina, koje je dobila kao bonus, izoštrili su joj čula, znala je tačno šta želi, nije se željela ni upuštati u rasprave, kao da je spremna možda i malo glumiti da se liječi.

Nisu joj se više dočekivala ona jutra, kada je ležala iscrpljena i nesposobna da ustane, pužući hodnicima svoje kuće, kako bi prešla iz jedne u drugu sobu, samo zato što je prethodnog dana duže hodala po suncu. Spavala je onda do sutra dvanaest ili četrnaest sati bez prekida, a onda se probudila osjećajući se tako snažno umornom da joj je trebalo da se opet povuče na kauč da spava. Čemu to sve služi? Ko želi živjeti preko određene mjere? Nemojte više da me mučite.

Već je sakupila dovoljan broj života, iscrpljena kao prekaljena puma. Njen stariji sin već je student prve godine dramaturgije u Madridu. Mlađi sin, srednjoškolac, nastavio je živjeti u Almeriji sa svojim ocem, veoma rano sazrio i već poprilično samostalan. U odnosu na ono doba prije deset godina, oni su sada svi zbrinuti, svi zdravo i dobro. Priznala mu je da ni za čim više ne žali. Kao što se prvi put, još tinejdžerka, spremila i sama otišla da upiše akademiju u Madridu, kao što je u dvadesetdrugoj odlučila živjeti u jednom skvotu u pampi sjeverno od Buenos Airesa sa nekoliko compadritosa, sada je u ovu lokalnu bolnicu došla bez igdje ikoga da odigra u posljednjim kadrovima na kojima iz dana u dan vrijedno radi cijela ta ekipa sa profesorom Mannuom na čelu. Svima je bila normalna ta sveopšta morija po sobama.

Rak neke porodice razdvoji a neke spoji, ona je zadnjih nekoliko godina proživjela sa Antonijem, nije se razvodila po četvrti put, jer se taj zadnji put, za njega, nije ni udavala. Posljednju godinu s njim nije ni prekidala vezu, samo se udaljila, stalno su se čuli, a potom iskoristila vrijeme da se nakon mnogo vremena zbliži opet sa sestrom. Obavila je, kaže, sve što jedna žena u svom životu, treba obaviti.

Kao dijete migranata sa Magreba, osamostalila se od sedamnaeste godine, i živjela sama u raznim gradovima; njena karijera, kaže, bila je tačno po mjeri njenog talenta, taman toliko je i zaradila. Ispijala je dozu slobode koju je sama sebi odredila; nije kušala samo one koje nije željela, nije radila samo što nije htjela. Njen posao bješe joj lak i nije se nikad pomučila. Bila je prva u svojoj lozi koja je živjela kako joj se htjelo, koristeći to mirnodopsko vrijeme svuda po Evropi, početkom dvijehiljaditih, bezazleno. Sada se vratila deceniju poslije, gdje je prvi put čula vijest o svome uskrsenju, osvojivši još deset godina, tako je onda željela. Ovo je čekaonica.

Sav taj otegnuti kraj bilo je tačno ono što je zamislila. Sve što su još predlagali da uradi za sebe, sve te svakodnevne stvari kojima se mogla još vratiti, ostavljala je za poslije, tvrdeći da će to izvršiti kad odavdje izađe. Neki odgovori vrijeđali su direktno mladog Luriju, koji se nije dao - povesti se za pacijentom što se predao isto je kao ubiti ga svojom rukom, zato niko ne liječi sam sebe. Nekad takav letargični napad, kaže, kad pacijent digne ruke od sebe, samo govori o nevjerovatnoj progresiji bolesti koja se tako može ustanoviti i bez skenova. Čim se suzbiju te mase, pacijent progleda i upusti se i sam u borbu, samo ga treba pogurati nazad u ring. Bio je još uvijek uvjeren da će profesor Mannu u posljednjem momentu izaći na scenu i intervenisati tako, kao i uvijek, kako su oni samo slutili da se može. Vidio ga je kako ostaje u ordinaciji do kasno navečer gledajući snimke, pripremao se za nastup, obavijen velom diskrecije.

