Aeroplan od hartije
Abrac 19 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Duh na dnu pivske boce

Postoji otpor duhu, koji je otvoren i brutalan, i koji bi se mogao nazvati klasičnim otporom. Ali ne postoji li i jedan drugi otpor, ništa manje efikasan, koji se izražava upravo suprotno, veličanjem kulture? Ukoliko je otpor kulturi, njenim nipodaštavanjem, veći, utoliko je ovo slavljenje kulture, sve do njene fetišizacije, neminovnije, ali utoliko je, neizbežno, kultura više jedno sredstvo direktno okrenuto protiv duha.

O tome, vredi li reći koju reč?

Fetišizacija: Nema opasnijeg poricanja duha od ovoga, fetišizacijom kulture. Po toj fetišizaciji osnovno je: da je kultura krajnji cilj duha, da su sva stremljenja duha upravljena njoj. Tako se, više manje, svakoga dana nama ponavlja. Oguglali smo već na ovo; i gledamo na kulturu kao na nekakvu zlatnu mitsku pticu što lebdi nad nama. Kultura postaje svetinja, idol, nove mitologije, nad -ja našega sasvim prizemnoga, prašinarskoga i tričavoga Ja. Duh ovako usmeren kulturi, kao svome vrhovnom cilju, jeste samo njena funkcija. On je neka vrsta sredstva kulture, a ne njenoga jedinoga subjekta, krajnje podređen njoj, što nikada, i nigde, u istinskome dejstvu duha, i istinskoj kulturi, nije bilo niti je moglo da bude.

Ne rađa se pesma iz težnje za pesmom, kao što se ni jezik, uostalom, ne rađa iz težnje za beskrajnom svojom partenogenezom. Reč je nađena usputno, jedna nužna a ne jedna tražena reč; reč, za pesnika, to je odsustvo stvari, nađeno u nemirenju sa samim sobom, to je reč umesto Tajanstvene Dame, ili Boga, ili Lepote. Ma koliko pokušavali da nas uvere kako treba da se pomirimo i, čak, saživimo sa tim da nam se misao ne proteže šire od jezika, nema saglasja između duha i jezika; jer duh ima reč jer nema stvar, i utoliko više što manje stvar ima (tako da je siromaštvo najbrbljivije, i jezički najnadahnutije, pa treba biti siromah da bi se bilo pesnik ili, u pustinji, prorok). To, što od svega ostane samo jedna pesma, zvuk ili kamen u ruci, zaista je li ono što se htelo, pa sva nam je, tobože, i namera bila da se poigramo s tim šarenim sličicama i zvucima, sa pregrštima reči koje presipamo s jednoga beloga lista hartije na drugi?

Od pesama, naštampanih na hartiji, pesnik najradije pravi avione (jednomotorce i dvomotorce), koje baca s prozora svoje krletke u kojoj, kao vezan nevidljivim konopcima, osmočasovno, za dasku svoga stola, teško da, između dva dodira ništavila, mogao bi da se spase na nekom ovakvom, divnom inače, aeroplanu: ima neki dublji spas, i neko strašnije prokletstvo od onoga koje nam se predstavlja sa voštanim, muzejskim licima fetišizirane kulture, i ima neka druga muka od one za koju se veruje da je izazvana isključivo snom o takozvanome savršenstvu.

Taj monstrum, savršenstvo, taj vukodlak sa licem naivne lepotice iz bajke, je li zaista to ono što sanjamo i zbog čega se život skraćuje ispi­ janjem mastila umesto krvi? Ja poslednji sam, od svih, koji bi utvrdio, sa taštinom novoga romantizma, tako glasnoga u naše dane, da smo se od savršenstva oslobodili. Ma koliko da mu se rugam, skulpturama od žice, kanapa i zarđale konzerve, i slikama koje se, tobože, na naše oči ruše, bez našeg sažaljenja, jedan klovn koji sanja savršenstvo, jedan lakrdijaš, neuništivi, u nama, ne prestaje da zvoni svojim praporcima; kažem li da sanjam savršenstvo, u priznanju ipak ponižavajućem, posle svih taštih hvalisanja da smo iz obmanjivačke njegove kraljevine pobegli, zauvek, šta drugo sam kazao nego da sam ovaj klovn, ovaj bezmerni, nepopravljivi lenjivac na delu, lenjivac koji radi da bi nekako doradio ono čemu teži, a koji nikako to ne može, pa od hartije sa slovima pesme pravi sve veću eskadrilu aviona što s prozora svoga, na uveseljenje suseda, u nebesa šalje?

