Plameni pozdravi: Reprezentativni portret detinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji (5)
Smgvc 01 S

Photo: Sonja Kovač

Dosta veliki da ne budu mali

Godine 1976. objavljen je prvi u nizu dječjih romana Hrvoja Hitreca o smogovcima, stanovnicima velikih i smogom zagađenih gradova, u ovom slučaju sasvim jasno smještenih u suvremeni Zagreb. Uz roman Smogovci do kraja osamdesetih objavljeni su i Smogovci i strašni Bongo te Zbogom, smogovci, no istodobno je iznimnu popularnost brojne obitelji Vragec, njihovih susjeda i prijatelja od 1982. osiguravala Televizija Zagreb snimanjem 23 epizode televizijske serije koja se uz zamjetan uspjeh u mreži Jugoslavenske radiotelevizije prikazivala i u nekoliko stranih zemalja. Romani i serija neizostavan su djelić mozaika o odrastanju u kasnom socijalizmu u Hrvatskoj i šire, što zbog gledatelja i gledateljica koji su u međuvremenu odrasli, što zbog brojnih povijesnih markera na temelju kojih se mogu opisati prakse ondašnje svakodnevice uvjetovane društvenim, gospodarskim i kulturnim prilikama u jugoslavenskoj federaciji.

Naime, neki smogovci žive u trošnoj, potom i novoizgrađenoj obiteljskoj kući u zagrebačkom Naselku koji zaobilaze modernizacija i urbanizacija, neki u obližnjem neboderu, a neki nešto dalje gdje u svojem dvorištu grade bazen nastojeći stvoriti barem djelić luksuza viđenog u američkoj seriji Dinastija. Neki imaju redovita primanja, neki ovise o neredovitim honorarima, neki su godinama radili u inozemstvu i stvorili ušteđevinu koja se topi, a neki smišljaju sitne i krupne krađe koje bi im olakšale opstanak ili omogućile zaradu. Svi osjećaju porast cijena i nastoje svoje životne navike držati u okviru tekućih primanja, neki se okreću samostalnom uzgoju povrća i svinja, poneki dobivaju nagrade u kviz-emisiji Kviskoteka, a poneki nastoje pronaći naftu u jadranskom podmorju i tako se brzo obogatiti.

Žive u gradu koji napreduje zahvaljujući domaćinstvu Univerzijade. Fascinacija modernizacijom ide znatno dalje pa ih zanimaju računala, roboti i vanzemaljci. Dolje na Zemlji hrane se paštetom, sirom Zdenka, mortadelom, kobasicama, ćevapčićima i palačinkama s orasima. Piju Coca-Colu, Naru, Cocktu, gemišt, pivo i Lipički studenac. Pokušavaju sagraditi vikendicu, a voze rabljenoga fiću i dianu te poni-bicikle. Ovisno o tome jesu li mali ili veliki, čitaju stripove, Sprint, Start, Tinu i Večernji list, slušaju Tinu Turner i Georgea Harrisona, prate uspjehe Martine Navratilove i Björna Borga, znaju i za štrumpfove, E.T.-ja, Supermana i masterse.

Svjesni su opasnosti od novootkrivene side i novootvorene nuklearne elektrane Krško. U školskoj torbi kao prvašići nose bilježnice iz hrvatskog, matematike te prirode i društva, udžbenike Moj dom i zavičaj i Zlatna lađa, časopis Radost, pernicu, drvene bojice, ravnalo, ljepilo OHO i papuče. S drugim učenicima skupljaju stari papir, učiteljicu zovu „drugaricom“ i pozdravljaju sa „zdravo“. Slave višednevne „prvomajske praznike“, prolaze zagrebačkom Ulicom socijalističke revolucije i Trgom Republike te u dalekoj Makedoniji služe vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Međutim, mali smogovci nikada ne postaju pioniri niti se ikada pojavljuju u toj ulozi koja je bila neizbježna za svu djecu od prvog do sedmog razreda osnovne škole. Savez pionira Jugoslavije najčešće je vidljivim postajao povodom praznika i raznih manifestacija, no njegov je zadatak bio znatno ozbiljniji: osmisliti i organizirati slobodno vrijeme osnovnoškolaca te graditi lik djeteta koje njeguje tradiciju Narodnooslobodilačke borbe, poštuje Tita i voli socijalističku Jugoslaviju. Usprkos brojnim povijesnim markerima, pionira nema među smogovcima što može biti izraz autorove namjere ili slučajne subverzivnosti, no možda je i odraz promijenjenih uvjeta u kojima su najmlađi odrastali u kasnom socijalizmu: „Vremenom je ideološka obrazina postajala sve tanja, a sasvim dečji, neideološki sadržaji dominantni, tako da za poslednje generacije, one koje su postajale pioniri nakon Titove smrti, pionirstvo predstavlja deo nostalgične slike yugo-detinjstva čije je okvire – sticajem hronoloških okolnosti – još uvek predstavljao socijalizam, ali, bar za njih, njegova bezuba varijanta. […] Stoga njihovo detinjstvo i rana mladost, u socio-kulturnom pogledu, imaju izrazitiji hibridni karakter nego što je to uočljivo u drugim periodima jugo-socijalizma“ (1).

U Titovom društvu: Pioniri u Mariboru 1967. godine

Teško da bi se u toj hibridnosti pioniri uistinu mogli sasvim izgubiti, no smogovcima se ipak dogodila potpuna deideologizacija djetinjstva, iako je njihova okolina bila poprilično stvarna i uronjena u jasan društveni kontekst. Smogovci tako nikada nisu odjenuli pionirsku kapu i maramu, ali njihovo djetinjstvo i bez toga na svaki način odiše jugoslavenskom svakodnevicom osamdesetih. Jedna od najpoznatijih rečenica iz cijele serije romana – „oni su mali ali su veliki… odnosno hoću reći nisu više mali ali su dosta veliki da ne budu mali…“ (2) – mogla bi se tako primijeniti i na onodobni socijalizam: on je slab ali je jak, odnosno dosta je jak da ne bude slab. I tako sve dok smogovci ipak nisu postali još malo veći i sasvim prerasli djetinjstvo, a socijalizam i Jugoslavija dovoljno oslabjeli da ih uopće ne bude.

(1) Ildiko Erdei, „Odrastanje u poznom socijalizmu – od 'pionira malenih' do 'vojske potrošača'“, Devijacije i promašaji. Etnografija domaćeg socijalizma, ur. Lada Čale Feldman i Ines Prica, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2006., 217, 225.
(2) Hrvoje Hitrec, Smogovci, Mladost, Zagreb, 1976., 72.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5