Književni horor klasik u novom ruhu
Okretaj 03 S

Photo: Pinterest

Duhovi i Bly Manor

Priča ide ovako. Skupina ljudi okuplja se na starom aristokratskom imanju tijekom Badnjaka. Ljupka je večer koju treba ispuniti zanimljivim pričama. Neimenovani pripovjedač uvodi lik Douglasa, tema razgovora skreće na duhove, a Douglas odluči prisutnima pročitati zapise guvernante koja je radila na nekom izoliranom imanju u provinciji. Imamo naoko klasičnu situaciju: sižej je građen od okvira – naracije prvoga stupnja, te umetnute naracije ili naracije drugoga stupnja. Skupina ljudi koja se nalazi da bi pričala priče za prikratiti vrijeme, često senzacionalnoga, neobičnoga ili nadnaravnoga sadržaja, stara je književna konvencija, no autor Henry James imao je s Okretajem zavrtnja (Turn of the Screw, 1898) neke druge, recimo ambicioznije intencije.

U kratkom proznom djelu javljaju se tri nepouzdane perspektive: neimenovani subjektivni pripovjedač kroz prisjećanje uvodi lik Douglasa, koji je i sam subjektivni pripovjedač, a on preko zapisa uvodi guvernantu kao pripovjedačicu, čija je priča izvan dosega iskustvene provjerljivosti. Ona dobiva posao na aristokratskom imanju u Essexu, gdje mora podučavati dvoje osnovnoškolske djece – Milesa i Floru. Imanje je ugodno i besprijekorno, djeca su pametna i dobro odgojena, iako pomalo traumatizirana događajima iz nedavne prošlosti, kućepaziteljica gospođa Grose prima je s ljubaznošću i potporom pa se sve čini jednostavno savršenim.

Bavljenje teorijom romana

Čak ako se u obzir uzme opaska ujaka djece, koji opominje guvernantu da mu se ne javlja ni pod kojim uvjetima, osim ako nije posrijedi nešto zaista od presudne važnosti ili neodgodivo. S vremenom protagonistica počinje uočavati neobične pojave na imanju, primjerice viđati dvoje mladih ljudi koje ne prepoznaje i koji se, kako proizlazi, ukazuju isključivo njoj. Ubrzo saznaje da bi posrijedi mogli biti prethodna dadilja gospođica Jessel te također zaposlenik na imanju Peter Quint, koji su bili vrlo bliski. Problem proizlazi iz činjenice što su oboje mrtvi, a njihov utjecaj iz onostranosti posebice se opasnim pokazuje za Floru i Milesa.

Okretaj zavrtnja često se smatrao bitnom točkom u razvoju fantastike u svjetskoj književnosti. Ako se povedemo za klasifikacijom Tzvetana Todorova da je žanr fantastičnoga smješten u onaj kratki trenutak između prirodnoga i natprirodnoga tumačenja događaja, odnosno nedoumice koja se u tom procjepu javlja, tada Okretaj zavrtanja predstavlja čisti žanrovski primjerak. Nakon iščitavanja djela protagonisti, kao i čitatelj, ne mogu se jasno ili jednoznačno odrediti naspram ispripovijedanih događaja. Kako je čitatelj neprestano smješten u subjektivnu perspektivu guvernante, a izostaje nadređeni i sveznajući pripovjedač koji bi ponudio kontekst i objašnjenje, ostaje otvorenim je li protagonistica zaista vidjela duhove ili pati od deluzija. Pritom je djelo mnogo više od puke priče o sablastima i utvarama, odnosno nije niti nastalo s tom intencijom.

James se tijekom plodnoga književnoga stvaralaštva usporedno bavio i teorijom romana te je njegov doprinos strategijama pripovijedanja te promišljanjima o njima nezanemariv u književnosti dvadesetoga stoljeća. Navedena su razmatranja sabrana u zbirku eseja The Art of the Novel: Critical Prefaces. Stoga bi Okretaj zavrtnja ispravnije bilo tumačiti kao briljantu naratološku studiju u kojoj autor vrši suptilnu polemiku s književnim realizmom te filozofskim pozitivizmom, a napose cilja na jednu od uporišnih strategija realističke književne poetike – sveznajućega pripovjedača, koji se nalazi izvan radnje te ne sudjeluje u njoj kao lik pa ima nadređeni sveobuhvatni pogled na događaje i protagoniste. Takav je pripovjedač nalik bogu: stvara iluziju da sve vidi i sve zna pa smo primorani vjerovati njegovim prosudbama o svijetu književnoga djela.

