Vodič kroz djela Mirka Kovača (3)
Private 01 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

Duh krvave epohe

Kovač je već u svojim esejima iz osamdesetih godina pisao kako hrabar pisac nije istovremeno i dobar pisac. U eseju "O tabuima, opet" iz godine 1984. uvrštenom u Evropsku trulež naglašava da se nedostaci jedne knjige ne mogu kriti iza njene teme. Proganjajući loše pisce vlast umjesto njih ne podržava one dobre, već one još lošije. Djelo spasava samo njegova forma koja je filter kroz koji sve prolazi, tako da je neodvojiva od sadržine. Jedna neuspješna knjiga, krivo vrednovana, nanosi književnosti više štete negoli postojanje tabua. Kovač nije, dakle, iskoristio taj svoj imidž hrabrog pisca da bi o toj epohi raspada podmetnuo neko petparačko svjedočenje, što je mogao tako lako, jer je to uobičajeno u okvirima naše poslijeratne angažovaničke estetike, nego je napisao Kristalne rešetke kao možda posljednji pravi roman na našem jeziku, možda i ponajbolje svoje djelo, na tragu prethodnih knjiga. Za razliku od ostalih naših skribenata, međutim, Kovač je, kao pisac, na svom političkom stavu iskazanom u publicistici izgradio djelo koje je, začudo, bilo književno.

Beograd, grad ljubavi i sumraka

Zanimljivo je da taj roman, pisan u dva maha, u Beogradu od 1989. do 1991. i u Rovinju od 1994. do 1995, kada je i objavljen, uopšte nema za direktnu temu krvave godine raspada jedne zemlje, nego se koncentriše na dug i otegnut prolog svog užasa koji će uslijediti početkom devedesetih u ratovima. Kovač tu uobličava ponovo svoju beogradsku epohu, kao u Uvodu u drugi život, samo što sada uvjeljivije gradi likove s kojima se susreće glavni pripovjedač, smanjujući njihov broj, cijelu strukturu uvezavši jasnije i koherentnije, sav pakao fragmenata upodobivši u razvijene i izgrađene epizode i svedene i zanimljive biografije. Kuriozum je što Kovač u ovome romanu uvjerljivo, na mahove, uvodi jezik srpskog nacionalizma kojim nekoliko likova govori susrećući se s pripovjedačem već tih osamdesetih godina. Neki slikar već na početku romana priča o veličajnoj etnogenezi Srba, želeći vratiti sve stvari na pravo mjesto, nakon što je tome narodu ukradena povijest, a kad glavni junak izjavi da nema porijekla i da ne zna ko je, slikar ga umalo ne posječe sabljom usred toga ateljea, među kikoćućim slikaricama. Da li je ova tendencija već bila istaknuta u dionici romana napisanoj od 1989. do 1991, kao proročka anticipacija, ili je ona dodata naknadno, nakon svih zbivanja, kao naknadna pamet društvenoanalitički raspoloženog i apatrisskog autora, najvjerovatnije će ostati, zauvijek, nepoznanica. No to uostalom nije ni važno, kao što nije ni bitno da li je doista pred rat Beograd bio onakav kakvim ga Kovač predstavlja, koliko je sve to autentično i utemeljeno, sve dok takva slika u okviru romana, kao simbol, funkcionira motivirano ispunjavajući svoju funkciju u ukupnoj konstrukciji.

