Šokantno dobra vijest o povijesti nasilja
Viole 03 S

Photo: ilustration/Cleon Peterson

Drastično smanjenje ubijanja i okrutnosti

U šesnaestostoljetnom Parizu omiljeni oblik zabave bilo je spaljivanje mačaka u kojemu je mačka bila podignuta na remen na stalku i polagano spuštana u vatru. Prema povjesničaru Normanu Daviesu “promatrači su, uključujući kraljeve i kraljice, vrištali od smijeha dok su životinje, zavijajući od boli, bile oprljene, pečene i, konačno, pougljenjene”. Danas bi takav vandalizam bio nezamisliv u većem dijelu svijeta. Ta promjena u senzibilitetu samo je jedan primjer možda najvažnijeg i najpodcjenjenijeg trenda u ljudskoj sagi: nasilje se tijekom dugih razdoblja povijesti smanjuje a danas vjerojatno živimo u najmirnijem trenutku u vremenu što ga naša vrsta provodi na Zemlji.

U desetljeću Darfura i Iraka, malo nakon stoljeća Staljina, Hitlera i Maoa, tvrdnja da je nasilja sve manje može se činiti kao nešto između halucinacije i nepristojnosti. A ipak novije studije koje nastoje izmjeriti povijesnu plimu i oseku nasilja ukazuju upravo na takav zaključak.

Modernitet nas je ipak učinio plemenitijima

Neki od dokaza pred nosom su nam cijelo vrijeme. Konvencionalna povijest već dugo pokazuje da, na mnogo načina, postajemo ljubazniji i nježniji. Okrutnost kao zabava, žrtvovanje ljudi zbog udovoljavanja praznovjerju, ropstvo kao sredstvo smanjenja vlastitog rada, osvajanje kao misija neke vlade, genocid kao sredstvo stjecanja zemlje, mučenje i sakaćenje kao rutinsko kažnjavanje, smrtna kazna za sitne prekršaje i razlike u mišljenjima, atentati kao mehanizam političkog uspjeha, silovanje kao oblik ratnog plijena, pogromi kao odušak za frustracije, ubojstvo kao glavni oblik rješavanja sukoba – sve su to bila nesporna obilježja života u većem dijelu ljudske povijesti. No, danas su rijetka do nepostojeća na Zapadu, daleko manje uobičajena drugdje nego što su bila, skrivaju se kada se pojave i posvuda osuđuju kada se otkriju.

Svojedobno su te činjenice bile posvuda prepoznate. Bile su izvor pojmova kao što su napredak, civilizacija i čovjekov uspon iz divljaštva i barbarstva. Međutim, u novije su vrijeme te ideje počele zvučati ofucano, pa čak i opasno. Činilo se da demoniziraju ljude u drugim dobima i na drugim mjestima, da dopuštaju kolonijalna osvajanja i ostale avanture u inozemstvu te skrivaju zločine naših društava. Doktrina o plemenitom divljaku – ideja da su ljudi miroljubivi po prirodi a iskvareni modernim institucijama – često se javlja u zapisima javnih intelektualaca kao što su José Ortega y Gasset (“Rat nije instinkt nego izum”), Stephen Jay Gould (“Homo sapiens nije zla ili destruktivna vrsta”) i Ashley Montagu (“Biološke studije podupiru etiku univerzalnog bratstva”). No, sada kad su sociolozi počeli brojati mrtva tijela u različitim povijesnim razdobljima, otkrili su da je romantična teorija to shvaćala naopako: daleko od toga da uzrokuje da budemo sve nasilniji, nešto u modernitetu i njegovim kulturnim institucijama učinilo nas je plemenitijima.

Da se razumijemo, svaki pokušaj dokumentiranja promjena u nasilju mora biti prožet nesigurnošću. U većem dijelu svijeta, daleka prošlost bila je poput stabla koje pada u šumi a nikoga nema da to čuje a, čak i za događaje u povijesnim zapisima, statistike su sporadične i nedosljedne sve do novijih vremena. Dugoročne trendove moguće je uočiti samo sravnivanjem krivulja zastrašujućih krvoprolića. A odluka da se usredotočimo na relativne a ne na apsolutne brojke postavlja nerješivu moralnu dvojbu je li gore ako je ubijeno 50 posto zajednice od 100 stanovnika ili 1 posto stanovništva od jedne milijarde.

