Đorđi Peruzović: Grmljavinom do pobjede na Splitu '72

Po broju akreditiranih novinara Split '72 ruši sve rekorde. Gotovo svi jugoslavenski listovi, revije, radio i televizijske stanice akreditirali su svoje novinare za praćenje velike festivalske manifestacije - ukupno je bilo akreditirano 240 novinara i fotoreportera! U Split su doputovali novinari iz 13 zemalja: Italije, Engleske, Francuske, Sjedinjenih Američkih Država, Portugala, Japana, Čehoslovačke, Bugarske, Demokratske Republike Njemačke, Savezne Republike Njemačke, Nizozemske, Belgije i Danske.

Press centar XII internacionalnog festivala Split '72 imao je pune ruke posla. Prvi put u svojoj povijesti, pored biltena izlaze i prave novine. U formatu Slobodne Dalmacije za vrijeme Festivala tiskaju se sve važnije informacije, fotografije i sve ono što treba novinarima za obavljanje njihova posla. Glavni i odgovorni urednik je Mladen Mateljan, a novine uređuje redakcijski odbor: Joško Egekher, Stanko Karaman, Mladen Mateljan i  - Zdravko Reić. Naš najbolji sportski novinar, Reić, vjerovali ili ne, dosta je pisao o zabavnoj glazbi, što znači da je zabavna glazba i u to vrijeme bila nešto što spada u driblinge, podmetanja nogu, u niske i visoke udarce, u nešto što je okruglo…

U svakom slučaju Rejo je pokazao i u ovoj novinarskoj disciplini zavidnu razinu, korektnost, profesionalnost… Baš kao i u sportskom novinarstvu. Dakako, nije mogao utjecati u situacijama tko će kome zabiti gol. A bilo je gusto na Splitu'72! A zašto je jedan sportski novinar uopće bio angažiran da prati festivalska događanja? Vjerojatno iz razloga da se ta velika manifestacija poprati na dinamičniji način. I tu su organizatori imali nosa. Svaki dan točno u podne bile su presice u kafiću Semafor. Najveća i najzvučnija festivalska imena bila su spremna odgovarati na pitanja novinara i pozirati fotoreporterima puna dva sata.

Velika pobjeda kompozitora Nenada Vilovića

Tony Christie također je u Splitu. Pjevač je to s britanskih Top-lista (Oh, Las Vegas). Tu su i Herman's Hermits, jedna od najuspješnijih europskih skupina. Momci iz Manchestera pjevat će pjesmu Nenada Vilovića Di si bija kad je grmilo. Vilović je tužan. Njemu su, naime, primili „samo“ tri pjesme pa je zabrinut.

-Tri kompozicije na festivalu su dvosjekli mač. Želio bih da sve tri uđu u finale. Ne bih mogao kazati koja mi je od te tri najdraža  („Di si bija kad je grmilo“, „Dobro jutro“ ili „100.000.000“). Moje pjesme djeluju svježe, mladenački , poletno. Svaka je na svoj način draga- kaže  Vilović.

Hotel „Marjan“ nije više domaćin festivalskoj sviti. To je sad hotel „Lav“. Ali, bez obzira na sve, na dobru organizaciju, na velika pjevačka imena, organizatorima nije lako. Šest sati prije samog početka festivala iz Italije stiže telegram šokantnog sadržaja: „Zbog bolesti ne dolazim na festival. Molim da primite moju ispriku. Šaljem opširno pismo i liječničku potvrdu o bolesti. Želim sve najbolje festivalu. Fred Bongusto“.

- Tužit ću Bongusta i on će morati platiti kaznene penale zbog neispunjenja ugovora, a to će ga stajati 2.000 dolara. Tu su naravno i svi troškovi koji su nastali zbog njegova odugovlačenja da dođe u Split - energičan je umjetnički direktor Josip Mirošević.

Sad će Maruška Šinković Kalogjera sama pjevati pjesmu splitskog skladatelja Đekija Srbljenovića „Decembarska pisma“. To je njegova posljednja skladba, jer je Srbljenović poginuo u teškoj saobraćajnoj nesreći sedam mjeseci prije festivala. Za tu skladbu stihove su napisali Zdenko Runjić i Ivica Krajač.

Maruška je „Decembarska pisma“ otpjevala sjajno, a u drugoj verziji (umjesto Bongusta), odsvirao ju je Marijan Domić, trubač koji se proslavio s izvedbom skladbe „Tišina“ koja je prodana u tiraži od preko 100.000 primjeraka. Svi sudionici festivala tvrde da se nije moglo pronaći bolje rješenje jer je i Đeki Srbljenović bio trubač, pa vjeruju da će skladba i zbog toga biti dobro prihvaćena. A tužno je te godine bilo bez Đekija.