Glavni lik i pripovjedač je ponovo junak iz podzemlja, isti onaj kao u Uvodu u drugi život, uz iznimku da je njegov iskaz sada stabilniji i cjelovitiji. Ponovo je on jadan i bijedan, pa tako živi u malom stančiću koji je nekad bio štenara. Ponovo muku muči sa svojim pohotljivim ljubavnicama, kakva je naprimjer maloljetna Andrijana koja se useli kod njega, da bi ubrzo dovela i svog brata kojeg pripovjedač, probudivši se od uzdaha, jedne noći zatiče na njoj, nakon čega ona zauvijek pobjegne s tim svojim, ustvari, ljubavnikom. Kovač je ovdje provokativan i skaredan, istina nešto blaži nego prije, ali opet živo približava tu atmosferu sveopšteg rasapa. Njegov pripovjedač u ovom romanu ponekad esejizira o Beogradu, približavajući taj grad osamdesetih godina koji živi burno i u znaku lumperajki, dok se orgija uz muziku i ciganske romanse, a ljudi luduju i grabe od života luđački, ili brinu i misle o svemu što ih čeka u nadolazećem sumraku, kaže pripovjedač, kako to uvijek biva pred velike katastrofe. Sav taj rasap vrijednosti, svo crnilo i mrak, sva pometnja i pomračenja umova u jednom gradu u ovome romanu temeljito su funkcionalizirani, kao daleka najava apokalipse, a u tu istoriju spada i izvanredna epizoda u kojoj pripovjedač, lutajući beogradskim predgrađima, nabasa na simboličnu pravoslavnu crkvu čiji je svod oslikan crnom bojom. Iako će kasnije danima ponovo tragati za tom crkvom, želeći je još jednom vidjeti, ona će nestati kao da je bila utvara. No ipak ta slutnja koja svuda krepuskularno lebdi svoje najjače otjelovljenje nalazi u vizijama Gabrijela, slikara i mistika, po čijoj slici i roman dobija ime, to jest prema kristalnim rešetkama koje je Gabrijel definirao, kako kaže, u miru Božijem i sa krunicom u ruci, kao duševni pojam koji označava laku i prozirnu pregradu što stoji između svih suprotnosti u dubinama duše, kao rešetkastu masu kroz koju se krajnosti gledaju i nadziru težeći da se sjedine, kao plazmatičnu tvar koja se topi i počinje se gubiti kad se krajnosti počnu stapati, kao mrenu koja spaja izopačenost i sklad, nastrani seks i zdravu etiku. Ti znaš, kaže Gabrijel, da ubojica u jednom času postaje dobričina, a dobri anđeo zlica.

Tanke su niti psihe, a krajnosti su bliže i čvršće povezane nego što se misli. Gabrijel na posljednjem stranicama romana o Beogradu govori kao o budućem sjedištu Antikrista, razvijajući svoju viziju apokaliptično, sa sviješću da se nikada ne može otići na neko sigurno mjesto, jer takvo ne postoji. Srevši se na kraju sa Silvom, ljubavnicom, čiji je slučaj pomno razvijao, oslikavši je u kontekstu raspada srpske građanske klase, kao raskorijenjenu i energičnu, srevši je sada po posljednji put, dragu i sazrelu, kao elegantnu ženu, udatu za nekog bečkog antikvara, pripovjedač, gledajući je, ostaje neugodno zateknut, jer njihov razgovor biva poantiran Silvinom kratkim i decentnim mementom u ime nacije, u ime Srba, što biva u najmanju ruku neobično jer ona potiče iz nacionalno-mješovite loze. Razočaran ljubavnim slomom, kosnut posljednjim susretom s nemarnom Silvom, prestrašen Gabrijelovim vizijama, taj glavni lik se također odlučuje napustiti taj grad i on na kraju romana odlazi odatle. Ostaje taj paradoks, dakle, da najangažovaniji roman naše posljednje književnosti uopšte i ne govori direktno o godinama raspada, ne počiva ni na jednoj predrasudi o tome kako je to uistinu bilo, ni na kakvim feljtonističkim elaboracijama, ni na jednom liku ilustraciji, ni na jednoj frazi, ni na jednom političkom zaključku, nego tek uobičajeno donosi lijepo izrađena zbivanja i sudbine iz nekog sasvim drugog vremena, a ustvari govori više o tzv. duhu krvave epohe nego tovari poslijeratnih romana svjedočanstava koje su, upinjući da progovore o tome, ispisali naši angažovanici. Sumnjam da bi oni i mogli razumjeti tu poentu kao neko poetičko naravoučenije, iako nisam ovako ni poantirao zato što želim da se neko prosvijetli.

