Moji saputnici
Ivan Petričević

Strastveni istraživač stećaka i starih natpisa: Dr Ivan Petričević

Photo: Lična arhiva

Dr Ivan Petričević, Dalmatinac u Doboju

U kasnu jesen 1956. godine jedinice Crvene armije okupirale su Mađarsku. Tada je i Jugoslavija živjela u strahu od sovjetske intervencije, pa su Tito i njegovi generali zamislili strategiju odbrane na rijeci Savi. Doboj je određen kao mjesto za logističko-zdravstveno uporište. Doktor Ivan Petričević bio je tek završio specijalizaciju pneumoftiziologije u Zagrebu i po dekretu Ministarstva zdravstva određen je da ide u Doboj i da tu ostane tri godine.

Hm, Doboj?! Otkud baš Doboj – moje li grdne sudbine, razmišljao je tada mladi ftiziolog, ali nije smio ništa reći, na dekret nema prigovora. Trinaest godina ranije, u kasnu jesen 1943. godine, osamnaestogodišnji Ivan Petričević, rodom iz sela Lovreć, kod Imotskog, prolazio je sa porodicom kroz Doboj, grad na sjeveru Bosne, na putu za Zagreb, kod rođaka. Kuća Petričevića bila je spaljena, a otac, majka i sin bježali su pred naletom fašista. Prvo su  kamionima stigli do Mostara, pa nastavili put uskotračnom prugom preko Sarajeva, Zenice i Doboja do Slavonskog Broda. 

U Doboju je bila kontrola voza, zatim dopuna vode i goriva za lokomotivu. Mladi Dalmatinac je izašao na peron, pogledao prema tvrđavi i ugledao tmurne oblake i zloslutne ptice koje su ispuštale užasne  krike. ''Ovo je jedino mjesto u Jugoslaviji gdje ne bih mogao živjeti'' – pomislio je tog trenutka Ivan Petričević, koji će (čudne li sudbine!) krajem pedesetih godina oformiti Grudno odjeljenje bolnice u Doboju i postati prvi šef tog Odjeljenja i zatim sa svojim saradnicima izliječiti mnogo ljudi i uveliko smanjiti broj oboljelih od tuberkuloze.

Dr profesor Ivan Petričević, pulmolog, postao je prvi primarijus Medicinskog centra u Doboju, prvi doktor medicinskih nauka i prvi redovni, pa vanredni profesor Medicinskog fakulteta u Banjaluci.

Prve tri godine su brzo prošle i doktor Ivan Petričević će nastaviti da radi u Doboju još 32 godine, napraviti vikendicu u obližnjem selu Prisade i tu, u Bosni, kako je zamišljao, otići u penziju i ostati do kraja života, podno drevne Gradine koja ga je ponekad podsjećala na Vrh-Gradinu, kod njegovog Lovreća. U blizini Lovreća, kako legende kažu i kako je zabilježio istoričar i ljetopisac Šimun Milinović, rođeni su Marko Kraljević i njegov otac, a iz toga kraja su potekli Aleksa Dundić, heroj Oktobarske revolucije u Rusiji, pjesnici Tin Ujević, Vlado Gotovac i Pero Gudelj, bokser Mate Parlov, književnik Ivan Raos, glumac i reditelj Antun Tonči Vrdoljak, general Veljko Kadijević, pjevačica Neda Ukraden… 

Vrhunski ljekar, intelektualac i kulturni pregalac, publicista i pjesnik: Ivan PetričevićU Doboju je stvoren Regionalni medicinski centar koji je već 1985. godine imao  113 liječnika, osam stomatologa, 12 farmaceuta i 450 medicinskih sestara i dosegao više od tisuću bolesničkih postelja. U reportaži o Ivanu Petričeviću, sarajevski novinar Senad Malohodžić je zabiljižio da će se ime ovog doktora spominjati s poštovanjem u medicini još mnogo decenija. Na liječenje mu je bio dovezen 61-godišnji Petar Đukanović iz Modriče koji je bio živa mumija – težio je samo 21 kilogram! Svako liječenje je bilo izlišno, jer se u medicinskoj literaturi smatra da čovjek koji izgubi  50 posto svoje težine teško može ostati živ, a Petar je izgubio 75 odsto svoje kilaže. Međutim, doktor Petričević je pokušao nemoguće i poslije  šest mjeseci liječenja, Petar Đukanović je dobio 50 kilograma i otišao kući kao spasen slučaj!