James se kroz sukcesiju nepouzdanih pripovjedača poigrava s realističkom sigurnošću te sugerira da je doživljaj stvarnosti rezultat stanja onoga koji gleda te da su naši dojmovi o okolini splet naših intelektualnih, psihološkim pa možda i fizičkih stanja. Time ujedno naznačuje zaokret prema psihološkom, subjektivnom, odnosno razmatranju i seciranju raznolikih stanja svijesti i podsvijest te inih mračnih regiona ljudskih žudnji. Stoga je njegov tekst bio vrlo instruktivan za modernističku književnost koja se sporila s realističkim i naturalističkim pogledom na svijet te nastojanjem da se on sistematizira i svede, odnosno suzi na prepoznatljive uzorke, najčešće biokemijske prirode.

Djelo je ostavilo otvorenim (ne)prisutnost duhova te potaknulo bogatu tradiciju pokušaja da se ona protumači, od kojih se dobar dio usredotočio na lik guvernante te njezina stanja svijesti, što je razumljivo s obzirom da smo svedeni na njezino motrište. Nastojalo se odgovoriti vidi li ona ili ne duhove, što duhovi mogu predstavljati i koju ulogu mogu imati. S obzirom na drevna aristokratska zdanja, njihovu izoliranost, tajne prošlosti, skrivena područja, a i lik guvernante koji je popularizirala viktorijanska književnost gdje je to bilo jedno od rijetkih obrazovanja koje djevojka mogla dobiti te profesija u kojima se mogla ostvariti poput Jane Eyre u istoimenom romanu Charlotte Bronte, nije teško zaključiti da se James poigravao kako gotskom tako i viktorijanskom književnom tradicijom.

One su uostalom katkada bile više nego isprepletene kao primjerice u slučaju Dracule Brama Stokera ili Neobičnoga slučaja doktora Jekylla i gospodina Hydea Roberta Louisa Stevensona. Međutim, u njega duhovi imaju drugačiju funkciju od očekivane te su bogata i brojna tumačenja teksta često išla u smjeru propitivanja represije, napose potiskivanja seksualnosti u kontekstu pripovjedačice.

Dosta ekranizacija

Duhovi i sablasti pripadaju svijetu onkraj našega, dimenziji koja je izvan mogućnosti iskustvene provjere pa su u popularnoj kulturi pobuđivali osjećaj straha i terora. Mahom su bili zli i osvetoljubivi jer su predstavljali duše onih koji ne mogu pronaći smiraj u polusvijetu pa se osvećuju smrtnicima za nepravde nanesene im u prošlim životima. Često kao mučna savjest proganjaju upravo one koji su ih povrijedili, ali katkada i slučajne ljude. Osim žanrovske književnosti te filmskih i televizijskih ostvarenja, duhovi su bili zanimljivi i “ozbiljnim” piscima te su često služili kao oznaka za nešto drugo od svoga doslovnoga značenja.

Primjerice, u slavnom romanu Sto godina samoće Gabriela Garcije Marqueza u obliku duhova pojavljuju se oni aspekti povijesti koje centri moći nastoje izbrisati iz kolektivnoga pamćenja, a u Voljenoj Toni Morrison, pojednostavljeno rečeno, referiraju na povijesnu traumu robovlasništva. Duhovi su tako svedeni na metafore i simbole, koji upućuju na ono s čime se ne možemo izravno suočiti jer je odveć bolno ili prijeti da uništi integritet naše ličnosti ili zajednice te su postali stalno mjesto popularne kulture, ali i ozbiljnih filmskim i književnih ostvarenja.

Jamesovo djelo može se pohvaliti velikim brojem ekranizacija, napose u formi dugometražnoga igranoga filma, a nešto manje u obliku televizijskoga filma ili serija. Većina ih je upravo išla u smjeru potenciranja spomenutih popularnokulturnih poimanja duhova i nadnaravnoga. Jednu od prvih adaptacija potpisuje Jack Clayton 1961. godine pod naslovom The Innocents, čiji je koscenarist slavni spisatelj Truman Capote (Hladnokrvno umorstvo). Do njegova je angažmana došlo naknadno jer je izvorni scenarist William Archibald u potpunosti preuzeo Jamesovu priču, no naglasak je odlučio staviti na nadnaravne i horor aspekte, čime je uklonio ambivalencije iz predloška. Redatelju Claytonu navedeno nije odgovaralo pa je se obratio Capoteu da pokuša doraditi scenarij, što je on i prihvatio te je krenuo suprotnim smjerom od svoga prethodnika.