Malo koristi od pisanja

Nije bilo slučajno da je i Kristalne rešetke i Cvjetanje mase Kovač nakon rata objavio u Sarajevu. Upravo iz tog grada će krenuti polako njegova slava i širiti se našom postjugoslovenskom literarnom zemljom. Sve što Kovač napiše nakon toga čekaće se s radošću i nestrpljenjem, kao posljednja riječ velikog svjedoka vremena, moćnog talenta koji je uzorito proživio te jučerašnje dane, ponijevši se kako treba u tim vrtlozima jučerašnje i današnje istorije. Kovač se u Feral Tribuneu istakao i antituđmanovskim tekstovima. Možda je i ta slava bila s pravom, pa je Kovač proglašen posljednjim velikim piscem epohe, a to bar nije bilo teško u posljednje vrijeme. Svi su željeli prići našem jedinom živućem klasiku, sve što je mislilo antinacionalistički u ratu i nakon njega, razni su se javili da mu štampaju djela i da ga ovjenčaju nagradama, on dobija Bosanski stećak i Mešu Selimovića, Slovenci ga kite svojom Vilenicom, Hrvati mu daju sve svoje najvrijednije nagrade redom, Nazora, Šenou, Nagradu Jutarnjeg lista, Kiklopa, a Crnogorci svog Stevana Mitrova Ljubišu, 13. jul i Njegoša. Jedino su Srbi ponešto ostali uzdržani i godinama nakon ratova iako je i tamo imao izdavača. Kovač sve te nagrade prima ljubazno i sa zahvalnošću, slika se u svim dijelovima naše književne domovine s raznim kritičkim mališanima, koji mu odgovaraju potresnim nekrolozima nakon njegove smrti kada pišu brižljivo o tome koliko su puta prošli kroz njegov rodni kraj, prostirući pred nas u presudnom momentu te dirljive tepihe zajedničkih uspomena. Oni se trude u tim tekstovima pobrojati svaki susret kada su ga vidjeli, svaki časopis u kome su nešto zajedno objavili. Razni profesori na svojim katedrama u BiH predaju njegovo djelo, osmišljavaju ga u povijesnopoetičkom razvoju, njegova najnovija djela proglašavaju vrhuncima naše književnosti, pa i najslabije dionice njegovih prijašnjih romana osmišljavaju u svjetlu najmodernijih teorija, čineći nemoguće, proglašavajući ga naprimjer borcem protiv svih vrsta normativno postavljene, vladajuće, zvanične historiografije, kao da je čovjek bio neki historik a ne pisac. Oni ga zatim imenuju počasnim članom raznih žirija i Kovač onda promovira i zajedno s njima ovjenčava nagradama naše najslabije talente.

Svi svoje intelektualne profile zatim odmjeravaju prema njegovim knjigama, romanesknim i esejističkim, svi gledaju u njega blagougodnog i provjeravaju i preispituju sebe, da li su i oni dovoljno sveti, a da se cijelo to djelo sve neozbiljnije čita, da se sve više svodi na nekoliko novinskih fraza i tiskotina i književnoteorijskih apstrakcija. Obično se u tom stilu onda i pišu kritike o njegovim knjigama, brojne, s posvemašnjim odobravanjem i blagonaklonošću. Kovač je vjerovatno posljednjih godina utolio onaj strah da njegovo djelo neće pretrajati koji valjda mori svakog pisca pod starost. Sumorne godine neizvjesnosti, kada se našao među zaraćenim narodima, kao odbačen, bile su daleko iza njega. On je odjednom postao prorok liberalne postjugoslovenske elite. Sav taj Kovačev poslijeratni slučaj jamačno je obrazac najveće moguće slave i čitanosti koju kod nas danas i ovdje može doživjeti jedan pisac. Sve što Kovač bude napisao nakon Kristalnih rešetki biće sjetno i blago, revijalno gotovo, simpatično, ugodno za čitanje, puno melanholije i staračke sjete. U zadnjem dijelu Evropske truleži, u posljednjoj, dopunjenoj verziji, on će pisati lako, publicistički popularno, sretno apsolviravši prijeratne teške poetičke teme o stilu i tabuima, kao i ratna razmatranja o naciji i piscu, donoseći sada prigodne tekstove, objavljivane u štampi dvijehiljaditih, kolumnističke naravi, o tome šta je sve vino značilo piscima, ili kako su pisci sve umirali, ili kako su se tukli među sobom; on će tu uvrstiti i neke tekstove-kuharice. Kovač u tim redovima više liči na publicističke gejše tipa Jergovića ili Bazdulja, nego na samog sebe, iako se stilska umješnost i literarna dopadljivost opet ne mogu ni porediti, a taj kolumnistički žanr je možda jedina poveznica koju ti današnji pisci imaju s njim. Kovač će, usamljen na kraju, preživjevši uz Davida sve užase, ostati i da sudi ostalim piscima, svojim prijateljima. Ni taj posao za koji se samokandidovao nije obavio bez izvjesnog literarnog šarma i stilske dosjetljivosti. U Pisanju ili nostalgiji, memoarima, tako otkriva da jedini nije čestitao Kišu kada je primljen u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti, ili kako mu je odmah spočitnuo kada se Kiš jednom, trešten pijan, obrušio ne nekog hrvatskog novinara tjerajući ga da se izvini za Jasenovac. To će biti simpatično isto kao priznanje da su striptizete dolazile baš u njegovu sobu da se tuširaju, dok je s Kišom boravio u nekom hotelu na Bledu.

