Film: “Joker” (2019)
Joker

Photo: Warner Bros Pictures

Dosadni, preambiciozni i pretenciozni bućkuriš

Joker
2019.
režija: Todd Phillips
scenario: Todd Phillips, Scott Silver
uloge: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz, Frances Conroy, Brett Cullen, Bill Camp, Shea Whigham, Dante Pereira-Olson

Mnogo je elektronskih slova potrošeno za napad ili odbranu "najiščekivanijeg filma godine", Jokera koji je najavljen kao samostalna priča o poreklu Batmanovog zlikovca, odnosno "portret ludaka u mladosti", uglavnom promašujući poentu. Problem sa Jokerom nije ni etički, ni estetski, već koncepcijski: u pitanju je do bola pojednostavljen film, dosadan, prepun ograda i bez ikakvog jasnog i smislenog stava, kako o junaku, tako i o njegovoj ulozi u Batman univerzumu (za početak, ima li je ili nema), a na kraju i o društvu koje navodno provocira i tera na razmišljanje metodama poslovičnog "malog Đokice".

Zamislite jedno platno u nekoj tamnoj, recimo smeđoj boji, ako je moguće sa izbledelim flekama i različitim međusobno nepovezanim uzorcima koji se ponavljaju u neregularnim intervalima. Gledanje Jokera, drugi put još gore nego prvi jer su besmisao i praznina još očitiji, ekvivalent je zurenju u to platno / tapet "ukrašen" crtežima predškolskog deteta. Toliko otupljujuće, što je izuzetno dostignuće, imajući u vidu da pred sobom imamo jednog od najintenzivnijih i najenigmatičnijih stripovskih zlikovaca. Joaquin Phoenix u glavnoj i naslovnoj ulozi još i pokušava da napravi nešto demonstrirajući posvećenost i uglavnom ispravne instinkte, ali uglavnom uzalud.

Krivicu za to prvenstveno mora da snosi reditelj Todd Phillips koji, čini se, kao reditelj zna samo da ubaci muziku Hildur Gudnarsdóttir na violončelu ili poneki ironičan "lounge" šlager kako bi diktirao emocije u svakoj dramatičnoj, snolikoj ili košmarnoj sceni, kao i "sugestivni" citati filmskih klasika, što iz Scorsese / Schrader kuhinje (Taxi Driver, The King of Comedy, Light Sleeper), što nekih drugih (French Connection, A Clockwork Orange, Psycho, spisak je zaista poduži). Kao reditelj pre svega nepristojnih komedija (Hangover franšiza) sa tipičnom "bro-dude" dinamikom, on se u ozbiljnoj drami koju je zamislio ne snalazi.

Pitanje je, doduše, šta je on tačno zamislio u filmu o Jokeru čije ludilo od poniženog i potlačenog postaje agresivno i destruktivno. Sve što nam nudi su brojne tek zagrebane potencijalno važne teme i ograde, uključujući i onu ultimativnu - "je li sve ovo bio samo san poremećenog uma". Kažu lepota je u oku posmatrača, ali možemo li isto primeniti i na smisao?

Joker kao lik je očito mentalno bolestan, sveže je otpušten iz umobolnice Arkham Asylum, a njegov ničim izazvani smeh, neprijatan kao kašalj, simptom je nikad definisanog psihičkog poremećaja. Mi ne znamo od čega tačno boluje Joker, tu ima elemenata i psihoze (shizofrenija, deluzije) i poremećaja ličnosti (psihopatija, odsustvo ematije), što savršeno funkcioniše u stripu, ali ne i u "ozbiljnoj" drami koja ima za cilj da njegovu ličnost raskrinka. U tom smislu posebno zbunjuje ona formativna scena u kojoj naš protagonista ulazi u frižider i tu provodi noć na hlađenju, pa se čini da su Phillips i ko-scenarista Silver tu opasno promašili fudbal jer Joker ipak nije jedan drugi ikonički Batmanov negativac, Penguin.

