Duge mudante za dramskog prvaka

Tamo negdje koncem srpnja 1988, veliki glumac Božidar Boban igrao je u Splitu sa predstavom Princ Friedrich Homburški. Imao sam u „Slobodnoj“ kolumnu „Poznato lice“. Dva su Božidara igrala u tom Princu: Alić i Boban. S obojicom sam želio razgovarati. Boban je bio dramski prvak. I Alić je bio jak! Ali ka' čovik težak ko Trepča!

Bobana sam dobija iz prve. I kaže, on,  po spli'sku: - A neman ti ja kad razgovarat osin poslin predstave. Je li ti teško navečer poslin 11, ponoć?

- Ma di će mi bit teško - reka san. - Ma od gušta  šjor Boban!

- Daj, nemoj me zvat šjor, molin te bogon. Ajmo se nać u Luxora oko ponoći.

I pa je dogovor! E, ali u to vrime je Luxor na Peristilu radija samo do 11 sati. Jedino bi se ono jedan put na godinu produžilo radno vrime kad su se organizirale one čuvene Lude spli'ske noći. Koji naziv, 'Lude spli'ske noći'.  Ko da sve spli'ske noći nisu lude!

Kad je Boban vidija da smo izvisili u Luxora, reka je da idemo sest negdi na šentadu na Rivi. Bila je to još ona stara, lipa, šesna i uljuđena Riva. Prvi red šentadi uz more…A miris mora, a svitla, a Gusar, a Šolta, a turistkinje, a arija, a misečina… A Boban umoran, ali oran za priču. Znam ja tko je i što je Božidar Boban. Znam da je glumčina. Znam da je velik. Sad sam se uvjerio i da je čovik. Od formata! Naš čovik!

Reka mi je da je on iz Varoša. Opet Varoš…A to je taj Boban sa vrha Radmilovićeve s kojim se najstariji brat igra! Skužija san odma, nisam mu želija reć da se ne bi opet ponovila priča o avionima, bombarderima, igrama po ruševinama…

- Sjedim ovdje na Rivi i gledam ovaj mjesec koji se puni. Rodio sam se u Splitu i sve što sam zapravo pokupio vezano za teatar, pokupio sam evo na ovim ulicama, s ovim ljudima, na ovim vrućinama, burama, u ratu koji sam ka' malo dite osjetija po bombardiranoj kući u Varošu ... Dakle, jedna  dobra priprema za drame, pa i tragedije, kaže Božo.

- Tu sam kao mali dječarac, varoški mulac, doživio prve igre, prve predstave ... Split  je danas jedan od rijetkih gradova gdje mogu doći i u miru sjest na šentadu,  a da me nitko ne zna. Moji prijatelji iz Varoša preselili su se u tamo neki Split-3, u nova zdanja, a ja sam nakon trideset godina izbivanja, opet otkrio svoj Varoš  kao jedan od najljepših dijelova u našoj zemlji. U njemu sam našao mir, koji mi je u ovim godinama već pomalo i potreban…

Imao sam blagi osjećaj da Boban osjeća nadolazak starosti. Puno je tu sjećanja, puno slika u tom čoviku. A onda ga pogledan malo sa strane, jer on gleda u more…. vidin, oči malo zasuzile. I da prekinem tu nezgodnu situaciju, ja ga naivno upitam da di se nalazila u Varošu njegova kuća?

- Nije di se nalazila nego se i danas nalazi! Evo, ovako: s desne strane, kada ideš gore je Biserova, a druga je Kovačića. S live strane je Bilanova, onda ideš  još gore, pa kad ulica zavija desno tu smo. To je ćoravi kulin od Radmilovićeve.

- Pastiii mande, kažen ja, pa Vi biste mogli bit odličan vodič. A ja sam mislija da ste sve zaboravili nakon toliko godina Zagreba!