Suditi piscima

O Pekiću će, uvrijeđen, govoriti u ironičnim paradoksima i litotama, nakon što otkrije Pekićeva pisma u kojima ga autor Vremena čuda ne podbada valjda jedino u pismu koje mu je upućuje nakon što se smrtno razboli od tifusa, iako je i tu bilo materijala. Kovač je  Pekića osjećao prijateljem, i posvetio mu je jednu od najljepših epizoda u Kristalnim rešetkama, spasivši ga zauvijek u liku Adama Petrovića. Nije stoga čudno da je Kovač, pročitavši Pekićevu Korespondenciju kao život, ostao neugodno dirnut, uvrijeđene sujete. Pekić se, u pismima Dragoslavu Mihailoviću, šprda sa Kovačevim bloody hrvatskim jezikom, proglasivši ga nekim imotskim dijalektom, a za romane Dobrice Ćosića biće pun hvale, s ambicijama srpskog akademika. Pekića je morila bolest od vječnosti, kaže Kovač, ali ga je spašavao njegov humor kojim je razarao tu boljku.

Pekić je posmrtno odlikovan Ordenom dvoglavog belog orla, Pekić je u Poslednjim pismima iz tuđine pisao nacionalističke i ksenofobne fraze, Pekića se stalno moralo upozoravati da pisac nema svog naroda, Pekić je isticao da se ne smije antinacionalizam pretopiti u protusrpstvo, Pekić nikad ništa nije napisao protiv Miloševića, Pekiću je bilo važno da njegovi saputnici do groba budu njegovi sunarodnici, dok je njemu, Kovaču, bilo sasvim svejedno ko će mu praviti društvo do tog strašnog mjesta, ali sve to, poantira Kovač šarmantno, Pekiću kao finom i otmjenom gospodinu i uzoritom piscu ne može zamagliti časni lik, nimalo. Kasnije će se neke profesorice književnosti pobuniti protiv ovih memoara, valjda zato što pružaju sliku kao da je samo Kovač važan, a svi drugi nevažni i griješni, no koji bi to pisac napisao drugačije, pogotovo kad bi bio uvrijeđen, ugrožen od svojih u najmanju ruku ravnopravnih prijatelja, kao takmaca. To je prijateljsko dopisivanje među njima, puno podbadanja i sujete, ni prvo ni posljednje u istoriji književnosti. Kakvi bi to, molim vas, bili memoari napisani bez ironičkih žaoka, bez nekog otklona, kao panegirici? To bi bilo dostojno štivo nekih kenjkavih, nadarenih profesorica. Kovač je sve nadživio, i on dakle ostaje da sudi piscima, svojim prijateljima koji su mrtvi, svima osim Filipu Davidu, koji je živ i o kojem detaljnije i ne piše. Kovač ovdje ne pretenduje na neku književnoistorijsku studiju, pa da Pekićeva sudbina kao pisca zavisi od toga suda, i zato je smiješan bijes svih profesorica, kakva je naprimjer Jasmina Ahmetagić, koje uzimaju za shodno braniti Pekića i odgovarati Kovaču spočitavajući mu njegove grijehe, uvrijeđeno kao da neko prijeti paljevinom cijeloj srpskoj književnosti. To je smiješno kao kad djevojčica kroz plač odgovori buljukom uvreda nekome ko se samo našalio, zato što nije shvatila da to bijaše tek šala. Svi koje je začudio Kovačev maltretman tih mrtvih prijatelja ne poznaju ranog Kovača kao pisca, onog anarhističkog solipsistu i egomanijaka, nezajažljivog dijabolika, a ova blaga staračka zajedljivost koja na momente prosine mora da je sve što, nakon rata, ostade od onog starog oskrvnitelja svih obzira. Kovač u Pisanju ili nostalgiji sudi i drugim piscima, Dragoslavu Mihailoviću, Vuku Draškoviću, Ranku Marinkoviću, Živojinu Pavloviću, Oskaru Daviču, Miodragu Bulatoviću pogotovo.