Vidjevši je prije deset godina, mnogi bi se sada iznenadili da je sretnu čak ovdje, ona je osvojila to vrijeme. Bila je sada pomirena sa samom sobom, izobličenom; isto kao što je uradila sve da nastavi živjeti, koliko se dalo, sada je prihvatala sve što je ukazivalo na kraj, kako joj se i htjelo. Sve oko sebe sada uzima normalnim kao što se nekad posvećivala njezi tijela, tjelovježbi i meditaciji. Sama sobom, bila je jamac svoje karijere, tijelo je ostavila kao zalog vječnosti, njena slava, koja ju se ticala, mogla je rasti samo dok je prisustvovala, na ekranima i pozornicama. To je sve što je mogla uraditi, sada je već postajalo kasno. Nije uvijek bilo kasno, nije bilo kasno sve donedavno. Održavala je, dopisujući se, kontakt sa svima koji su je još uvijek zvali, sve dok joj se nisu zamaglila slova, dok riječi nisu pukle u nerazumljivi pakao, ispremiješane, bulažnjeće, nagomilanih sonanata, što je moglo šokirati njene dopisivače, jer je uredno u porukama odgovarala tom pometnjom glasova na njihova vrlo suvisla pitanja.

Posljednji put, kaže Lurija, Hibu Alami je vidio u petak naveče, sestre su se okupile, nije nekoliko dana bio navraćao, ali je i tada siguran da će se sve to produžiti, dati im dovoljno vremena za bilo šta, za sve. Kad su se vidjeli zadnji put, dekor je u sobi bio preuzeo primat: bolnička soba, sa oštrim mirisom dezinficijensa i sapuna za ruke, nepomično, nezgrapno viseće svjetlo, drveni bočni stol na točkovima, nagomilan pilulama, knjigama, isječcima iz novina, lakom za nokte, nakitom, razglednicama; zid iza nje ukrašen slikama porodične kuće u Madridu i dvojica sinova koja drže voće ubrano iz bašte; plastični vrč za bolnice u koji je posađen neobično velik suncokret smješten na jedan stol pored nje.

Hiba Alami je ležala s jednom nogom ležerno spuštenom nadole, ogromnom kao omanje deblo, nosila je svoju uobičajeno ekscentričnu odjevnu kombinaciju i neke velike i neobične komade nakita. Bila je sva nabujala. Kosa joj je bila pažljivo uređena. Izgledala je formalno, smrznuto i savršeno, poput fotografije nekoga u bolnici koji čeka smrt. Izgledala je zadovoljno; za tih dvadesetak minuta rekla je nekoliko sažetih rečenica, kao da ih je bila prethodno napisala. Onome koji nešto čeka, kaže, stvari se, najčešće, baš otegnu. Činila je da nošenje katetera izgleda bez napora i s dostojanstvom.

Nije tu bilo ništa naročito; zašto su se gestovi u toj sobi činili većim od života; zašto su predmeti izgledali kao simboli; zašto su rečenice zvučale kao replike; zašto se i sama Hiba činila kao da igra ulogu - kriv sam vjerovatno samo ja, kojemu je ovo sve Lurija pričao. A možda i nisam, događa se tako da se stvari same od sebe nekad zaklope kao pravo djelo. Ništa, shvatio sam, nije bilo slučajno. Odjeća, labava i živopisna, bila je kao ukras na nevjerovatno naraslom trbuhu. Ogrlica joj je bila odvratno velika da bi odvratila pažnju od potpunog raspada tijela, činilo se, kao da će se samo prosuti tu na pod ispred njih. Jedna žila na vratu posebno se isticala napetošću, do pucanja. Pomilovala bi s vremena na vrijeme nogu pod već uštimanim uglom jer joj je tumor propadao u kičmu i počeo paralizirati drugu nogu, što je onemogućilo sjedenje na bilo koji drugi način.