- Ma šta zaboravija? Ma ne može se to zaboravit!  U zadnje vrime često idem na Marjan i prizivam moj pogled iz ditinjstva. Ditinjstvo prizivam u svemu: u slikama, u zvukovima, u tonovima, u rečenicama pojedinih ljudi. Meni je osobno drago što se ostvarila ova glumačka suradnja sa Splitom, ne samo zbog kazališta, već i zbog vraćanja. Jednostavno i prozaično rečeno, ovdje punim akumulatore. I kad spominjem Varoš, hoću kazati da je pejzaž Splita kad se gleda s Marjana potpuno promijenjen. Sveti Duje kao da se utopio. Dominiraju ove zgrade iznad Koteksa, a taj Varoš još je jedino misto u kojem su kantuni potpuno isti kao i u mom ditinjstvu. I nije to prepatetično, ali hodam tim ulicama korakom djeteta. Sve mi je potpuno isto, nema vizualnih šokova, ambijent nije ugrozio beton. Mi se mijenjamo, Varoš ostaje isti. Ona prva generacija naših ljudi koja se spuštala iz Zagore malo se kultivirala i izmijenila, a pridošli gastarbajteri često izbivaju. Varoš je oaza mira. Čak se i radio-aparati navijaju na minimum. U svakom slučaju, bar se mogu naspavati. Kao najmlađi, rekao sam starijoj braći; nakon smrti majke to ne smijemo prodati jer bi mi bilo tužno doći u Split i ići u hotel.  I poslušali su mlađeg brata...

A onda sam mu spomenija da sam čuja kako ga je mater dobro fudrala za Zagreb kad je iša studirat.

- Je, sjećam se kako mi je mater išla u Bonjola. Znaš li di je bija Bonjolo? To ti je onde na Pjaci gdje su sada foto-muzikalije. Tada je tu bila neka komisiona radnja. Kupila mi je mater duge mudante i debelu donju maju. To je bilo deblje od džempera. Bojala se da se ne smrznem u Zagrebu. Tamo se svugdje grijalo, a i bura ne brije. I kad je recimo u Zagrebu minus dva, onda je to mirnih minus dva. Ovde u Splitu i na plus deset kada puše ja se još dva dana poslije tresem u Zagrebu.

- Zanimljiva su ta vaša sjećanja Božidare, svega se sjećate, biranim riječima prizivate ta prošla vrimena. Jeste li  razmišljali da se jednog dana uvatite pera?

- Sad si mi dirnija bolnu točku. Taj ekstremitet, desni, zakazao mi je. Možda je to i zbog lijenosti. Kada uhvatim olovku i počnem škrabati, kao da prelazim u neku drugu disciplinu, u neke druge metraže…Jednostavno počnem mucati. Neovisno o provokativnim problemima unutar samog našeg poziva ili problemima unutar kazališta kao takvog. Glumac zapravo nije samo tumač uloga, interpretator tih drama koje su napisane davno, nego je tumač svog vremena. Veliko je područje koje glumac samim življenjem pokriva. Zato, od pisanja ništa. Ja eventualno znam sjesti ovako na šentadu i onda cijeli grad radi za mene predstavu…

S gušton priča Božo. A ne glumi, ne glumata. Udrila ga nostalgija ili nešto slično tome. Varoš valjda? I sad je mene zanimalo šta je jednog varoškog momka udrilo da ide na studij glume u Zagreb?

- U Zagreb sam išao na studije 1958. godine. Na Akademiju za kazališnu umjetnost. Nikoga nisam poznavao. Nisam znao ni imena profesora na prijemnom ispitu. Išao sam s tim debelim mudantama i uobičajenom tremom. U Splitu nisam nikoga poznavao. Niti u kazalištu 'Titovi mornari'!  Ive Vidović se tamo stvorio s Lučca, Boris Dvornik je došao odnekuda, ali iz Varoša nitko nije bio u 'Titovim mornarima', tako da nikome nisam mogao pristupiti i kazati, daj odvedi me tamo da isprobam kakav je taj svijet. Moj interes za kazališnu umjetnost već se bio osjetio na drugoj godini Tehničke škole u Splitu. Imao sam sreću da sam se dopao odličnoj profesorici Zelić iz hrvatskog jezika. Ona mi je davala poticaj unutar čitavog tog svijeta tehnike, telefonskih linija, radio-cijevi i svega ostaloga.

