Droga je bol na srcu mom, seks također

Postoje tinejdžerke koje se toliko drogiraju da u jednom trenutku predoziraju. Postoje i tinejdžerke koja dopuštaju svojim dečkima da ih snimaju za vrijeme seksa, iako su svjesne da bi se te snimke mogle raširiti po cijeloj školi kad ovi prekinu s njima. Postoje, da, i tinejdžerke koje ostaju u vezama s dečkima koji ih tuku. A i trans-tinejdžerke čiji se seksualni život svodi na one-night standove s oženjenim cis-muškarcima. Postoje, šta, čak i tinejdžerke koje zarađuju nešto sa strane na internetu preko sex-camova.

Kolika je, međutim, vjerojatnost da postoji... pet tinejdžerki koje se međusobno poznaju – a da suma njihovih života sadrži sve od navedenih stavki?

Naravno da je iznimno mala ali, Bože moj, HBO-ova Euphoria – čija je prva sezona zaključena prošlog tjedna – nije dokumentarac nego fikcionalno djelo. I nije ni prvo ni zadnje koje iziskuje određeni suspension of disbelief, pri čemu Euphoria, uostalom, nimalo ne okoliša: jedva da je i prošlo desetak minuta od početka prve epizode, a već vidimo kako glavna junakinja Rue pregovara s desnom rukom svog dilera, majstorom za tetovaže premazanim svim mastima, otresitim likom zvanim Ashtray kojem je ulični kriminal u krvi, a koji je ujedno i... dječak od nekih dvanaest-trinaest godina. Ako i toliko!

A kao što iziskuje određeni suspension of disbelief, serija isto tako iziskuje i određeni, ajde recimo to tako, suspension of BELIEF. Lako je, naime, upasti u zamku moralne panike prema kojoj je Euphoria uznemirujuće slikovit prikaz prosječnih tinejdžera danas i kuku lele, sve je otišlo k vragu, itd... No iako osobno nemam gotovo nikakvog svakodnevnog dodira s današnjim tinejdžerima, ja ću svejedno s popriličnom sigurnošću staviti ruku u vatru da je Euphoria katalog ružnih, glupih i opasnih stvari koje samo NEKI današnji tinejdžeri ponekad rade, a ne osuda cijele jedne generacije.

Serija to suptilno podcrtava likom Lexi, Rueine bivše prijateljice iz djetinjstva koju ne privlači ni drogiranje, ni bjesomučno tulumarenje, a bogami niti koncept seksepila kao društvenog kapitala/oružja – pa joj u seriji kao što je Euphoria preostaje jedino obitavati na narativnoj periferiji. Sklonost odraslih da mislimo najgore o mladima može nas navesti da prosječnu današnju tinejdžerku zamišljamo kao megamiks svih najuznemirujućih elemenata iz života Rue i njezinih prijateljica, no ja bih se ipak kladio da je većina tinejdžerki i dalje više poput samozatajne, sramežljive Lexi, nesklone bilo kakvim ekscesima. Neke od njih su late bloomerice koje tek trebaju svijetu otkriti zanimljivost i dubinu svoje ličnosti; neke su samo, nažalost, duboko nezanimljive ličnosti koje ni svijet ni potencijalni partneri neće zamjećivati jer ni nemaju bogznačega za zamijetiti, svojevrstan ženski ekvivalent incela (uz, naravno, evidentnu razliku da žene u tom slučaju obično uglavnom stoički trpe svoju sudbinu – umjesto da sipaju mržnju diljem interneta i planiraju terorističke pokolje)...

Uzevši u obzir epizodu u kojoj se Lexi za Noć vještica maskira u Boba Rossa, bradatog slikara s američkog javnog TV-kanala PBS, unatoč podsmijehu njezine ekipe, pa čak i rođene joj majke alkoholičarke ("Alo, strašilo, cijela bit Noći vještica je da izgledaš privlačno! De mi javi koliko se tvojih frendica maskiralo u pedesetogodišnje muškarce") – mislim da će ona ipak izrasti u jednu zanimljivu i cool osobu. Jest šteta što je ta scena ujedno i jedina naznaka bogatstva njezinog (zasad samo unutarnjeg) života, ali to je tek jedna točka u kojoj vidim prostora za daljnji razvoj ove serije, nipošto ne neki bitan prigovor. Jer Lexi ovdje jest, kao što rekoh, periferni lik – a Euphoria portrete svojih glavnih junakinja ocrtava poprilično temeljito i dojmljivo.

A pošto će svakome doživljaj ove serije biti obojan osobnim iskustvima, stavit ću odmah karte na stol i reći da me cure iz Euphorije najviše podsjećaju na – jednu tinejdžerku koju sam upoznao prije nekih dvadesetak godina. Bila je promiskuitetna, hirovita, deprimirana, pričala mi kako se pokušala ubiti i ozbiljno sam strepio za nju... Samo da bih je nekoliko godina kasnije vidio opet u jednom kafiću kako predano štreba za faks uz Thievery Corporation u slušalicama. Još nekoliko godina kasnije – vidim je na plaži s mužem i djetetom!