Iza nje je bila odiseja za lijekom koja ju je vodila na neobično i neograničeno putovanje puno opasnosti, na zanimljiv pothvat, putem internetskih blogova i univerzitetskih bolnica, najnovijih kliničkih ispitivanja preko pola Evrope, na mjestima na kojima nikad nije bila prije, u koja nikad ne bi dospjela, rutama kojim inače ne bi polazila, kroz krajolik opustošeniji, očajniji i uznemirujući nego što je ikada zamislila. Živjela je po bolnicama s ljudima koje inače ne bi srela, ponešto joj je išlo na korist, odigrala je tu najzreliju ulogu do kraja. Nešto što bi se prije odigralo za pola godine, kao lom koji bi je pokosio nesvjesnu, blagodareći lijekovima do kojih je došla, sada se pomno otegnulo na deset godina, da svojim tijelom lijepo osjeti tu blizinu izvjesnog kraja, prožme se njome, koja je tinjala kao uzbuđenje u dnu stomaka. Da nije upoznala tu bolest, ne bi ni krenula na taj put, a sada joj ona ništa više nema dati. Sada više ništa nije bilo bitno. Bila je izgubila i osjećaj za vrijeme, u njenim očima, začepljenih sudova koji su bili sklerotični od bilirubina, bio je vječni dan, tu više nije postajala smjena dana i noći.

Predavala se sva toj cjevčici koja joj se zakačila za ruku kao aspida, zamaskirana zastorima, kao da je još uvijek mnogo polaže nade u nju, iako joj više nije bilo bitno ni šta puštaju u nju ni kad je ubodu. Tek s vremena na vrijeme pokušavši se pomaći, ugledali bi opet tu cjevčicu izuvijanu oko dugog stalka i rekavši još jednom „Tu je dakle ona“ pružila bi ruku kao da želi da je ta cijev nastavi gristi. Bivajući zdrava i bolesna, krećući se tih godina po bolnicama, raspitivala se o tim medikamentima koje su primali umirući pacijenti, kao da ih negdje skuplja i sortira. Vremenom stekla je utisak da jači lijekovi djeluju brzo i otupljuju naglo prizivajući grčevitiju smrt, zato je preferirala lijekove koje otiču dugo, izazivajući neku snenu malaksalost i utonuće u obamrlost bez trzanja i stenjanja, dok se lice blago rosi i sva osjetila lijepo klonu, tako da se umirući ljute na pokušaje doktorskog buđenja i vraćanja svijesti, kao oni koji polako padaju u duboki san.

Bilo je, ustvari, beskrajno mnogo vremena u toj sobi za proučavanje njene ležernosti i otegnute anonimnosti koja je pomagala da umre ružnom smrću u bolničkoj sobi hiljadama kilometara udaljenoj od kuće. Njen presahli otpor, iščezla energija, suspendovano uskrsenje, kao da ju je neko samo istresao na taj krevet, posvjedočili su o ishodu jednog rata dugog četiri milenija, koji je počela još carica Atossa, a pred njihovim očima, daleko prema zapadu, evo završavala sada Hiba Alami. Bila je tu, u unikatnoj izvedbi, borba svakog čovjeka, otpočetka čovječanstva do danas, neki ljudi su određeni da zaigraju i po tom scenariju, odmijenivši one druge koji tu nisu bili. Nekad ljudi tako iz čista mira, slobodni, sa svega malo internacije, padaju kao pokošene žrtve, u ratu koji se u tom momentu tiče samo njih, kao da divlja samo u njihovom tijelima. Lurija nije više znao reći šta je dalje bilo, nije dalje tu prisustvovao. Bila je ostala samo još jedna sedmica studijskog posjeta.

Ujutro ti studenti i mladi specijalisti, svi zajedno, odlaze na jednu turu po otoku, sjedilo se do duboko u noć pored raspaljenih vatri, pilo i dimilo, niko se više neće vraćati u bolnicu u ponedjeljak, imali su već svi narađen broj sati. Trećeg dana, sjeća se, probudio se u nekoj ležaljci, sunce je već pržilo, metar i po od zemlje, na jednoj plaži na krajnjem jugu otoka, blizu Cagliarija, gledali su daleko. Puhao je vreo vjetar sa afričkih obala, koji žeže po obrvama. Pomaže da se zaboravi sav prethodni život, čak i ko si ti, a kamoli ko ono bješe drugi.