Ono što o Jokeru, odnosno Arthuru Flecku, saznajemo je to da živi sa takođe nenormalnom majkom Penny (Conroy) čiji se očajnički pokušaji da dobije pomoć od bivšeg poslodavca, bogataša i Batmanovog oca, Thomasa Waynea (Brett Cullen u modusu imitacije Aleca Baldwina, što na ličnom nivou iz incidenata koji su dospeli u medije, što u smislu njegovih recentnih "typecast" likova), ubrzo ispostave kao njene deluzije i to prilično opasne. Taj ugao u priču uvodi poveznice sa Batman mitologijom koje Phillips nekako mora da zaokruži, što čini na vrlo nespretan način.

Joker takođe trune na poslu rent-a-klovna gde ga i upoznajemo, prvo ga premlate obesni klinci na ulici, kolege na poslu ga zezaju i varaju, a šef je prema njemu govnar. Otkaz je, dakako, zaslužio, a to je još jedan u nizu udaraca koji ga guraju preko ruba.  Drugi udarac je ukidanje psihoterapije i lekova koje dobija, a za koje nije sigurno da mu išta pomažu. Treći, naravno, neuzvraćena ljubav, odnosno raspršivanje te iluzije koju je gajio o svojoj komšinici (Beetz). Četvrti, neuspeh u pokušajima da se potvrdi kao stand-up komičar i javno sramoćenje koje mu prirodi ljigavi televizijski talk show voditelj Murray Franklin (De Niro u antitezi svoje uloge u The King of Comedy, još jedan namig Scorseseu) kojeg Arthur i njegova majka idealizuju.

Jasno nam je, Fleckov svet puca, s tim da nakon jednog kratkog bljeska negde na četvrtini filma Phillips to ne želi da pretvori u akciju, već se vraća na ispitivanje njegovog psihičkog stanja. Tu smo u višestrukom problemu, jer film počinje da gnjavi i vuče se kao gladna godina, ubacujući sve više elemenata sa kojima reditelj baš i ne zna šta će. Krajnji ishod nam je takođe vrlo poznat (pod uslovom da smo pročitali ili pogledali, pa, bilo šta što ima veze sa Batmanom) pa zato nema napetosti, ali ima etičkih problema kakvi se redom pojavljuju u svim filmovima o super-zlikovcima kada autori pokušavaju da ih sagledaju iz drugog ugla, odnosno humanizuju. To je posebno osetljivo u slučaju likova koji su psihopate i koji nemaju empatije.

Ključ da je Joker rođeni gubitnik ili "incel" (usamljenik nevoljen od strane suprotnog pola čija se frustracija gomila i može eksplodirati u vidu incidenata, terorističkih akata i slično) koji u svom životu samo zna za patnju i frustraciju je prilično očit, ali Joker nije (čak ni) "incel" film jer se Phillips i od toga ograđuje floskulom da je Jokera zapravo sažvakalo i ispljunulo društvo. Manifestacije tog društva su štrajk đubretara, gašenje socijalnih službi, bogataška arogancija i pobuna potlačenih masa koja se valja iza brda. Phillips, dakle, koristi i levičarsku mantru (narativ o potlačenim masama i eksploatatorima), ali konačan ishod toga je takođe relativizivan i ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, kamo li politički intoniranog. U istom se svetlu može tumačiti smeštanje radnje u Gotham (koji je inače kodirani naziv za New York) u period ranih 80-ih (prvi Reaganov mandat i neoliberalno skretanje po pitanju ekonomije), bez naročite poente ali sa otvorenom logičkom rupom po kojoj Joker ispada 30 ili 40 godina stariji od Batmana.

Na kraju nam ostaje zanimljivo dizajnirana scenografija, efektna fotografija, ponešto atmosfere, gluma koja pokušava da maskira bilo kakvo odsustvo stava i ideje, u čemu često uspeva. Je li to dovoljno za ovaj dosadni, preambiciozni i pretenciozni bućkuriš od filma sačinjen od nasumično pobacanih potencijalno interesantnih elemenata koje se ne da aranžirati u smislenu sliku? Uostalom, čini se da su Phillips i studio Warner pucali na sve moguće mete, vodeći se maksimom "ako prođe - prođe". Nije prošlo!

Oceni 5