I tako nekako vidim i cure iz Euphorije: ne strepim za njih na dulje staze. Mislim, OK, istina jest da se Rue nastavlja drogirati unatoč tome što je skoro umrla od predoziranja i da bih u stvarnosti itekako imao razloga strepiti za nju ali, ono, ovo nije stvarnost nego TV-serija, a TV-serije nemaju baš običaj ubijati svoje glavne likove, paaa... recimo da mogu biti miran? Jules se samo treba maknuti iz predgrađa u grad i sve će odmah biti lakše (već je, štoviše, počela poduzimati korake u tom smjeru!). I Cassie bi to isto pomoglo, iako naravno ne bez hvatanja u koštac s nekim drugim problemima i traumama. Maddy treba težiti nečemu višem od toga da se bogato uda i već time će si pospješiti izglede za sretniji i smisleniji život.

No koliko god da ja bio uvjeren da će Euphorijine tinejdžerke naposljetku učiti na svojim greškama, one i dalje jesu samo to – tinejdžerke. A tinejdžeri uglavnom i nisu baš u stanju najbolje artikulirati svoje osjećaje i osvijestiti svoje najveće boljke (Euphorijini likovi su u tom pogledu osjetno realističniji od prosjeka tinejdžerskih serija). Lako je nama kasnije s vremenskom distancom i naknadnom pameću utvrditi gdje smo sve točno griješili, ali tada, usred tog hormonalnog kovitlaca poluzrelosti... Ta tko od nas nije tada radio potpuno glupe i sumanute stvari (netko ovakve, netko onakve)? I je li nas itko uopće mogao spriječiti u tome?

Gledajući Euphoriju kao odrastao čovjek, osjećao sam se kao da svjedočim nizu saobraćajki u slow motionu, potpuno nemoćan da išta učinim iako sam uvjeren da znam kako bi se mogle izbjeći (...ili da se barem ublaži šteta?). Bio bih, uostalom, potpuno nemoćan ma i da nisu fiktivni nego stvarni likovi: već i sada dok ovo pišem, postavljajući se kao da znam što je dobro za njih, zvučim si kao nepodnošljivo patronizirajući seronja! Praktički SVI mi odrasli tinejdžerima zvučimo kao nepodnošljivo patronizirajući seronje koji ne mogu i nikada ih neće razumjeti!

Saobraćajka zvana Kat mi, naprimjer, nije bila među neugodnijima, ali mi je zato bila najviše frustrirajuća jer... Pa, Kat je jedna jako pametna cura, ali i i užasno iskompleksirana time što je debeljuca, pa stjecanjem seksualnog života počinje stjecati i samopouzdanje. Uključujući i moment kad se pojebe s jednim, kao, legendarnim jebačem iz svoje škole i na kraju je on upita je li svršila, a ona mu uzvrati da ne – i ode od njega uz trijumfalan smiješak. E sad, s jedne strane shvaćamo zašto je ona to doživjela kao pobjedu: uspjela se poseksati s tipom kojeg je donedavno smatrala nedostižnim i još mu usto uskratila potvrdu njegove nenadjebive muževnosti, ne podilazeći njegovom muškom egu čak ni lažiranjem orgazma... 

Ali je istovremeno i, naravno, poprilično jalova pobjeda, jer jebeš seks u kojem se užitak svodi na glupe igrice moći (i briga me što vi mislite o tome, gospodine Wilde! Ili bar vi, anonimni gospodine čiji je citat pogrešno pripisan Oscaru Wildeu). Cure u Euphoriji općenito imaju užasno nezdrav pristup seksu, temeljeći svoje samopouzdanje na tome koliko su seksualno privlačne muškima, a ako i to ne rade, onda se drogiraju kao Rue (mada, ponavljam – #NotAllTeenagers!)... 

Muški su, inače, u seriji uglavnom ili roditelji (te stoga bespomoćni svjedoci saobraćajki kao i mi gledatelji), ili prijeteće figure od kojih svako malo očekujete neki nasilni ispad: to što ne strepim za cure na dulje staze ne znači da i da ne strepim za njih od scene do scene, posebno kad imaju posla s Nateom, pripadnikom najelitnijeg kruga gradske zlatne mladeži koji, kao takav, može raditi što hoće i uistinu je zastrašujuća figura.

No Euphoria je prvenstveno ipak serija o tinejdžerkama. I serija koja nas poziva da ne otpisujemo cure poput Rue ili Cassie, nego da ih probamo shvatiti – da pripazimo drugi put kad poželimo slut shameati nekoga ili pripisati njihovo drogiranje pukoj obijesti. 

Euphoria je serija koja duboko suosjeća sa svojim junakinjama, posvećujući svakoj od njih po epizodu kroz koju nas upoznaje sa svim njihovim bolima i ranama koje inače znamo tako lako previdjeti, brzajući u osudama drugih... I nažalost se malo pogubi u zadnjoj epizodi, kada umjesto fokusiranja na pojedine likove pokuša ugurati zaključke svih njihovih priča u pukih sat vremena – a i još se sve okonča glazbenim brojem koji je podijelio fanove (ja recimo... i nisam baš nešto oduševljen) – ali Euphoria i unatoč tome ostaje jedan od televizijskih događaja godine te meni dosad vjerojatno najdraža ovogodišnja serija.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt