Film „Fake Famous“ i fenomen influensera
Fake Famous

Photo: HBO

Dragi Bože, daj da ti dokažem da me slava neće pokvariti

„Dragi Bože, daj da ti dokažem da me bogatstvo neće pokvariti“, jedna je od legendarnih replika Del Boyja iz „Mućki“ koja savršeno opisuje želje većine korisnika Instagrama, samo što je, umesto bogatstva, slava ta za kojom se žudi. Bogatstvo se podrazumeva – dolazi kao posledica ili pak uzrok internet popularnosti.

Fenomenom takve popularnosti, influenserima i influenser marketingom bavio se u novom HBO dokumentarcu „Fake Famous“ novinar Nick Bilton. Želeo je da napravi socijalni eksperiment koji bi podrazumevao to da od sasvim anonimnih ljudi napravi Instagram zvezde. Najpre je organizovana prava pravcata audicija, da bi se od hiljada prijavljenih na kraju izdvojilo troje. Dominique Druckman, Chris Bailey i Wylie Heiner izabrani su za buduće influensere. Kako se sve dešava u Los Anđelesu, gradu koji je centar industrije zabave, jasno je da su jake i ambicije i apetiti. Svako od njih troje pokušava da uspe i da se izdvoji, a popularnost na Instagramu u tome samo može da im pomogne.

'Glamurozni' lifestyle: Kako napraviti Instagram zvezdu

Zato Bilton želi da poradi najpre na njihovom tzv. lifestyleu. Angažuje stiliste i profesionalne fotografe, fingira skupe večere i putovanja, i to prilično uspešno. Dok se fotografišu u tipičnoj LA kući s dvorištem i bazenom, stvaraju iluziju da su u skupim hotelima, na svim kontinentima i sve četiri strane sveta... Instagram popularnost počinje da raste, polako, ali ne i značajno. Svaki „lajk“ se uzbuđeno očekuje, broje se komentari i reakcije, ali to nije to. Bilton zato odlučuje da im kupi lažne pratioce, odnosno botove, kako bi postali relevantniji. Što više pratilaca (makar bili i botovi), to veća popularnost i više poslovnih prilika i novca. A nakon što ih malo poguraju botovi, množiće se i pravi pratioci, ljudi od krvi i mesa spremni za ispiranje mozga i kupovinu svega što preporuče. Samo ih ne pitajte za prvih deset hiljada pratilaca. Neke možda i za prvi milion. Posle je sve lakše.

Ovako cinično razmišlja i Bilton – to je ono što mu mnoge kolege i kritičari zameraju, o influenserima da ne govorimo. Njihova tišina je upadljivo bučna i vrlo indikativna. Ono što se meni najviše dopada u „Fake Famous“ je upravo to – stav. Biltonu spočitavaju da je neobjektivan i pristrasan, dok ja mislim da upravo treba takav da bude. Poslovanje i trgovina uticajem na internetu su u svom punom jeku i ne zna se kako će izgledati za nekoliko godina. U pitanju je dinamičan proces, a Biltonov film je tek jedan od komentara u moru šarolikih mišljenja. Dok još nismo u stanju sa sigurnošću reći šta je to influens, zašto bismo čitavu pojavu morali da posmatramo hladno i distancirano?! Nemoguće je. Takođe, pokazujući svoj stav, Bilton je izabrao da ne ide niz dlaku onima koji su trenutno najmoćniji u industriji zabave i to treba poštovati.

Lažni privatni avion u nekom hangaru: Dostupan za iznajmljivanje, rezervisan mesecima unapred

Deo te industrije možda osporava film, ali ga je takozvani običan svet dočekao sa oduševljenjem. Razlog za to svakako leži u klasnoj raslojenosti i mogućnosti da neko za objavu jednog posta zaradi od više stotina do nekoliko hiljada dolara samo zato što ga prate stotine hiljada ljudi i robota. Razlog za to je i konstantno obmanjivanje publike od strane influensera i firmi koje ih angažuju, kada nije jasno naznačeno koja je objava plaćena. U razvijenim zemljama je takva vrsta prikrivenog marketinga već nekoliko godina regulisana zakonom, pa je sve teže isplaniranu reklamu podvaliti kao spontano obožavanje određenog proizvoda i brenda.