Show program sastavljen je savršeno: Tony Christie, sastav Cane and Abel i Milva, kraljica talijanske kancone! Milva je došla u Split kao velika zvijezda. Premda je bila stalno u društvu svog prijatelja Maria Piave, uspio sam joj se približiti. Bila je tako lijepa.

- Sad mi je strašno žao što ne nastupam u natjecateljskom dijelu. Čula sam za taj festival, ali stvarno nisam mogla ni naslutiti da je to na tako visokoj razini. Ugodno sam iznenađena, ali i žalosna istovremeno. Dat ću sve od sebe da ova divna publika bude zadovoljna, a možda me iduće godine pozovu da nastupim i u natjecateljskom dijelu - rekla mi je crvenokosa pjevačica predivna glasa i očiju.

Neočekivana je bila pobjeda Nenada Vilovića sa skladbom „Di si bija kad je grmilo“. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme bio je i Đorđi Peruzović koji je otpjevao tu pjesmu. Oni su se okitili prvom nagradom publike. Zdenko Runjić i Tereza Kesovija s „Rusticanom“, pobjednici su po ocjeni stručnoga žirija, dok je u internacionalnom dijelu festivala Zlatno jedro odnijela skladba Gabora Pressera „Why did you go“, koju je otpjevala mađarska pjevačica Sarlota Zalantay.

Velikim festivalskim orkestrom dirigirali su Nikica Kalogjera, Stipica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Miljenko Prohaska, Zlatko Černjul, Pero Gotovac i Alfi Kabiljo. Znači, sve najblistavija imena! Očekuje se rekordna prodaja nosača zvuka sa Splita '72. Armando Moreno, šef biznis centra festivala uvjeren je kako će ova godina nadmašiti po nakladi 1971. kad je prodano 600.000 kopija!

Ozbiljan komentar u „Slobodnoj Dalmaciji“

Ali, festival ima i svoju drugu stranu medalje. Znam  tko se skrio pod pseudonimom Faber pišući u Slobodnoj Dalmaciji tekst „Festivalske marginalije“. Imao je valjani razlog da se potpiše pseudonimom, ali i valjane argumente za tekst. Ovako je autor vidio Split '72:

„Festival Split '72 je završen. I to uspješno. Naravno, ne uspješno samo za pojedince: pobjednike i nagrađene, nego uspješno i kao manifestacija grada. To je svakako važnije jer naopako bi bilo ako bismo splitski festival njegovali kao tribinu s koje pojedinci sebe izbacuju u vrtoglavi orbit zabavne pjesme. Kad bi bilo samo tako, Faber bi bio protiv festivala. Završio je, dakle, uspješno u muzičkom pogledu, jer je to ono što konkretno imamo pred sobom. Dao je nekoliko vrlo vrijednih pjesama, što nitko ni na koji način ne može osporiti ili poreći. One će se sigurno pjevati i tako dokazati kako nema bojazni da će ta produkcija zakazati ili presušiti. Imao je i dobrih pjevača, ali i loših. Angažiranje je kao igra na sreću. Potvrdilo se kako reklama ne garantira da je i roba dobra.. Jer što se loše čulo o Hermitsima? Ništa! A što su dobro pokazali? Ništa! Što smo znali o Sarloti Zalatnay? Ništa! A pjevala je izvrsno i pobijedila! Takvih bi se primjera još moglo navesti“.

Nastavlja Faber u „Slobodnoj Dalmaciji“: „Posebno je pitanje festivala sistem nagrađivanja. Auditorij koji nagrađuje podložan je raspoloženju, izrazitoj osobnoj naklonjenosti, ponekad i pristran. Taj Babilon glasova unosi pometnje čak prije nego se pjesma izvede. One se nastavljaju i poslije donošenja nagrade. Jer nagrada znači stanovito usmjerenje za kompozitore koji rade za ukus publike. Međutim, već na slijedećem festivalu istom žanru i dobroj pjesmi se zviždi. Ove godine je to doživio tandem Mihaljinec-Kovač. Na takav način teško će naša pjesma doprijeti do bijeloga svijeta, iako se svake godine nađe neka koja bi objektivno ipak mogla tamo doći. K tome i lokalne kuhinje i samodopadnosti upropaste ozbiljno nastojanje...