Duh anti-duha: Ali duh fetišizma kulture, taj duh antiduha tu nas negde vreba, čeka nas u zasedi, jer ne pokušavamo li da, nekako, usred vremena uspostavimo državu večno-savršenoga, što vremenu odoleva, jedno “delo” kao nekakvo ostrvo koje ova reka da poplavi nikada neće moći pa ćemo, spaseni i u sigurnosti (sa jednom pticom, recimo, ženom, ovcom ili biciklom) da tu trajemo, vremenu uprkos?

Ne, i sto puta ne: duh nije mirenje sa vremenom, ali, ako on biva samo u vremenu, a izvan njega pada u ništavilo (to se tako zove?), nije li on onda protiv samoga sebe, duh jedan koji je, po paroksističkoj svojoj volji, toliko duh samo ukoliko je antiduh? Najveći majstori kulture, i te vaše, fetišizirane, uzveličane, i slavljene, bili su možda paćenici duha, ali nikada srećni njegovi bližnji, rođeni za oduševljeni život sa njime, u njemu. Ruka se, iz ove patnje, kao iz samoga duha, pruža ka nekoj stvari, što je moguće stvarnijoj, nekome kamenu, nekoj drugoj ruci, pruža se ruka nemoćno, i kao iz tela zarobljenog u neprobojnu kutiju ovoga duha, ne bi li, nekako, dodirnula to drugo — ona, ta ruka, ili duh koji bi iz sebe da izađe, u stvar, u “delo” kome teži kao svome postvarivanju, kao svojoj objektivizaciji, takozvanoj, posle koje više neće nigde bludeti već tu će ostati zatvoren kao u lajdensku bocu?

Kad radi, duh ume sam sebi o glavi da radi, i jedino tom radnjom on biva, sa sobom nepomiren, i nepomirljiv, a kultura je, ma šta nam rekli oni koji bi da nam je istaknu kao najviši, i poslednji cilj, iznad života ovoga i iznad smrti, već tu, neprestano tu, sve više tu, samo posledica te radnje duha u nemirenju sa sobom. Fetišizam kulture, to je i ovo nemirenje duha sa duhom, možda jedan od najdoslednijih, i najjadnijih izraza njegovoga pokušaja da se nečemu, nepodredljiv, podredi, i u nešto da se zatvori, da beskrajno-besciljan, i čista jedna otvorenost, zatvori se u merljive ipak srazmere jednoga cilja. To je bolest koja je data duhu, ali kojom duh, na vajkadašnji svoj način, i uprkos svemu, ponovo biva: još nema kulture koja je uspela da nas zadrži u svome okrilju, onako kao što nema antikulture koja je uspela da nas razvenča od duha, da nas recimo uputi pravcem apsolutnog postvarenja ili, natrag, u preistoriju idealizovanu nemirenjem sa našom istorijom. Pogledajte, za časak, samo sve oblike savremene antikulture, od reizma do panseksualizma, koji su zasnovani na pretpostavci da ima za nas pristupa u stvarnost s onu stranu duha, ili na pretpostavci da tamo gde je seks prestaje duh – i na čemu se sve to završilo, na čemu ako ne u kulturi, i ponovo u duhu, kao novi njegovi vidovi i novi izražaji?

Makar i užasnuti, naći ćemo neki duh na dnu pivske boce, i usred apsolutnoga biologizma. Ukoliko je nemirenje duha s duhom intenzivnije, utoliko je i on sam većega zamaha. Ni fetišizam kulture, koji je pokušaj njegovog uniženja, jer je pokušaj njegovog svođenja na funkciju nečega što je izvan i iznad njega, ni on mu, uza svu svoju moć što gotovo kao da raste iz dana u dan, zaista neće moći doći glave. Nekakav duh, kao cvet crn, ili cvet krvav, nevoljen i neželjen, nečekan ali dočekan, sačekaće nas, ponovo, na prozoru, i od hartije sa slovima naše pesme napraviti mali, veoma lepi avion i, dok suza klovna savršenstva curi nam niz lice, hitnuće ga, pokretom izvanredno spretnim, majstorskim, put neba, nedostižnog i kada je sasvim nisko.

Iznad muzeja, pozorišta i akademija, bioskopa i univerziteta, gle kako lebdi, mali a veličanstven ipak, aeroplan od hartije.

*Tekst objavljen u nedeljniku NIN, 10. maja 1970. godine

Oceni 5