I tako sam poslije te tehničke išao ravno pred ispitnu komisiju u Zagreb. Da je samo netko iz Splita bio u toj ispitnoj komisiji ja bih imao veću tremu. Nisam znao za veličine imena doktora Branka Gavelle, Koste Spaića i ondašnjeg asistenta Božidara Violića. Ja sam taj svoj prijemni položio više svojim malim govorom negoli naučenim tekstovima. Bilo je vrlo nezgodno što nisam ništa znao napamet, pa me je Branko Gavella upitao: „A, zbog čega ste došli?“. Mislio sam da sam pao na ispitu jer su moji prethodnici i oni poslije mene na ispitu govorili velike riječi, Othelove monologe. To je meni bilo prepotentno. Otkud meni snaga i pravo da govorim tu ljepotu stiha, tu krasotu teksta? Ja sam došao na Akademiju da im kažem kako ja tek hoću učiti!

- Ajde, pa to je lipo rečeno, govorim mu ja. Tako bi i trebalo. Svi danas već na prijemnom traže  gotove glumce a izlaze sve lošiji i lošiji. Ali imali ste malo i sriće, šjor Boban. Ovi danas bi se zgrozili kad biste im rekli da ste u mnogim televizijskim serijama i dramama igrali uživo.

- Da, poprilično rano sam počeo snimati za TV. Još nije bilo magnetoskopa. Bilo je to 1961. godine i TV Zagreb me angažirala kao glumca u našoj prvoj televizijskoj seriji koja je išla uživo, svake druge subote. Serija  se zvala „Stoljetna eskadrila“.  Snimljeno je 14 epizoda. Sjećam se da smo Ivo Šubić i ja igrali jednu od prvih Štivičićevih drama „Usnuli ratnik“. To je priča koja je govorila o uspavanosti direktora poduzeća, bivšeg borca. Dakle, i onda su te teme bile škrto nabadane i obazrivo tretirane. U to vrijeme upleo se i Radio, pa je čovjek morao sate i sate provesti s mikrofonom. 

- A, film?

- A za film nisam imao vremena. Ja sam toliko išao iz predstave u predstavu, toliko  se posvetio drami da bi za bilo koji kadar na filmu morao moliti nekoga da me pusti iz teatra. To je moj subjektivni problem jer nikoga ne mogu moliti. Snimio sam tek tri, četiri filma. 

- Ali vas je zato film oženija?

- Je. Suprugu sam upoznao na snimanju Babajinog  „Careva novog ruha“. Za sedam dana rodila se ljubav. I evo, mi smo još zajedno.

- Božo, pa rijetkost je u glumačkom svijetu imati toliko godina radnog staža u braku?

- Pa da! Uzeo sam tu ulogu da je igram do kraja sa svim svojim problemima. Bojao sam se kakav ću biti kao otac. Prokleti Dalmatinac kad dobije prvu kćerku. Moram priznati da me je Zagreb malo ispravio u tome i nisam baš tako đeložast. Evo, cura već ima 17 godina i još uvijek joj ne postavljam suvišna pitanja, vezana za izlaske. Sin je mlađi, ima deset godina. Kako si ono reka „staž“? Sviđa mi se taj izraz! Ja sam ipak Dalmatinac. Splićanin sam, a to nešto i u braku znači. Dalmatinac sam po gestama, temperamentu, nervu, nervozi, po umiljatosti i po slabostima. Znaš kakvi  smo mi: i rasplačeš se i nasmiješ u pet minuta. A da ti pokažem di je moja ulica? Aj, to ti je tri minute od Rive, pa ćemo Križevom, pa…

I vidija ja opet Varoš.

I nije mi žaj!

* Tekst objavljen u "Slobodnoj Dalmaciji" 1988. godine