Festival mora nagraditi jednu kompoziciju u nacionalnom dijelu, a jednu u internacionalnom. Neka u nacionalnom nagrađuje publika - na žalost sa svim manjkavostima takva nagrađivanja - a u internacionalnom, neka to radi žiri. Neka žiri izabere još jednu pjesmu za učešće u finalu, a publika neka u finalu nađe samo neobaveznu satisfakciju glasanja. Sve ostale nagrade su izvanfestivalske i reklamne. Neozbiljno je kad jedna pjesma sakupi sve nagrade, kao i kad na jednom festivalu ima pet, šest i više nagrađenih.

Marginalne su napomene još ove: Jusićeva pjesma je bez nagrade, a izvrsna je u smislu propozicija. Vilovićeva je pravi disko-hit, a manje festivalska. Runjićeva bi bez Tereze ostala izvan festivalskog finala, jer je rađena po dobroj shemi, koja je utvrđena vrijednost, ali ne i kreacija. Konačno, treba poštovati sve izvođače, pa im aklamirati ili ne. Međutim, po pokazanom ponašanju Trg Republike može postati primjerno mjesto nepristojnosti. A to prlja lice grada“, zaključuje autor teksta.

Bez greške univerzalni osvrt i putokaz bivšim, današnjim i budućim organizatorima i sudionicima festivala.

SPLIT ' 72: Sve pjesme i izvođači

1. DECEMBARSKA PISMA (Đ. Srbljenović - Z.Runjić/I.Krajač)

Maruška Kalogjera – Marijan Domić, truba

2. RUSTICANA (Z. Runjić - T. Zuppa) Tereza Kesovija - Sharon Cambell

3. DAL' BI TI (N. Kalogjera - I. Krajač)  Pro Arte - Bata Illic 

4. ODVEST ĆU TE NA VJENČANJE (S.Mihaljinec- D. Britvić)

Mišo Kovač - Ben Cramer

5. LEUTE MOJ (T. Bebić -T. Bebić) Toma Bebić - Bogdana Karadočeva

6. JEDNOG DANA (I. Robić - M. Doležal) Ivo Robić - Mihaela Mihai

7. PROBUDI SE (A. Kabiljo - I. Krajač) Ana Štefok-Helena Vondračkova

8. LJETO BEZ SUNCA (N. Kalogjera - I. Krajač) Radojka Šverko-Vivi

9. MOJE ZLATO MILO(T.Papić - S.Benzon)

Višnja Korbar i Dalibor Ivanišević - Aspalathos brass

10. NOĆNA MUZIKA (Đ. Jusić - S. Miović) Dubrovački trubaduri - Nada

11. 100.000.000 (N.Vilović - N.Vilović) Mladi batali - Sarlota Zalatnay

12. MAMA (Z. Špišić - Z. Špišić) Zvonko Špišić - Joe Cuddy

13. VAL NA VALU SPI (J. Robežnik - D. Velkaverh) Elda Viler - Euson

14. DI SI BIJA KAD JE GRMILO (N. Vilović - N. Vilović)

Đorđi Peruzović – Herman Hermit's

15. STARA PISMA (V. Borisavljavić - B. Bizetić)

Zdravko Čolić - Nikas Koudas

16. ČA SU PISMA (Đ. Novković - Đ. Novković) Oto Pestner - Jymmy Justice

17. ŠTA DA ČINIM KAD SAM FUREŠT (M. Subota - S. Vuković) One i Oni - Mignonne

18. DOBRO JUTRO (N. Vilović - N. Vilović) Duško Lokin - Peter Horton

19. BALADA O RIBARU (S. Kalogjera - S. Benzon)

Dragan Antić - Louis Neefs

20. ĐOVANINA  (M. Tomašević - K. Tomašević)

Miro Ungar - Vitoria Maria

Dražen Vrdoljak o Splitu '72: Površnost koja zabrinjava (Komentar iz lista "Telegram")

Za razliku od nekih drugih ovogodišnjih festivala zabavne glazbe, Split' 72 sadržavao je mnogo obilježja spektakla (doduše provincijalnog, ali ipak…), a njegova je organizacija, barem naoko, funkcionirala bez nedostataka, izuzmemo li nedostatak dvaju sudionika, pjevača Freda Bongusta iz Italije i dua Mouth and McNeil iz Nizozemske (simptomatično je da na većini domaćih festivala izostanu upravo najviše najavljivani i hvaljeni sudionici). Glazba što smo je tom prilikom čuli zadovoljit će, vjerojatno, skladatelje i interprete, dakle krug ljudi koji predstavlja standardne rekvizite svake zabavnoglazbene manifestacije, budući da oni posjeduju vlastita mjerila i kriterije ocjenjivanja dobrog i lošeg.