Lickanje rugobe

Upravo se u ovim tekstovima vidi otklon Kovača spram Pavlovića ili Bulatovića kojeg gleda, naprimjer, s neskrivenom fascinacijom kao ekcentrika, nedostižnog skandalmajstora, neprikosnovenog maga sablazni, kao ološ, kako i Bulatović samog sebe naziva. Bulatović je nezajažljiv u srljanju u život, njemu je važno donijeti u knjigama što više gadosti i izopačenosti, bez suvišnog lickanja te rugobe, što jače podatke patološke psihe, i on je u odnosu na pomalo pozerskog Kovaču tu autentičniji, voluptuozniji, razorniji pisac, bliži životu, dok Kovač posjeduje jaču stilsku moć i sposobnost autorefleksije, on je obazriviji konstruktor i više prenaglašava i zakrivljuje, njegove knjige su bolje i zanimljivije napisane, ta istorija sablazni u njegovim je knjigama jače zasvijetlila i zato će on ostati prepoznatljiviji po njoj.

Ta opscenost će, dakle, ostati upisana prije svega kao njegova zasluga, iako priznaje da se kao mladi pisac nadahnjivao Vukom i zvonom, Đavolima ili Crvenim pijetlom više nego Kiševom Mansardom koja mu se nikada nije sviđala. Bulatović se nesmireno kreće kao da nikako nije zadovoljan onim što je iskopao od života i zastupio u knjigama i zato hrli samo naprijed, uranjajući u obilje, što mu se polako osvećuje, jer sve očiglednije završava u opštoj povijesti gadosti, pišući knjige sve češće za tržište i raju, glumeći i pisca i svog menadžera istovremeno, na brojnim tribinama širom Evrope, sluđen bezbrojnim mogućnostima koje su mu otvoreno tržište i basnoslovni tiraži u inostranstvu ponudili. On će biti najslavniji hajkač na Kiša u famoznoj polemici oko Grobnice i kasnije ljubitelj Slobodana Miloševića.

Kovač se, međutim, više oslanja na literaturu, na udio čuda i domišljanja, više drži distancu, i sve ono što ne proživi, on će izimaginirati. U toj zavjetrini od tuđih knjiga, koristeći se sličnim podacima duhovne psihopatologije, načitaniji i vještiji kao zanatlija, prije svega obazriviji i posvećeniji, on će napraviti bolje i jače konstrukcije i ljepše romane od slabokrvnijeg materijala u odnosu na ono s čime je raspolagao Bulatović. Kovač je napisao u memoarima da je Bulatović umro predoziran nacionalizmom. Bulatović se, međutim, predozirao i životom, a Kovač se tu oslonio više na literaturu. Kovač ispravno primjećuje da je Bulatović danas zaboravljen autor, a to zavisi i od onoga ko će na kraju preživjeti od pisaca, ko će pokopati prijatelje iz generacije, jer nije ni to zanemariv faktor u pretrajavanju jednog književnog djela, a da o probitačnosti autorovoj i ne govorim. No to bi sve bila priča o vezi literature i života: koliko čega je dovoljno, kako i gdje tačno jedno od tog dvoga dozirati, za što ne postoje nikakva pravila, a nepouzdani odgovor je uvijek tek na licu mjesta.

(Nastaviće se)

Oceni 5