Čovjek koji se davne 1943. godine uplašio Doboja, zatim igrom sudbine došao u ovaj grad da radi i stvara svoju briljantnu ljekarsku karijeru, otkrio je prvi pisani trag o postojanju Doboja, kako je pisalo u latinskom pismu iz Dubrovnika upućeno caru Sigismundu, napisanom prije 602 godine. I taj Doboj zavolio je kao i svoj Lovreć i ne sluteći da će jednog dana iz njega biti protjeran kao i iz svog rodnog sela. A novinar Ferid Čehić jednom je rekao Ivanu Petričeviću da mu zavidi i da je ljubomoran jer Doboj voli više od njega, rođenog u gradu na tri rijeke. 

- Vaša mi ljubomora kao rođenog Dobojlije nimalo ne smeta, odgovorio je doktor. Poslije nekoliko godina života u Doboju, ja sam se pretopio u njegovog sugrađanina i bio odlučio da ga nikada ne napustim. Sudbina je, međutim, bila drugačija…

Dolazi 1992. godina i opet dekret. Dr Ivan Petričević sa suprugom i kćerkom dobio je papir na kome je pisalo da se mora seliti iz Doboja. Oputovao je sa tugom u srcu… Protjeran je iz Doboja, grada čiji je rodni list pronašao u Dubrovačkom arhivu i tako saznao i objelodanio da se Doboj prvi put spominje 1415. godine. Prognan je vrhunski ljekar, intelektualac i  kulturni pregalac, publicista i pjesnik. Pisao je i objavljivao naučne radove, proučavao je stare knjige i stećke u svom rodnom Lovreću i u Bosni i bolje poznavao istoriju od mnogih istoričara. Pisao je poeziju (knjiga pjesama ''Lirika'') i dovodio u svoj stan pjesnike iz Hrvatske, Srbije i Bosne. Njegovi gosti su bili Dobriša Cesarić, Stevan Raičković, Dragutin Tadijanović, Mak Dizdar, Novak Simić, Ivan Raos, Izet Sarajlić… Ovi i neki drugi pisci imali su svoje književne večeri u Doboju zahvaljujući pozivima dr Ivana Petričevića. Poznavao je sve dobojske pjesnike.  Na jednoj književnoj večeri  je recitovao pjesme Dobojlija Kasima Derakovića, Pavla Stanišića, Jozefine Dautbegović, Željka Štengera i Izeta Sarajlića. Na moje iznenađenje, recitovao je čak i moje dvije pjesme… Govorio je njemački i engleski.

Bio je prijatelj i poznatog dirigenta Herberta fon Karajana, često je išao u Beč na muzičke svečanosti. Obožavao je muziku Volfganga Amadeusa Mocarta.

Dvije-tri godine pred rat sreli smo na ulici, oba uplašeni pred smutnim vremenom. Vedrina ga ni tada nije napuštala i odmah mi je izrecitovao stihove koji se još nisu smjeli javno govoriti: Ko ne voli druga Tita / upala mu kita… 

U svom radu, pacijentima je preporučivao da čitaju poeziju. A kad bi došao neki bolesnik sa sela pitao ga je da li zna pjesme koje se pjevaju u njegovom mjestu i ako zna da ih recituje i zapiše. Tako mi je jednom rekao kako mu se svidjela pjesma iz okoline Dervente: Mala moja legla kraj borića, / dođe šumar pa je počekića… Sakupljao je kratke pjesme iz naroda i čuvao u posebnoj svesci.

Svoje doživljaje i susrete sa ljudima zapisivao je i objavio u knjizi ''Usorske uspomene''. Zanimljiva je priča o jednoj ženi, gospođi Panić, iz Bijelog Bučja, sa Vučje planine, ispod Vlašića: 

U poseti kod porodice Petričević u Doboju: Pesnik Dragutin Tadijanović''Ova žena je imala 40 godina i bolovala je od tubrekuloze, pisao je dr Ivan Petričević. Nakon liječenja je otpuštena, nije redovno uzimala lijekove i došla je opet u bolnicu i zamolila me da je primim, ali bez prisustva Gojka, njenog muža.

- Joj, doktore, pomagaj, ako boga znaš! Nije mi do moje bolesti, trudna sam. Doktor u Tesliću mi je kazao da sam u petom mjesecu trudnoće. Ne mogu od sramote roditi.  Uradi nešto i pomozi mi. Odgovorio sam joj da je prekasno i da ću je zadržati na liječenju do poroda.