Lov u mutnom na društvenim mrežama (sve dok nema regulacije) moguć je zato što se svima isplati, a zanimanje „influenser“ jedno je od najtraženijih upravo zato što spaja popularnost, relativno lako sticanje novca, marketing, biznis i privilegije, a i dalje je pitanje šta traži zauzvrat. Čini se da biti influenser znači biti u stanju pomiriti sušte suprotnosti, poput autentičnosti zahvaljujući kojoj se neko izdvaja i mogućnosti da se kameleonski prilagođava zahtevima klijenata i tržišta. Tragajući za definicijom pojma i zanimanja „influenser“, naišla sam na izjavu jedne influenserke koja kaže da je to „osoba od uticaja“. Kao što je novinar „osoba od novina“. Nije netačno, ali ne govori i ne znači ništa.

Influens je, dakle, tek jedan od vidova marketinga, a toliku prašinu diže zato što njegovi eksponenti prodaju sebe, odnosno svoj način života, lifestyle. Oni koji ih prate moraju da požele da i sami vode takav život, a najlakši početak oponašanja uzora je kupovina onoga što uzor preporuči. Sasvim je jasno ko je apsolutni gubitnik u tom začaranom krugu, no čini se i da ona druga strana brzo počinje da gubi kompas. Naročito kad postane opterećena sopstvenim egom i instant slavom, pa pomisli da je nešto više od marketing uposlenika.

Opsednutost slavom nije ništa novo, ali u ovo digitalno doba poprima neke nove aspekte. Jedan od njih je, smatraju mnogi, ona čuvena poznatost radi poznatosti, popularnost koja je sama sebi cilj i kojoj ne prethodi nikakav talenat, izuzetnost i zasluge u kulturi, umetnosti, sportu i zabavi. To je slučaj sa Karshianima, Paris Hilton i sličnom ekipom iz visokog društva. Reći da nemaju nikakav talenat osim sposobne majke i bogate familije postalo je već deo folklora, no fenomen Kardashiana i efekat njihove popularnosti tek će se istraživati, a uveliko se pokazuje. Kardashiani su začetnici tog fenomena zvanog „influenser“, čija su glavna obeležja internet popularnost i profit.

Međutim, postoji karika koja nedostaje kako bi se taj fenomen bezrazložne slave razumeo, i koja dokazuje da ništa ovo nije niti novo, niti posledica neviđene društvene dekadencije. Naime, oduvek su postojali ljudi, i svako od nas i dan danas zna barem jednog, koje „svi znaju“, koji su „poznati u gradu“, koji su „gradske face“ i kreću se u „krugovima gradskih faca“ – od lokala do kafića ispijaju duže s mlekom i jako im je stalo do toga da ih svi znaju. Jer i oni sve znaju. Znanje – imanje. Lična korist je, naravno, na prvom mestu, ali taj poriv da se bude prvi u svom selu i da se bude poznat i bitan, makar i u tom „dva sa dva“ univerzumu, mnogo je više od lične koristi. To je nasušna potreba, to neko u sebi ima ili nema. Neko uživa dok mu ego miluje svako „zdravo“ koje čuje, svako „'de si, brate/prijatelju/care/legendo“, kao što mu nepce miluje espresso. „Ja njega znam“ – najvažnija rečenica u životu svake gradske face.

Isto to važi i za online svet. Gradske i Instagram face imaju mnogo toga zajedničkog – žele da ih svi znaju, žele da ih svi vole, ako je ikako moguće, žele da se dopadnu, da od svoje poznatosti profitiraju; možda ne žele, ali moraju da se takmiče sa drugim facama, iako se često i udružuju, gde dolazimo do najbitnije stavke - „biti dobar sa svima“ (jer to donosi korist), ali istovremeno biti superiorniji u svakom trenutku. Hijerarhija je jasna i određuje se brojem godina provedenih na Instagramu ili u kafani, a najpre brojem kontakata, odnosno pratilaca, kada je reč o digitalnom svetu.

Pojedinačno, pratioci su nebitni, ali desetine, stotine hiljada, pa i milioni pratilaca su pak ozbiljna valuta. Njima se trguje, oni donose status, uspeh, buduće projekte. Baš kao što i gradska faca ima po čoveka koji uvek može „nešto da mu završi“ – od katastra, preko opštine, do doma zdravlja. Nikad se ne zna. Jasno je da Instagram face imaju mnogo više ciljeve, ali oni bi bili i za gradske face dostižni. Sve su mogli, samo da su hteli.

Ta dva sveta – onih Insta(nt) popularnih i onih koji takvu slavu sanjaju – Bilton u svom filmu spaja jednostavnom, ali efektnom metaforom – ružičastim zidom. To je poslednjih godina glavna atrakcija u Los Anđelesu – ogromni pink zid ispred kojeg se horde ljudi fotografišu za društvene mreže. Oni slavni i „od uticaja“ tu su se već odavno slikali i pokrenuli lavinu.

„Ali, to je samo zid“, pomislićete. Da, samo zid. U tome je i problem.

Oceni 5