Zanimali su ga oni potencijali priče koji kriju psihološku nijansiranost i nabijenost te je na njima inzistirao. The Innocents ima važno mjesto u povijesti filmskoga žanra horora upravo zbog svoje psihološke produbljenosti te do danas ostaje jednom od najboljih adaptacija Jamesove pripovijetke. Uzgred da spomenem, film ima i prednastavak snimljen deset godina kasnije (1971) pod naslovom The Nightcomers. Redateljski ga potpisuje Michael Winner, u jednoj od glavnih uloga pojavljuje se Marlon Brando, a iznosi priču koja se odvijala prije dolaska nove guvernante, protagonistice Okretaja zavrtnja.

Između šezdesetih i nesretne 2020. godine smjestilo se mnoštvo adaptacija, a među njima i poneke izvan engleskoga govornoga područja poput španjolske, brazilske, francuske i njemačke, kao i one televizijske, napose britanske produkcije. Posljednja, naslovljena The Turning, izašla je upravo početkom ove godine, potpisuje je Floria Sigismondi (The Handmaid`s Tale, The Runaways), a u glavnim se ulogama pojavljuju Mackenzie Davis, Finn Wolfhard, Brooklynn Prince i Joely Richardson. Iako je i ranije bilo slučajeva da se u ekranizacijama radnja smještala u različito doba od izvornika, primjerice u šezdesete godine prošloga stoljeća (The Turn of the Screw (1992) redateljice Rusty Lemorande), The Turning se odvija nešto bliže našem dobu – devedesetih godina.

Posrijedi je problematičan projekt koji je producirao Steven Spielberg, a tijekom pretprodukcije došlo je i do promjene redatelja jer je inicijalno uz film bio vezan Juan Carlos Fresnadillo. U konačnici je rezultat bio slab: konfuzno ostvarenje, nemotiviranoga završetka te nedovoljno psihološki iznijansirano.

Uspješna televizija

S televizijskim serijama situacija je sasvim drugačija. Jedina televizijska serija u prošlosti snimljena prema Jamesovoj pripovijetci, koliko mi je poznato, nastala je 1981. godine u meksičkoj proizvodnji pod naslovom Otra vuelta de tuerca. Posrijedi je miniserija od tri nastavka u produkciji Televise s Angelicom Aragon u ulozi guvernante, a o njezinoj vam (ne)kvaliteti nažalost ne mogu više reći jer nije dostupna za odgledavanje. Druga ekranizacija, u produkciji Netflixa, premijeru je imala početkom ovogodišnjeg listopada.

U The Haunting of Bly Manor (2020) autor Mike Flanagan (Oculus, Hush, Gerlad`s Game, Doctor Sleep) učinio je isto što i u prethodnoj sezoni naslovljenoj The Haunting of Hill House (2018): slobodno je i kreativno pristupio književnom predlošku tako što ga je odlučio iščitati na sebi svojstven način. Sudeći prema dvjema sezonama, posrijedi je antologijska serija u kojoj svaki izdanak priča svoju priču, ima vlastito vrijeme i mjesto radnje te likove, no povezuje ih žanr – horor, te tema – ukleta/opsjednuta kuća (naslov referira na naziv imanja/kuće iz Jamesova djela). Također, određeni broj glumaca iz prethodnoga izdanja ponovno je angažiran: Kate Siegel, Carla Gugino, Victoria Pedretti, Oliver Jackson Cohen i Henry Thomas, ali nastupaju u novim ulogama. Kao i u slučaju ekranizacije romana Shirley Jackson, Flanagan je iz izvornika uzeo ono što mu je odgovaralo, a ostalo je prekrojio i preradio prema vlastitim potrebama i nahođenjima.