Drugim riječima, domaće priredbe na kojima se prezentira zabavna glazba definirale su odavno svoje koordinate u okviru kojih valja razmišljati i suditi, a svaki kritički izlet izvan njih predstavljao bi prilično pogibeljnu zadaću i pokazao poprilično različite rezultate od onih uobičajenih kakvi se kod nas redovito sreću. Na koji bi način, dakle, trebalo komentirati dostignuća 12. međunarodnog festivala zabavne glazbe Split 72?

U dvije večeri koliko je trajao natjecateljski dio jugoslavenskih autora, čuli smo u dvadeset skladbi, u izvođenju domaćih i inozemnih vokalnih interpreta. Ne bismo se mogli složiti s ocjenama da je razina tih ostvarenja bila ujednačena: od samog početka, naime, jasno se moglo uočiti koje pjesme pretendiraju na osvajanje simpatija publike i nagrada, a koje su pisane sa stanovitim umjetničkim pretenzijama. Jasno, ovako rigorozna podjela ne bi se mogla primijeniti na svaku od izvedenih skladbi, ali većina ipak pripada u jednu od navedenih kategorija.

DOMAĆI DIO: Zahtjev festivala Split 72 da „skladbe za natječaj trebaju biti pisane na glazbenim temeljima dalmatinskog ili šire uzmorskog melosa uz korištenje suvremenih glazbenih izražajnih sredstava, s tim da su skladne kao pjesme ili kao zabavne, odnosno plesne melodije, te da ... tekstovi svojim sadržajem trebaju, obrađivati teme mora u širem smislu (život ljudi, običaje, prirodne ljepote i slično  - iz festivalskog bulletina br. 2)“, shvaćen je sa strane velike većine skladatelja i tekst autora gotovo doslovno, što je, uostalom, bila redovita pojava i s prošlogodišnjim festivalima. Znajući da se obraćaju specifičnoj publici, na  manifestaciji  koja ipak zahtjeva stanovitu količinu izvornog (što je za svaku pohvalu), autori skladbi mahom su na najprizemniji način ispunjavali obveze prema propozicijama natječaja.

Umjesto da svojim pjesmama pokušaju udahnuti atmosferu  Dalmacije i juga, oni su i ovaj put posezali za njenim otrcanim i izblijedjelim obilježjima, ogrnuvši ih, vlastitim sposobnostima i afinitetima, u ruho suvremenog. To je rezultiralo neukusno glazbeno-poetskim ostvarenjima, štoviše interpreti mahom su se trudili da ih spuste do razine običnog vica. Jasno da prosječna publika nije mogla odoljeti njihovom površnom šarmu, pa je na taj način prvo mjesto dodijelila skladbi Nenada Vilovića „Di si bija kad je grmilo“. Na marginama njegove pobjede dali bismo slijedeće: zabrinjava da tako mladi skladatelj (24) godine već uspijeva napisati hit  koji je dovoljno komercijalan da pobjeđuje u konkurenciji priznatih majstora lakih nota poput Kalogjere, Mihaljinca ili Kabilja. S radošću bismo pozdravili Vilovićevu  pobjedu da njegova skladba donosi barem malo mladenačkog, nekonvencionalnog i svježeg u njoj, međutim, nema ni traga takvim karakteristikama, što je činjenica koja bi morala zabrinuti svakoga tko pomišlja na budućnost domaće zabavne glazbe. Ako se i ostali mladi autori povedu za Vilovićevim primjerom, ne očekuje nas ništa drugo do onog čime danas raspolažemo, a to je, priznajmo, prilično tragična konstatacija.

Iako s punim košem nagrada (Srebrni i Brončani grb grada Splita, Srebrno jedro), Zdenko Runjić uspio se donekle održati na svom uobičajenom nivou. Kvalitetom odskače i skladba pokojnog Đekija Srbljenovića „Decembarska pisma“, a nesumnjivom originalnošću pjesma Tome Bebića „Leute moj“. Dodamo li da je u finale izborila put i melodija Tonča Papića „Moje zlato milo“, ne ostaje nam nego da zaključimo da su splitski skladatelji imali daleko najviše uspjeha. Spomenimo još i Đelu Jusića („Noćna muzika“), pa bi pregled domaće produkcije mogao biti završen.