Ipak se, unatoč tim upozorenjima, slika počinje nazirati. Pad nasilja fraktalni je fenomen, vidljiv na ljestvici tisućljeća, stoljeća, desetljeća i godina. Odnosi se na nekoliko redova razine nasilja, od genocida do rata, pobuna i ubojstava sve do ponašanja prema djeci i životinjama. A čini se da je trend raširen diljem cijelog svijeta, iako nije ujednačen. Predvodila su zapadna društva, osobito Engleska i Nizozemska, a čini se da je točke prevrata nastupila početkom Doba razuma u ranom sedamnaestom stoljeću.

Plemenska su društva nasilnija

Iz najobuhvatnijega gledišta, moguće je uočiti goleme razlike kroz tisućljeća koja nas dijele od naši predaka prije uspostave država. Suprotno ljevičarskim antropolozima koji veličaju plemenito divljaštvo, kvantitativno brojanje trupala – kao što je razmjer prethistorijskih kostura s tragovima sjekira i strelica ili razmjer muškaraca u suvremenim lovačkim plemenima koji umiru od ruku drugih muškaraca – ukazuju da su društva prije osnutka država bila daleko nasilnija od našega. U plemenskom nasilju sukobi su češći, postotak muškaraca u populaciji koji se bore veći, a stopa smrtnosti po pojedinačnoj borbi viša. Prema antropolozima kao što su Lawrence Keeley, Stephen LeBlanc, Philip Walker i Bruce Knauft, ti se čimbenici spajaju da bi otkrili stopu smrtnosti za cijelu populaciju u plemenskom ratu a koja nadmašuje onu iz modernih vremena. Da je u ratovima dvadesetog stoljeća izginulo ljudi u istom omjeru kao u ratovima tipičnog plemenskog društva, u njima bi bilo dvije milijarde mrtvih, a ne 100 milijuna.

Politička korektnost s drugog kraja ideološkog spektra isto je tako kod mnogih ljudi iskrivila predodžbu o nasilju u ranim civilizacijama – ili, preciznije, u onima koje se spominju u Bibliji. Taj pretpostavljeni izvor moralnih vrijednosti sadrži mnoga veličanja genocida, kad Hebreji, ohrabreni Bogom, kolju sve do posljednjeg stanovnika osvojenoga grada. Biblija također propisuje smrt kamenovanjem kao kaznu za dugi popis nenasilnih prekršaja, među kojima su idolopoklonstvo, blasfemija, homoseksualnost, preljub, nepoštivanje roditelja, kao i rad na sabat. Hebreji, naravno, nisu bili ništa krvoločniji od ostalih plemena; možemo naći česta pretjerivanja u mučenjima i genocidu u ranim povijestima Hindusa, kršćana, muslimana i Kineza.

Na ljestvici stoljeća teško je pronaći kvantitativne studije smrtnost u ratu u rasponu od srednjovjekovnih do modernih vremena. Nekoliko je povjesničara tvrdilo da postoji porast broja zabilježenih ratova kroz stoljeća do danas, ali, kako su politolozi poput Jamesa Paynea primijetili, to može pokazivati samo da je “Associated Press sveobuhvatniji izvor informacija o borbama diljem svijeta nego što su to bili šesnaestostoljetni redovnici”. Društvene povijesti Zapada pružaju dokaze o brojnim barbarskim postupcima koji su zastarjeli u proteklih pet stoljeća, kao što su ropstvo, amputacije, osljepljivanje, spaljivanje, deranje kože, vađenje utrobe, spaljivanje na lomači, komadanje na kotaču i tako dalje. No za jednu drugu vrstu nasilja – ubojstvo – podataka ima u izobilju i zapanjujući su. Kriminalist Manuel Eisner prikupio je stotine procjena ubojstava sa zapadnoeuropskih lokaliteta koji čuvaju podatke iz nekog trenutka između 1200. godine i sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća. U svakoj zemlji koju je analizirao, stopa ubojstva oštro je padala – na primjer, s 24 ubojstva na 100.000 Engleza u četrnaestom stoljeću na 0.6 na 100.000 do početka šezdesetih.

Na ljestvici desetljeća sveobuhvatni podaci ponovo oslikavaju šokantno dobru vijest: globalno nasilje smanjuje se nepokolebljivo od sredine 12. stoljeća nadalje. Prema Human Security Brief 2006, broj smrti u borbama međudržavnih ratova pao je s više od 65.000 na godinu u pedesetima na manje od 2000 na godinu u ovom desetljeću. U zapadnoj Europi i obje Amerike, druga polovica stoljeća doživjela je nagli pad broja ratova, vojnih udara i smrtonosnih etničkih pobuna.