Struktura uokvirene priče je zadržana. Okvirna naracija sada se odvija na vjenčanju koje pohodi drugostupanjska pripovjedačica (Carla Gugino), čiji će nam identitet tek kasnije biti otkriven. Misteriozna gošća spokojno sluša razgovore uzvanika nakon čega odlučuje prisutnima ispričati priču. Naglašava kako posrijedi nisu dogodovštine koje su se njoj dogodile, ali nadodaje da je poznavala osobu koja ih je (pro)živjela. Ponovno se javlja korištenje stare konvencije, uostalom kao i u predlošku, gdje se prilikom kakvoga znakovita susreta pripovijeda priča, čiji je cilj ili prikratiti vrijeme ili pak ponuditi i sugerirati određenu prikladnu poruku u kontekstu događaja iz sadašnjosti. Inicijalna situacija dolaska misterioznoga lika na vjenčanje, gdje treba ispripovijedati priču koja može biti i njezina priča, podsjeća na slavnu romantičarsku baladu Pjesma o starom mornaru Samuela Taylora Colridgea, a referenca zasigurno nije slučajna s obzirom na problematiku pamćenja, iskupljenja te nadnaravnoga koje upućuje na postojanje zlokobne spiritualne stvarnosti onkraj naše iskustvene zbilje.

Nakon toga kazivateljica u offu započinje iznositi priču za koju potom snagom konvencije vjerujemo da je ispričana iz njezine nepouzdane i subjektivne, osobne perspektive. Pošto govorimo o audiovizualnom djelu, nemamo sukcesiju homodijegetskih pripovjedača pa funkciju pripovjedača u prvom licu iz književnoga djela u okvirnoj priči preuzima FCD. Naravno Flanaganu u dvadeset i prvom stoljeću nije za cilj raditi naratološku vježbu te se poigravati pripovjedačkim funkcijama, iako se seriji javlja niz interesantnih narativnih rješenja, o čemu više kasnije.

Također je zamjetna rodna zamjena u slučaju drugostupanjskoga pripovjedača, što je znakovito. Neimenovani pripovjedač u izvorniku uvodi drugoga muškoga pripovjedača, a on potom uvodi pripovjedačicu koja iznosi svoja iskustva. U predlošku odnos muškoga pripovjedača te prijateljice mu guvernante nikada nije bio sasvim razjašnjen te je ostao u domeni ambivalentnoga. U seriji FCD uvodi pripovjedačicu, koja priča o iskustvima druge žene, čime se daje naznake njihova potencijalnoga odnosa, čime se naznačuje i jedan od kasnijih plot twistova.

Vješta rekonceptualizacija

Drugostupanjska priča vezana je uz boravak Amerikanke Danielle – Dani (Victoria Pedretti) u Londonu u drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća. Pravi razlog dolaska nekadašnje učiteljice bijeg je od traumatične prošlosti te nečega što je proganja poput svojevrsne sablasti. Dani se prijavljuje na oglas za posao na imanju Bly Manor bogatoga Henryja Wingravea (Henry Thomas).

Iako zbog zla glasa nema pretjerano puno kandidata za posao, nije sklon uposliti iritantnu mu Amerikanku, no popušta nakon njezina navaljivanja. Na posjed odvozi je dobroćudni kuhar Owen (Rahul Kohli), a tamo je dočekuje kućepaziteljica gospođa Hannah Grose (T`Nia Miller). Dani je oduševljena okolicom te samim imanjem, ali i budućim štićenicima – Milesom (Benjamin Ewan Ainsvorth) i Florom (Amelie Bea Smith), za koje se ispostavlja da su dobra i pristojna djeca, još uvijek potresena smrću roditelja te prethodne dadilje Rebecce Jessel (Tahirah Sharif). Problem započinje kada joj se počne priviđati Peter Quint (Oliver Jakcson Cohen), Wingraveov pomoćnik, za kojega se vjeruje da je pobjegao s novcem nadređenoga, a za sobom je ostavio ljubavnicu Jessel, što ju je u konačnici otjeralo u smrt.

Kao što vidimo, osnovne konture priče The Haunting of Bly Manor manje ili više izravno slijede Jamesovo djelo, no unutar navedenoga okvira unose se brojne izmjene i rekonceptualizacije, novi likove i odnosi te se funkcije pojedinih karaktera mijenjaju. Pripovijetku bismo tek uzgred mogli dovesti u vezu s toposom uklete/opsjednute kuće jer možda je nadnaravno jednostavno bilo projekcija podrovane svijesti pripovjedačice pa je više bilo riječi o poigravanju stalnim mjestima žanrovske književnosti. Flanagan se obilato koristi navedenim toposom te nadograđuje priču tako što u osmoj epizodi prikazuje povijest zdanja te otkriva gledatelju njegovu problematičnu, ako ne i tragičnu prošlost.

