Zato se reforme najavljuju ali se ne sprovode
Brapok 40 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Dubravka Ugrešić: Već dvadesetak godina živim u ruševinama

Već dvadesetak godina živim u ruševinama, pa ipak popis šteta još nitko nije uspostavio: koliko je ljudi ubijeno, koliko ih je nestalo, koliko raseljeno, koliko ih je ekonomski uništeno, koliko je kuća srušeno, koliko je tvornica uništeno, koliko željezničkih pruga, cesta, bolnica, crkava, škola, spomenika, koliko je knjiga spaljeno.

Nitko nije ispostavio račun. Vlasti u većini bivših jugoslavenskih državica ne zanima ni jedno ni drugo - ni ispostava računa, niti obnova. Njih zanima održavanje statusa quo, hibernacija stanja između rata i mira, između devastacije i obnove. Njih zapravo zanima proces urušavanja, slow motion. Zato, uostalom, sudski procesi traju godinama. Zato se reforme najavljuju ali se ne sprovode. Zato se ratni zločinci, ubojice, kradljivci ne osuđuju. Ako i dobiju kazne ne završavaju u zatvoru. Zato je život u ruševinama proces, stanje koje traje, jer samo tako ti koji su rušenje izazvali, ti koji su ga podržali, ti koji baš ništa nisu učinili da ga spriječe, mogu opstati. Ti ljudi kao da nisu ljudi: oni su sastavni djelići mašine uništenja, mašine samouništenja.

*"Konfiskacija kulture" (iz eseja koji je autorka pročitala na skupu „Muzealizacija Jugoslavije“ 2. decembra u Domu omladine u Beogradu, u organizaciji Muzeja Jugoslavije i Platforme za savremenu umetnost "Kiosk"): Izvor: Kulturbunt

Oceni 5