Moje prvo i poslednje pismo sutkinji Vesni Sekulić
Brasteff 12 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Dozvolite da vas parodiram

Izuzetna Vesna,

Sjećanja su obično mutna i nesigurna, ali ne u ovom slučaju: prvi i jedini put sreli smo se u vašoj maloj sudnici u Višem sudu, na trećem spratu u Timočkoj ulici, na Crvenom krstu, što bi makar geografskim lokalitetom moglo da zvuči kao humanitarna akcija, ali nije.

Razlog znate: bili ste sutkinja u antiknjiževom procesu kafkijanskog tipa (da upamtite, Vesna: Franc Kafka, književnik, rođen u Češkoj, Jevrejin, pisao na nemačkom; jedno od njegovih najpoznatijih dela zove se, gle! – „Proces“), jer ste kao vrhovni pravni arbitar (sutkinja, na nemačkom – richterin) zaključili da je parodija protivzakonita i da zbog pretrpljenih duševnih oštećenja treba da platim preko tisuću evra poetskoj zvijezdi sajta Peščanik #radmililazić, jer sam parodirao njenu pesmu "Očajni psalam", otkrivajući javnosti da je autorka – vlasnica nacionalne penzije.

U tekstu „Kako je sudskom odlukom zabranjena parodija kao književni žanr“, moj kolega – Tomislav Marković, inače, pisac, savršeno je primetio: „U presudi stoji da je tuženi 'izneo javnosti informacije iz privatnog života tužilje', što nije tačno, jer nacionalna penzija nije privatna stvar, nego javna, kao i svaka druga budžetska dotacija. Sutkinja, doduše, ne zamera što je ta informacija izašla u javnost jer je 'u konkretnom slučaju njeno iznošenje dopušteno s obzirom da postoji opravdan interes javnosti da bude informisana o licima koja su dobitnici ove penzije s obzirom na njenu nacionalnu prirodu' (...)
Dobro, objavljivanje informacije nije sporno, sutkinja velikodušno dozvoljava da se istina prezentuje javnosti, hvala joj na tome. U čemu je onda problem? Šta Vesna Sekulić zamera Lukoviću? Evo šta stoji u presudi: 'Međutim, u pogledu načina na koji je informacija prezentovana javnosti ista je po oceni suda nedopuštena'. Dakle, postoje dopušteni i nedopušteni načini iznošenja istine. Istina sme da se govori i piše, ali samo u skladu sa uputstvom suda. Istina je dozvoljena, ali samo u određenim slučajevima. Praktično dolazimo do zaključka da nije najvažnije da li je nešto što je izneto u javnost istinito, već na koji je način formulisano.

U nastavku obrazloženja sutkinja odlazi još dalje, pa kaže: "način na koji je informacija iz privatnog života tužilje uklopljena sa tužiljinom pesmom kao njenim autorskim delom, po oceni suda usmeren je na vređanje tužiljine ličnosti". Dakle, istinu je dozvoljeno iznositi u javnost, ali istovremeno ta istina može da bude uvredljiva. Kako nešto što je istinito može da bude uvredljivo? Da li je svrha medija da istinito informišu javnost ili da vode računa da istina nekog ne uvredi? Pogotovo ako medij iznosi već poznate javne podatke. A šta ćemo s parodijom koja je književno delo kojem uopšte nije zadatak da iznosi informacije, već da se njima poigrava?“.

Neću više da citiram Tomislava, sedite, Vesna za kompjuter i lijepo otvorite Markovićev tekst ili tekst Andreja Nikolaidisa ili tekst Dimitra Anakieva ili tekst redakcije XXZ ili tekst Slobodana Jovanovića ili još jedan moj tekst; dočekali ste, čestitam, da o vama pišu pisci, novinari, književnici, pesnici ili publicisti, malo li je to za osobu poput vas koja veruje da se Stanislav vaistinu prezivao Binaver, kako piše ćirilicom u vašoj presudi?

Nego, da se mi lepo vratimo suđenju, znam da vam ta književnost ide na vrhnje, ima vremena za polemiku, dugačak je tekst. Suđenje sa #radmilomlazić zakazali ste mi 28. decembra 2016, mada su me iskusniji osuđenici uveravali kako Viši sud planduje za praznike, kako nikog u zgradi nema, kako sutkinje kupuju balone na pijacama i kače lampione i kako, Lukoviću, uopšte nema potrebe da ideš u tu vaspitno-popravnu instituciju tik uoči New Year.

Budući da sam dve nedelje pre te jebane Nove godine doživeo da budem glavni junak crnogorskog romana „Proces“ koji nije pisao Kafka nego vaša koleginica iz Višeg suda, sutkinja Jelena Bogdanović-Ružić koja je presudila da opozicionarki Milki Tadić (državljanki Crne Gore) moram da platim blizu 12.000 evra, što je najveća kazna izrečena nekom novinaru u Srbiji ikad/ever, nisam hteo da rizikujem; idem kod vas, Vesna, niste vi valjda Jelena Bogdanović-Ružić, uostalom piše u pozivu da treba samo da dam izjavu i ništa više.    

Napolju je snežilo, Vesna, sitne pahulje vejale su oko golog granja uz huk ledene košave; dođem pred Sud i vidim da nije gužva, preciznije gotovo da nema nikoga. Pozdravim se sa obezbeđenjem („Opet vi, Lukoviću“), pitam održavaju li se suđenja u pretprazničnoj atmosferi, pogleda on neki papirnati notebook i kaže – ima samo jedno suđenje, na trećem spratu. Jebote, polemišem sa sobom, pa ceo Sud radi samo zbog tebe, Lukoviću, kakav si ti Car i Kralj, dobićeš jednog dana samouslugu „Idea“ na uglu Cara Dušana i Kralja Petra Lukovića, videćeš! Otvorim vrata vašeg zloglasnog sobička-sudnice, vidim vas, Vesna, izgledate mi simpatično, čak i inteligentno, ali, jebiga, dear, ja baš nisam neko ko dobro procenjuje ljude; meni se čak i Jelena B. Ružić učinila razumnom, a da ne govorim kako sam verovao da je bivši direktor e-novina totalna poštenjačina. Gledam u vas, ne mogu da gledam #radmilulazić i njenog advokata koji kao da je u Viši sud aterirao pravo iz neprohodnih šuma Šumske. Tužilja #radmilalazić kao u transu ponavlja mantru: „Ja sam umetnik i ja samo razgovaram sa umetnicima“, dodajući i pokazujući prstom na mene: „On nije umetnik i ja sa takvima ne razgovaram“.

Ispriča tužilja iz Peščanika kako joj je teško pala moja parodija, pa ona je umetnica, pa ona je pesnik, pa ona je književnik, pa ona je čak i članica Udruženja Književnika Srbije, pa ona je doživala tešku duševnu i duhovnu bol dok je čitala kako sam „oskrnavio“ njenu pjesmicu „Očajni psalam“, pa ona nije htela demanti ili tekst jer je ona umetnica i ona samo sa umetnicima razgovara, a ne sa ovim (pokazuje prstom na me).

Pokušavam sebe da ubedim kako ovo nije novogodišnji horror show, već suđenje, ali ne ide; sve gledajući u vas, Vesna, kao da smo u filmu „Fatal Attraction“, ja Michael Douglas a vi Glenn Close, objašnjavam da je moja intervencija pitanje žanra i da parodija postoji stotinama godina (posle mi Toma Marković objasni da postoji od antičkih vremena), te da su dopisivanje teksta, intervencije na tekstu, parodiranje, montaža – legitimni književni postupci. Vi me, Vesna, gledate bijelo dok pominjem Kiša i Vinavera; tražili ste da vam kažem kako se Kiš zove (Danilo, profesija pisac), Vinavera ste pretvorili u Binavera, još je i dobro prošao – zamislite da ste ga nazvali Cadaver, na engleskom leš, truplo, mrtvo tijelo.

Pokušavajući da doprem do vaših aktivnih moždanih ćelija koje su se, izgleda, smrzle, smišljam plastičnu komparaciju: „Ako, sutkinjo, zamislite da je tužiljin rad balon, sve što sam ja uradio jeste da na taj balon privežem slatku malu mašnicu. Ko hoće balon, neka skine mašnicu obojenu u tekstu plavim slovima; tko hoće mašnicu, neka ispumpa balon. Jasno?“.

Ništa vam, oh Vesna, nije bilo jasno. A, bogami ni meni. Vidim ja da suđenje ide, teče k'o mlijeko, više niko ne pominje davanje izjave. Dobacujem vam da nemam advokata i da nije u redu da nastavljamo proces kad sam već dao izjavu i pustio balon s mašnicom u sudnicu. Pogledali ste me kao Glenn Close kad je zgrabila nož: nastavljamo, rekli ste hladno, šta još ima da kaže tužilja. #radmilalazić iznenada kaže da je ona umetnik, da je objavila pun kufer zbirki pjesama, da je mnogo poznata i da je doživela šok – jer kad na skalameriji pod imenom Google ukuca svoje časno ime, odmah se kao prvi tekst pojavi, šta – Lukovićeva parodija! Pa se onda javnost okrenula protiv nje, pa joj se podsmevaju na ulici jer svi znaju tko je #radmilalazić, pa to ona ne može da podnese, pa to je strašno, pa je zato angažovala advokata koji – sečem spolovilo na kriške – nikad knjigu nije držao u ruci, a kamoli istu pročitao. U očima mu vidim strah od književnosti i pisanih riječi uopće; šta li bi bilo da sam bio pametan i na Sudu, pred vama, Vesna pročitao šta o mojoj knjizi „Godine raspada“ piše hrvatska kritičarka Katarina Luketić. Pročitajte ovo Vesna, ako smete.  

Katarina, udri:

„U ispisivanju raspadajuće srpske povijesti i raspadajuće stvarnosti Luković se koristi različitim publicističkim i književnim žanrovima, od novinskih kolumni i reportaža, preko vlastitih, ali i tuđih dnevničkih bilješki, pa do fantastično-dokumentarističkog romana pod nazivom Psiho i dramskih fragmenata, ovdje zajednički nazvanih Pulp Fiction, odnosno svojevrsnih palimpsesta poznatih književnih djela. Osobitu žanrovsku vrstu čine ukradena pisma Mirjane Marković (Miloševićeve supruge), Borislava Jovića ili Radoja Kontića, te povjerljivi stenogrami sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane. Uza tu žanrovsku šarolikost i autorsku mimikriju, Luković koristi mnoštvo književnih postupaka i jezično-stilskih akrobacija, kao što su razni oblici parodiranja, kompiliranje i parafraziranje tuđih govora; zatim još grotesku, satiru i ironiju; hiperbolu, rableovske stilske obrate, samoironiju i još mnogo, mnogo toga“.

Daj još, Katarina:

„Godine raspada su najsveobuhvatnija, najsmješnija i najpotresnija kronika ludila jednog režima, ali i opća povijest gluposti koja se posljednjih deset godina proizvodila na ovim prostorima. Riječ je o oštroj kritici, vrhunskoj satiri kakvu gotovo nećemo naći među suvremenijim autorima i koja, što je itekako važno, pretpostavlja priličnu hrabrost i osobni angažman da se od tamo odkuda se piše, piše upravo na ovakav način... Smijeh i pisanje tako su možda posljednje, ali i beskrajne, mogućnosti razuma“.

Setio sam se, Vesničice, sintagme „opća povijest gluposti“, jer ste u presudi napisali da je "kontekst celog članka usmeren na iskazivanje prezira prema tužilji". Pitaću vas ono što vas je Tomislav Marković već pitao: a otkad je prezir zabranjen zakonom?

Pitate se radoznalo, znam, oseća to Michael Douglas u meni, da li sam vas više prezirao tokom suđenja ili dok sam čitao vašu apsurdnu presudu? U oba slučaja, dozvolite da se obratimo, prezirao sam vas skroz; prezirao sam vašu sudnicu, prezirao sam Viši sud, prezirao sam čitavo pravosuđe, prezirao sam i prezirem ovu državu u kojoj ste vi, Sekulić Vesna, sudija.

Kad je svojevremeno Dobrica Ćosić tvrdio da je naša zaostalost – naša najveća prednost, shvatio sam da je, u stvari, mislio na vas. Sad kad ste ukinuli parodiju i smestili je u krivično delo, kakvi su vaši dalji planovi? Na kojim materijalima sad radite? Kad možemo da očekujemo novi projekat? U čemu je tajna vašeg uspeha?

Preporučam vam da odmah zabranite samoironiju i da preko Uskrsa ukinete hiperbolu! Onda ćete, recimo, moći da me tužite zbog ovog teksta, a ako bude sreće – vi ćete u tom predmetu biti sutkinja.

Fatal Attraction, lepo ja kažem!

Oceni 4.6