MEĐUNARODNI DIO: Inozemni autori koji su konkurirali za nagrade festivala Split 72 pokazali su da u lakoj glazbi imaju slične nazore poput jugoslavenskih kolega čime je vjerojatno sve rečeno. Pokazalo se da im je uglavnom svojstven zajednički glazbeni jezik, što znači da pored rijetkih iznimki nitko nije polagao previše pažnje specifičnim obilježjima vlastite melodije, a to, uostalom, u većini slučajeva ne bi bilo ni zanimljivo (osim, eventualno kod nekih egzotičnih predstavnika poput Ceylona ili Antila).

Spomenimo, reda radi, da je prva nagrada (Zlatno jedro) dodijeljeni predstavnicima Mađarske za skladbu „Why did you go“, koju je interpretirala Sarlota Zalatnay. U show programima što su se održali tokom pauze treće i četvrte večeri, zabavljali su nas Milva, grupa Cane and Abel te Tony Christie. Svatko je od njih korektno ispunio svoj zadatak, naročito osmorica crnih glazbenika iz sastava Cane and Abel. U pogledu kvalitete oni ne predstavljaju naročito visok domet, budući da je njihovo muziciranje prepuno klišeja soul izvođača (na nivou Do you feel allright?  ili Let me hear yeah). No, urođenim temperamentom, potpomognuti nazočnošću poznatog splitskog oriđinala Ivana Marovića, uspjeli su izboriti burne reakcije nazočnika. Milva i Tony Christie, ipak samo druga garnitura svjetskih zabavljača, zadovoljili su splitsku publiku već i stoga, što ona do sada nije imala prilike čuti i vidjeti neku stvarnu zvijezdu, pa još nema ni formirane kriterije.

PROBLEMATIČAN MEĐUNARODNI UGLED: Splitski se festival zabavne glazbe razlikuje od sličnih domaćih manifestacija ne samo zbog toga što insistira na specifičnoj obojenosti skladbi koje lansira, već i željom da stekne priznanje u međunarodnim razmjerima. On bi, po općem sudu, trebao najviše pripomoći da se jugoslavenska laka glazba afirmira i izvan granica, pa stoga zadržava karakterističnu programsku koncepciju u kojoj značajnu ulogu navodno igraju inozemni sudionici. Oni će, kako to zamišljaju organizatori, na svoja tržišta vedrih nota plasirati festivalske skladbe domaćih autora i to je, uostalom, razlog što ih se svake godine poziva u Split.

Pitamo se, međutim, kako to naši meštri zamišljaju afirmaciju domaće zabavne glazbe u inozemstvu? Sudeći po primjeru Engleske ili Sjedinjenih Država, dakle, zemalja čija popularna glazba danas u svijetu igra nesumnjivo vodeću ulogu, stvarna afirmacija ne postiže se samo uspjehom na pojedinim zatvorenim tržištima, već univerzalnom prihvaćenošću. Međutim, šaroliko društvo što se tokom posljednje četiri godine okuplja u Splitu ne garantira svojim problematičnim ugledom da će festivalske pjesme plasirati među vlastitom publikom, a da ne govorimo o tome kako nitko od inozemnih sudionika zacijelo nije dovoljno poznat u širim razmjerima, da bi uspio učiniti nešto više izvan svojih granica.

Koga to organizatori Splitskog festivala pokušavaju uvjeriti da dovode poznate i priznate zvijezde? Čini se da najviše zavaravaju sami sebe i zaista je čudno da, usprkos svoje stručnosti, mogu biti toliko naivni kada smatraju da će anonimni interpretatori uspjeti lansirati domaće skladbe. Uostalom, dopuštamo da u svojim zemljama možda i predstavljaju zvijezde, no kome su oni, izvan njih, zaista zanimljivi? Domaćoj publici svakako ne, jer ona s mnogo više užitka sluša svoj provincijalni pjevački talent, nego li nekog Petera Hortona iz Austrije ili Jimmyja Justicea iz Engleske. Njih, kao i sve one goste što nam stižu iz Ceylona, Grčke ili Luksemburga, upoznajemo tek pred nastup i zaboravljamo nakon njega.

Festival zabavne glazbe u Splitu daleko je, na žalost, od svake stvarne međunarodne važnosti, sudeći barem po imenima sudionika. Činjenica je da se najprije moramo nametnuti dobrom i izvornom zabavnom glazbom u našim okvirima, pa tek onda pretendirati na to da je prodamo u inozemstvu. Kada riješimo i taj temeljni problem, poslovi oko zabavne glazbe krenut će drugim tokom, pa će se od njih, možda, i dočekati neki konkretniji i primjetljiviji rezultat nego li je to Kalogjerin Nono na ploči Claudia Ville ili Mireille Mathieu.

U IDUĆEM NASTAVKU: Sve o Splitskom festivalu 1973. godine