Sužavanje slike na deset puta manje razdoblje razotkriva još jedan pad. Nakon Hladnog rata, u svim dijelovima svijeta zabilježen je oštar pad državno-utemeljenih sukoba a oni koji se još pojavljuju vjerojatnije će završiti pregovorima i dogovorima umjesto da se borbe vode do gorkog kraja. U međuvremenu, prema politologinji Barbari Harff, između 1989. i 2005. godine, broj slučajeva masovnog ubijanja civila smanjio se za 90 posto.

Porast standarda

Smanjenje ubijanja i okrutnosti nameće nekoliko izazova našoj sposobnosti da razumno tumačimo svijet. Za početak, kako može toliko mnogo ljudi imati krivo o nečemu tako važnom? Djelomično je to zbog spoznajne iluzije: procjenjujemo vjerojatnost nekog događaja na temelju toga koliko se lako možemo prisjetiti nekog primjera. Vjerojatnije je da će prizori krvoprolića biti preneseni medijima u naše dnevne sobe i usađeni u naša sjećanja nego snimke ljudi koji umiru od starosti. Djelomično je zbog toga što intelektualci mrze priznati da bi moglo biti išta dobroga u institucijama civilizacije i zapadnog društva. Djelomično je to zbog poticavalačke strukture aktivizma i tržišta mišljenja: nitko nikada nije privukao sljedbenike ni donacije objavom da se situacija popravlja. A dio objašnjenja leži i u samom fenomenu. Opadanje nasilnog ponašanja odvijalo se usporedno s opadanjem stavova koji toleriraju ili veličaju nasilje, a stavovi su često predvodnici. Kolikogod bila žaljenja vrijedna, zlostavljanja u Abu Ghraibu i smrtonosne injekcije za nekolicinu osuđenika u Texasu, blagi su prema standardima strahota u ljudskoj povijesti. No, iz suvremenog nadmoćnog stajališta, vidimo ih kao znakove koliko naše ponašanje može nisko pasti, a ne kao dokaz koliko su visoko porasli naši standardi.

Još jedan važan izazov što ga donosi opadanje nasilja jest kako to objasniti. Sila koja gura u istom smjeru kroz mnoge epohe, kontinente i ljestvice društvene organizacije izruguje naše standardno oruđe kauzalnog objašnjavanja. Uobičajeni osumnjičeni – oružje, droga, tisak, američka kultura – nisu ni približno dorasli tome poslu. Niti ga je moguće objasniti evolucijom u biologističkom smislu: čak i kada bi krotki naslijedili zemlju, prirodna selekcija ne bi mogla dovoljno brzo dati prednost genima za krotkost. U svakom slučaju, ljudska se priroda nije toliko promijenila da bi izgubila svoj ukus za nasilje. Socijalni psiholozi smatraju da je barem 80 posto ljudi maštalo o ubijanju nekoga tko im se ne sviđa. A moderni ljudi još uživaju u promatranju nasilja, ako je suditi po popularnosti krimića, šekspirijanskim dramama, filmovima Mela Gibsona, videoigrama i hokeju.

Ono što se zaista promijenilo, naravno, jest voljnost ljudi da realiziraju te maštarije. Sociolog Norbert Elias tvrdio je da je europski modernitet ubrzao “proces civiliziranja” obilježen porastom samokontrole, dugoročnog planiranja i osjetljivosti prema mislima i osjećajima drugi ljudi. A to su upravo funkcije koje današnji kognitivni neurolozi pripisuju prednjem moždanom režnju. No, to samo postavlja pitanje zašto su se ljudi sve više koristili tim dijelom svoga mozga. Nitko ne zna zašto je naše ponašanje došlo pod kontrolu boljih anđela naše prirode, ali postoje četiri moguća objašnjenja.