Po povratku u naš grad visoko na blatnjavoj ploči, ne vidjevši njen exitus svojim očima, Lurija mjesecima ostavlja mogućnost da je Hiba Alami preživjela, razvijajući scenarije šta je Mannu mogao sve uraditi, šta se moglo dogoditi a da ide njen prilog, u korist njenom ozdravljenju. Bio je siguran da je iskoristila i treću priliku, da je Mannu na kraju intervenisao, tome se nadala, zato je bila došla tu. Pričajući o tome svaki put je bio sve sigurniji da Hiba Alami u Alicanteu već glumi u jednoj seriji o kojoj je pričala, vrativši se da odigra ulogu u grupi ratnica, koje se iza apokalipse, kao sopstvene cyber replike, vraćaju na Zemlju da se suoče sa zlim trolovima. Svi te mogućnosti pleo je tako vješto, da smo na kraju povjerovali u njih.

 - Ti nisi bio tu, kad je Mannu otvarao ljude i za četiri sata, tako im parao sve malignitete i prošivao im utrobu kao pauk, da nismo kasnije mogli vjerovati svojim očima, ti ljudi su kasnije normalno pričali i hodali, sa crijevima za trećinu skraćenim, naštiklanim i priključenim na nevjerovatna mjesta, a da nisu ni slutili koliko su neobični. Nismo mogli ni popamtiti kako ih je ono sve pokopčao na kraju.

Ja sam, međutim, bio ubijeđen, da su Hibu Alami u cik zore, našle medicinske sestre mirnu, u prijašnjem tijelu, blijedu, bila je opet tanka, njene pomalo izbečene zelene oči mirno su gledale prema vratima, sve nabreklo bijaše isparilo, lijepo su je počešljali i pružili kose preko grudi, umivali su je i trali mokrim spužvama, polegnutu na čistim plahtama, desnom stranom tijela okrenutu, pukim slučajem, istočno. Profesor Mannu narednih dana više nije donosio cvijeće u bolnici, nije ga više imao kome dati, kome ga je dotad davao, čaršaf ga je tog jutra prekrio. Bilo mi je jedino žao što Lurija nije ostao do subote ujutro, dok je budu iznosili, bar krišom, da je na arapskom isprati na put kojim su posute blagodati, dok su je polako odvlačili prema obližnjem Forno krematoriju u Sasariju, tamo je već bila najavila svoj dolazak.

Ne vjerujući u drugačiji rasplet i ozdravljenje, u to što je Lurija govorio o čudesnim zahvatima profesora Mannua, morao sam ipak priznati da su te nove priče u kojima svi ostaju živi, ipak itekako godile mom mozgu, iscijeđenom kao spužva, bilo je to lako slušati. Držali su u rukama sve instrumente kao pripovjedačke dizgine, rijetko je kad kretalo nešto po zlu. Isplevši te priče Lurija je onda malo zastao, i upitao samog sebe da li su normalne. Da li postoji neki razlog koji ga usmjerava baš prema takvim raspletima? Mora da je postojalo neko jezgro koja ga je determiniralo baš na takva pripovjedačka rješenja. Pođe onda tragati šta je bio razlog zašto nije dopuštao i prihvatao, da se stvari odvrte na raspad. Neprestano se samoanalizirajući bojao se nekog skrivenog okidača koji bi, nekad u budućnosti, mogao učiniti da neko patološko stanje krivo procijeni, da fuli terapiju. Šta je to bilo s njim?

Tu hitrinu će dugo promišljati i tek godinu dana po povratku sa Sardinije samom sebi će otvoriti oči. Moralo je proći toliko da shvati, zašto je vodeći narednih mjeseci slične slučajeve ostavljao nadu, projicirajući šansu kao neko čudo u jednom sveopštem raspadu koji sve pred sobom razvaljuje. Vratio se u svoju arhivu daleko i vidio koliko mogućnosti je položio u svaki od tih onkoloških slučajeva pojedinačno, nekad su pacijenti imali, kaže, koristi od toliko mog optimizma. Već otpisanu, neku je ženu, zagušenu metastazama, iz dana u dan dopingovao infuzijama, ostavivši je toliko prisustvuje da je na kraju moraše otvoriti i operisati. Živjela je još neki mjesec.

