Đorđe Marjanović: Gospodin i građanin sveta
Koliko ovo naše vreme nema veze sa vremenom mladosti naših starijih
Vidim i po reakcijama na smrt Đorđa Marjanovića
Onoliko koliko je značio ljudima tog vremena, a značio je beskrajno
Toliko nije značio ovom vremenu
Da ne da se nije pisalo o njemu, nego ga je retko ko i pominjao
Da li je tako hteo
Da li su tako hteli
Ne znam
Znam samo da je obeležio jedno doba, za neke najlepše
Koje je otvorilo mnoga vrata, o kojima sada možemo da sanjamo
Bio je preteča Balaševiću, Arsenu Dediću, Oliveru Dragojeviću, itd…
Sinonim zabavne muzike…
Rame uz rame sa najvećim šansonjerima sveta, francuskim, ruskim, italijanskim…
Ako bi mogao da se opiše Beograd, a i Jugoslavija šezdesetih, to je bio Đorđe Marjanović
Duša koju su, manje više, svi voleli i osećali
Tako je i pevao, tako se i ponašao…
Otvoreno, srdačno, drago…
Ono što je Čkalja bio za glumu, Šekularac za fudbal, to je Đorđe Marjanović bio za muziku
Neprikosnoven, i omiljen
Jedno je gledati Đorđa Marjanovića iz perspektive ovog vremena, a drugo je
Gledati ga u onom vremenu
Slušati njegove pesme, nastupe, boju glasa
Šta je sve to, i koliko ljudima tada značilo, nakon ratova, siromaštva, i svega što su četdesete i pedesete nosile…
U pitanju je bilo jedno romantično oslobađanje za sve slojeve
Kada su ljudi prestajali da se dele na građane i seljake
Već su bili građani sveta
Iskreno verujući u kosmopolitizam
I da su svi na zajedničkom zadatku svaranja humanijeg sveta
Više uživajući u lepotama svog doba, nego u stalnoj potrazi za manama
A pesme koje je Đorđe Marjanović pevao bile su najsuptilniji izraz svega toga
Gde se oslikava poštovanje žene, ljubav prema gradu, lucidnost, šarm, gotovo dečija razdraganost
Nikada neukusno, nikada vulgarno, nikada nametljivo
Već otvorena srca i duše
Prisetite se same melodije i reči pesme “Zvižduk u osam”
Da li to današnja deca mogu da razumeju
I ko još izlazi u osam, nešto pre se mladi danas bude…
I ko još zviždi melodiju pred kućom voljene, ko još na takav način voli
Kada su sve zamenili mobilni telefoni
nečijom kućom, kada su sve zamenili mobilni telefoni
Ili setite se pesme “Beograde”, ili “Devojko mala”
Takve stvari ovo vreme ne može da napiše
Niti izodi takav optimizam, zanos
Ali ne samo onaj lični nego i svenarodni, a da nije banalan
Gde su se ljudi stvarno radovali
Išli na igranke
Čitali
Razgovarali
Verovali u nešto, ni približno zajedljivi i cinični kao danas
Đorđe je bio gospodin, takav je i ostao do kraja
Što se videlo po držanju, osmehu, odmerenim izjavama
Kada nije imao šta da kaže, nije ni govorio
Kažu da je takav bio i privatno, imao je svoj svet, svoju porodicu
Samo gospodin može da prođe kroz blato našeg vremena, a da se ne uprlja
Izjavama
Rijalitijima
Intrigama
Ili povlačenjem po jeftinim muzičkim emisijama
Ostao je po strani
Imao je svoje vreme, svoje pesme, svoj narod
Koji, zajedno sa njim, odlazi na neku drugu stranu večnosti…
To mu je, očigledno, bilo dovoljno
Kada kažu ne živi se od sećanja, živi se
Neki nemaju čega ni da se sećaju
Đorđe ima, kao i ljudi koji su ga voleli
Zato, mnogi od nas, žaleći za Đorđem
Žale, zapravo, za mnogim bojama tog vremena
Koje je izrodilo mnoge predivne plodove ljubavi
Đorđa Marjanovića sam prepoznavao u nekim mojim starim profesorima
Dedi, babi
Gospodi koja se nije dičila time da su gospoda
Ali su imali neko svoje urođeno dostojanstvo
Pristojnost
Ljubaznost
O kome danas može, uglavnom, da se sanja
To je bio Đorđe Marjanović
Dobri duh jednog daleko boljeg vremena
Kada se mnogo više stvaralo i verovalo
I nada, da će nešto od toga
Moći da se ponovi
Malopre, u gradu, posmtram jedan prelepi mladi ljubavni par
Kakve dugo nisam video
Možda još srednjoškolci
Ne znam
I gledajući njih, kako su lepi, kako se vole, onako nevini i dragi
Požurio sam u stan
Da napišem ovaj tekst o Đorđu
Da mi brzo ne proleti inspiracija
Kao što mi brzo pred očima proleteli njih dvoje
Eh da su stali da ih upoznam
Šta drugo reći osim – “Devojko mala
Pesmo moga grada…
Što si mi dala oči pune sna…”
*Prenosimo s portala Radio Gornji grad