Autor je ovdje više sklon posezanju za žanrovskim materijalom gotske popularne kulture te filmskoga horora, što je inače bio čest slučaj u ekranizacijama Jamesova uratka te možda njihovo najproblematičnije područje. Višeslojan tekst tako je svođen na puku priču o nadnaravnom i duhovima, instrument za strašenje gledatelja, a bogata psihološka dimenzija sasvim je bila ostavljena po strani. Flanagan, iako se koristi motivom zlokobnih sila te, kao što sam istaknuo, prepoznatljivim žanrovskim materijalom, istodobno ga vješto rekonceptualizira tako što ga povezuje s novim značenjima. Napose se to očituje u unošenju novih tematsko-motivskih kompleksa te ekstenzivnijom karakterizacijom likova.

U Jamesovu ostvarenju jedan je lik bio glavni jer smo iz njezine perspektive motrili događaje, a serija umjesto jedne glavne protagonistice ima ansambl likova manje-više jednake važnosti. Rekao bih da Bly Manor pomalo i polemizira s prijašnjim ekranizacijama pripovijetke jer koristi motiv nadnaravnoga prvo kao žanrovski inventar, a potom spomenuto nastoji subverzirati. Naime, većina okupljenih kojima naratorica izlaže priču zapravo su je i sami doživjeli, samo je se više se sjećaju, što nas uvodi u problematiku u seriji vrlo zastupljene teme pamćenja i zaborava.

Henry James često se u opusu bavio odnosom staroga i novoga svijeta, odnosno relacijom mlade, nevine i neiskusne Amerike te dekadentne i iskvarene, stare Europe. Okretaj zavrtnja jedno je od djela gdje se ta dijada ne razmatra te je ono sasvim bilo smješteno u europski kontekst. Zanimljivo je što je Flanagan umeće u seriju. Ona je postavljena već na početku sezone, prilikom upoznavanja Dani i Wingravea. Nasmiješena, vedra, srdačna, prava optimistična Amerikanka pomalo budi zazor u budućem poslodavcu. On nikako nije oduševljen te je doživljava kao napornu i pomalo ispraznu. Dani unosi tračak promjene na Blyju, gdje su svih mahom ozbiljni, kuća je stara i sumorna, tradicija i prošlost je pritišću. Opozicija nije čvrsta kao što se naoko može učiniti jer Danina vedrina krije anksioznost, a njezin američki optimizam tek je krinka pa ona bježi iz mračnoga na još mračnije mjesto.

Britanska kolonijalna prošlost

U seriji možemo iščitati različite slojeva značenja. Duhovi se tako manifestiraju kao trauma koju treba verbalizirati da bi se s njom suočilo te je posljedično razriješilo. Ponajbolje se to vidi u slučaju Dani, gdje trauma biva izmještena te se ozbiljuje kao sablast koja upućuje na osjećaj krivnje i kajanja. Tek nakon što problematične aspekte prošlosti ispripovijeda Jamie, Dani se oslobađa napasti te se emocionalno i seksualno može samoostvariti, daleko od puritanske američke provincijske unutrašnjosti te tamošnjih normi i vrijednosti na kojima je temeljila prošli život. Njezina nadnaravna mračna sila vizualno izgleda kao da je pobjegao iz niskobudžetnoga američkoga horora osamdesetih pa je posrijedi žanrovska posveta. Općenito su duhovi koji opsjedaju Bly te proganjaju njegove stanovnike odraz potisnutih krivnji, nedoumica ili povijesnih situacija i nepravdi.

Jedan sloj značenja tako može referirati i na britansku kolonijalnu prošlost. Spomenuta osma epizoda uvodi nas u aristokratsku povijest ladanja te sudbinu njegove vlasnice Viole Willoughby (Kate Siegel), koja je svim silama nakon očeve smrti nastojala imanje zadržati u obiteljskim rukama. Stoljećima nakon toga upravo ona proganja stanovnike ljetnikovca te sve čini da bi ih uništila ili otjerala. Ona je prošlost koja je propala, izgubila svoj sjaj te se pretvorila u sablast koja proganja. Iz perspektive američke političke korektnosti, kada sve novije produkcije trebaju paziti na rodnu, rasnu i etničku diverzivnost, The Haunting of Hill House zasigurno je bila odveć bijela s konvencionalnom srednjoklasnom američkom obitelji u središtu razmatranja te njezinim klasnim aspiracijama koje su se manifestirale u žudnji za posjedovanjem impozantne građevine, koja je na koncu označila njihovu propast. Problemi s diverzivnošću brzo su ispravljeni u Bly Manor.