- Kakav porod, ja imam tri odrasle kćeri, jedna je udata i ona je noseća. Ja da rađam zajedno sa kćerkom, radije ću se ubiti… Rekao sam joj da ćemo obaviti sve pretrage, pa je upitam: ima li sina. Odgovori niječno.

- Slušaj, draga ženo, sad je prilika da rodiš sina.
 
- Ako ti znaš da bih rodila sina, moj Gojko bi ti dao svoje imanje, jedno od najvećih u cijelom selu…

To je bilo vrijeme kada nije bilo ultrazvuka, pa se nije mogao utvrditi  pol djeteta. Ali, nešto mi je govorilo da bi ta žena mogla roditi muško dijete.

- Doktore, ako ja rodim sina, kako ti kažeš, daću mu tvoje ime. Zvaće se Ivan. Obećaj mi da ćeš ti biti kum.

Obećao sam, ova žena je rodila sina i ja sam dobio poziv da budem kum. Kada je njen svekar doznao da je dobio unuka, sav radostan, zapalio je stog sijena. I pođoh u pohode porodici Panić, na planini. Morao sam nekoliko sati jahati na konju. I stigoh u Bijelo Bučje. Po protokolu crkve nisam mogao prisustovati obredu, postao sam ''šišani kum'', odrezavši djetetu čuperak kosice. Darovao sam svom imenjaku zlatnu narukvicu sa datumom 25.6 i incijalima I.P. (Ivan Panić).

Kada su Gojko i njegova žena donijeli malog Ivana na krštenje, pop je zapitao koje ime daju sinu. 

- Ivan –rekla je.

- Ne može Ivan, nego Jovan, odbrusio je pop.

Žena je bila uporna da dijete nosi moje ime i odgovorila popu:

- Moja baba je iste vjere kao i ja i zvala se po rodu Ivanović, a i mi Srbi u Bosni slavimo Ivandan. Pope, biće Ivan!''
                                 
                                                                          * * *
Doktor profesor Ivan Petričević poslije trideset i pet godina rada protjeran je iz Doboja i sve do smrti, 2013. godine, živio je Baškoj Vodi, na Jadranu. U intervjuu novinaru Mirku Jeleču, prije nekoliko godina, Petričević je napomenuo da je odgojio desetak specijalista svoje struke, kroz odjeljenje je prošlo stotinjak stažera, stotine studenata slušalo je njegova predavanja i polagalo ispite.

Stećci u Lovreću, rodnom mestu Ivana Petričevića- Prema svima sam nastojao da budem brižljiv i pravičan, ali samo mi se dvoje javilo za nepune dvije decenije mog boravka u Dalmaciji, prisjećao se Petričević. I taj Doboj od koga sam zazirao kada sam ga prvi put ugledao, postajao mi je sve privlačnijim. Svoje najljepše godine proveo sam u njemu, dao mu svoj rad i znanje, a na kraju i ljubav. I danas, kada nešto sanjam, najčešće je to o Doboju, dobojskim prostorima i ljudima; to nije slučajno. I žalim za svima onima koji su protjerani i danas lutaju po bijelom svijetu željni povratka u svoje domove kao što sam i ja želio da živim u svom Doboju…

Stan dr Petričevića u Doboju i vikendica u Prisadama su opljačkani i opustošeni. Provalnici su odnijeli sve stvari, umjetničke slike, naučne radove i rukopise, knjige pobacali na smeće, ostavili su samo Kuran - i dvije Biblije. Ove najpopularnije religijske knjige su poklon od svećenika Emila Ante Čehulića i Josipa Kudića i popa Predraga Popovića iz Doboja. 

Moji prijatelji Ferid Čehić, Ibro Mulaomerović, Časlav Vasiljević, Pavle Stanišić, Stipo Kljajić, Mirko Jeleč i drugi pozdravili su moj prijedlog da jedna ulica u Doboju dobije ime ovog zaslužnog Dobojlije, ljekara, profesora, časnog i ponosnog čovjeka, publiciste, istoričara, pjesnika… Ne znam da li su dobojski glavari vidjeli taj prijedlog, ali znam da Doboj, grad čije je rođenje otkrio Ivan Petričević, još nema njegove ulice. Na svoju sramotu, i tugu.

Oceni 5