Vrativši se još dalje u prošlosti dokumentima nekog čovjeka, starim godinu, u slučaju koji je po istoriji bolesti bio sličan Hibi Alami, reče da nikada nije vidio gore nalaze, već na prijemu. Koja budala je mogla pomisliti da će preživjeti? Čovjek otpočetka nije bio nikako dobro, mogao je na kraju umrijeti na četiri različita načina: kalij mu je mogao otrovati srce, nabujala voda stigla sedmicu ranije već do pola pluća mogla ga je ugušiti, krak tumora mu je mogao pridaviti glavu pankreasa, tijelo je moglo podleći šokirano sveopštom sepsom. Moglo se samo odabrati scenario koji će biti najbrži. Iz tog polumračnog podruma na čijem podu je bio svezan taj čovjek kao cjevovod, izložen jezovitom pritisku, prije nego sve te cijevi, svi ventili i koljena, počnu jedan po jedan eksplodirati, raznoseći sve, moglo se jedino pobjeći, iznijeti vani bar svoju glavu dok je još čitava. To nije bio kraj preispitivanju koje se tek onda zahuktalo.

Bio je spreman priznati da je, u optimizmu, uhvaćen na krivoj nozi. Sve je to ipak bilo korisnije, kaže, od toga da se o raspadu uopšte ne može govoriti, bez da se samo priča o nekoj glumici negdje daleko. Kao da je sve drugo nepodnošljivo; kao da se ne može ispričati kako je stvarno bilo. - Postoji li uopšte način da se nešto o tome kaže a da se ne govori šta se desilo toj ženi na Sardiniji koja nema ništa s tom bolešću? Kao da je nemoguće to ispričati od reda do reda ko čovjek. Ja se ne mogu sjetiti da sam upoznao Hibu Alami. Jesi ti siguran da sam ti sa Sardinije pisao o tome? Odakle ti ona? Mislim da ona nikada nije ležala oslabljena. O kome uopšte pričaš? Čak i mene ne možeš nazvati pravim imenom, nego stalno me zoveš ko da sam taj Lurija. Da si mi došao u ordinaciju i da te gledam sa strane, rekao bih, ovaj momak ima nekih problema. - Feljton je ostao na kraju nezavršen, nisam uspio razraditi tu istoriju kancera, previše me ponijelai čudna analogija, potpuno sam proklizao u fikciju; poželio sam ispričati priču, prijetila mi je dijagnoza sa šifrom F.

Možda je bilo došlo vrijeme da se javim svom doktoru. Bio je upravu, shvatio sam, da se ne može držati sve pod kontrolom, ja se nisam mirio riječima, a on je preporučivao medikamente; ne zna se ustvari ko se više dopingovao. Pokušao sam objasniti, da to što se jedan unikatni rat pripiše bilo kojem čovjeku, svakom, koji stoji bilo gdje na zemaljskoj kugli, čak i onome koji nema ništa s njim, za kojeg svi znamo da još uvijek ovdje prisustvuje, sigurno ostavlja više mogućnosti, što je i namjera dobre terapije, da taj čovjek možebitno preživi; Lurija se nije slagao.

Sve se nastavilo, i dalje nisam imao nijedno mišljenje, niti sam mogao napisati išta a da ne citiram nekog drugog. Nisam se javio nikome ni za pomoć, nego sam nastavio pratiti na instagramu i youtubeu tu glumicu koju sam zvao Hiba Alami, bila je prava i zdrava, nedavno je rodila sina dvanaest godina mlađem mužu, desnom beku Real Madrida. Pišući razne feljtone gledao sam je na video prilozima i uživao u plesu njenih vitkih vratnih žila, netaknutih, koje su tako raspoloženo plesale dok je nešto izjavljivala novinarima.

*Prozu koju donosimo u nastavcima možete u celini pročitati u časopisu Sic!

Oceni 5