Četiri moguća objašnjenja

Prvo bi bilo da je Hobbes ipak sve dobro shvatio. Život u prirodnome stanju je gadan, okrutan i kratak, ne zbog prvobitne žeđi za krvlju nego zbog neizbježne logike anarhije. Sva bića s nešto malo osobnog interesa mogu doći u iskušenje da napadnu svoje susjede kako bi pokrali njihove resurse. Posljedični strah od napada dovest će susjede u iskušenje da udare prvi u preventivnoj samoobrani, koja će zauzvrat navesti prvu skupinu da udari protiv njih preventivno, i tako dalje. Tu opasnost može umanjiti politika odvraćanja – ne udaraj prvi, uzvrati ako si napadnut – no, da bi zajamčile svoj kredibilitet, strane moraju osvetiti sve uvrede i srediti sve račune, što opet vodi do ciklusa krvave osvete. Te tragedije može spriječiti država s monopolom na nasilje, zato što ona može određivati bezinteresne kazne koje eliminiraju poticaje za agresijom, a time umanjuju tjeskobu vezanu za potrebu preventivnog napada te uklanjaju potrebu održavanja sklonosti prema odmazdi koju je lako potaknuti. U stvari, Eisner i Elias pripisuju opadanje europskih ubojstava prijelazu iz viteških ratničkih društava u centralizirane vlade ranog moderniteta. I danas nasilje i dalje cvjeta u zonama anarhije, kao što su granična područja, propale države, srušena carstva i teritoriji koje napadaju mafije, bande i ostali koji dijele crno tržište.

Payne predlaže jednu drugu mogućnost: da je kritična varijabla koja vodi udovoljavanju nasilju sveobuhvatni osjećaj da život malo vrijedi. Kada su bol i rana smrt svakodnevna obilježja nečijeg života, čovjek se manje kaje zbog nanošenja istih drugima. Kako tehnologija i ekonomska učinkovitost produljuju i poboljšavaju naše živote, tako veću vrijednost pridajemo životu općenito.

Treća teorija, koju predvodi Robert Wright, priziva logiku igre bez očitog pobjednika – scenarij u kojem oba suparnika mogu napredovati ako surađuju, kao u trgovanju dobrima, podjeli rada ili dijeljenju dividendi mira koji proizlazi iz obostranog polaganja oružja. Kako ljudi stječu znanje koje mogu jeftino dijeliti s ostalima i razvijati tehnologije koje im omogućavaju širiti svoja dobra i ideje kroz veće teritorije po nižoj cijeni, njihov poticaj da surađuju postupno se pojačava zato što drugi ljudi postaju vredniji živi nego mrtvi.

Zatim je tu scenarij koji je osmislio filozof Peter Singer. Evolucija je, kaže on, ljudima ostavila u nasljeđe maleno zrno suosjećanja koje automatski primjenjuju samo unutar uskog kruga prijatelja i rođaka. Tijekom tisućljeća moralni krugovi ljudi proširili su se pa obuhvaćaju sve veće zajednice: klan, pleme, naciju, oba spola, ostale rase pa čak i životinje. Krug je možda bio povećan usljed širenja mreže reciprociteta, ? la Wright, ali može ga uvećati i neumoljiva logika zlatnog pravila: što više čovjek zna i razmišlja o drugim živim bićima, to je teže privilegirati vlastite interese u odnosu na njihove. Više suosjećanja može pokrenuti i sam kozmopolitizam u kojemu novinarstvo, memoari i realistična fikcija čine unutarnje živote drugih ljudi, ali i slučajnu prirodu vlastita položaja, opipljivijima.

Kojigod bili uzroci, opadanje nasilja ima duboke implikacije. To nam ne daje pravo na samozadovoljstvo: uživamo u miru koji imamo danas jer su ljudi u prošlim generacijama bili zaprepašteni nasiljem u njihovu vremenu i radili su na tome da ga dokrajče, pa i mi moramo raditi na tome da dokrajčimo nasilje u našem vremenu. Nije to nužno ni temelj za optimizam kada je riječ o neposrednoj budućnosti jer svijet nikada prije nije imao nacionalne vođe koji kombiniraju pred-moderne senzibilitete s modernim oružjem. No, taj nas fenomen zaista prisiljava da iznova pretresemo naše razumijevanje nasilja. Čovjekova nehumanost prema čovjeku dugo je bila stvar moraliziranja. Sa spoznajom da ju je nešto dramatično smanjilo, možemo također pojavu tretirati kao pitanje uzroka i posljedice. Umjesto da pitamo “Zašto postoji rat?” mogli bismo pitati “Zašto postoji mir?” U području vjerojatnosti da će države počiniti genocid pa do načina kako se ljudi ponašaju prema mačkama, mora da smo ipak nešto napravili dobro. A bilo bi lijepo znati što to točno jest.

*Tekst objavljen u Zarezu 11.1.2007; s engleskoga prevela Lovorka Kozole; pod naslovom A History of Violence tekst je prvi puta objavljen u The New Republic 19. ožujka 2007. godine

Oceni 5