Tako se među glavnim likovima nalaze pripadnici onih naroda koje je nekadašnja imperijalna sila Velika Britanija kolonizirala i iskoristila: Afrikanci (gospođa Grose), Indijci (Owen Sharma), Arapi (Rebecca Jessel), ali i pripadnici nižih društvenih slojeva poput vrtlarice Jamie, kćeri posrnuloga proletera – rudara, znakovitoga zanimanja u toj državi tijekom tačerističkih osamdesetih godina, te Petera Quinta, koji osjeća klasni sram te mogućnost osvete naspram aristokracije vidi u prisvajanju dijela njihova kapitala. Rasne, klasne i etničke manjine i dalje su zadržane u kolonijalnim, odnosno intelektualno i financijski “inferiornim” zanimanjima poput kućepazitelja, guvernante, kuhara, butlera, iako u pomalo pomaknutoj inačici jer Hannah Grose više je od Wingravea vladarica imanja.

Međutim, Rebecca Jessel se prvo treba dokazati kao guvernanta da bi eventualno dobila mogućnost prestižnoga stažiranja kod Wingravea. Ne smijemo zaboraviti niti Dani, koja u početku predstavlja i američku invazivnost. Viola je odraz stare i tradicionalne, kolonijalne Britanije, sada svedene na sablast koja se ne može pomiriti da više ništa ne znači pa se buni protiv izgubljenoga statusa. Sve koji dođu na imanje vidi kao prijetnju, odnosno uljeze – došljake te se nastoji obraniti od onih koje je nekada iskorištavala, ali ih istodobno nastoji i zadržati u svom prokletstvu, gotovo neokolonijalno ovisne o sebi. Eventualni politički komentar na Brexit ostavit ćemo po strani.

Karantena za duhove

Najpoticajniji aspekt vezan je uz problematiku pamćenja i zaborava, a posrijedi je ideja koja je podcrtana u okvirnoj naraciji te odnosom dviju dijegetskih razina, ali i brojnim drugim narativnim rješenjima. Flanagan se voli poigravati perspektivom, vremenskim uslojavanjima, ponavljanjima i permutacijama, što katkada podsjeća na konfuzan rad ljudskoga pamćenja. Čin pripovijedanja javlja se kao pokušaj da se obnovi zaboravljeno jer su sudionici događaja iz prošlosti nastavili sa svojim životima te potisnuli ono što su nekada doživjeli. Zaborav je često u priči poistovjećen sa sanjarenjem te je vezan uz onostranost pa predstavlja samo jedan od vidova nepostojanja. Zaborav je, često se kaže, neodvojiv od pamćenja, koje daje privid stabilnosti našim identitetima i životima. Duhovi u Blyu počinju gubiti konture lica, dakle identitet jer tonu u zaborav. U srži je toga također propitivanje ljudske empatije te suočavanja s dugotrajnim procesom žalovanja, koji se ovdje maskira u nadnaravno.

Serija je ujedno poprilično dobro izvedena queer ljubavna priča, koja se nadovezuje na spomenute teme zaborava i pamćenja jer prkosi ignorantnosti sudionika vjenčanja. Iako je njezin razvoj spor te se mahom zahuktava u sedmoj i devetoj epizodi, vješto se izbjegavaju potrošeni motivi melodramatskih prepreka u razvoju odnosa između dviju žena. Iako je prisutan motiv samožrtvovanja, dobro je izbalansiran do završnice pa odnos počiva na suočenošću s prolaznošću i krajem za koji se zna da će doći, ali ne zna se kada. Ujedno donosi i promjenu ličnosti pa može djelovati kao metafora za psihičku i fizičku bolest.

Vrijeme mijenja ljude te uvjetuje da zaboravljaju ono što su nekada bili, a posrijedi je strah s kojim se Dani mora nositi. Duh koji može ovladati pojedinom osobom te promijeniti njezinu prirodu do neprepoznatljivosti sličan je bolesti koja zaposjeda nečije tijelo i/ili um. Prije nje sa sličnim se problemom promjena suočava Hannah Grose, u odličnoj glumačkoj izvedbi T`Nije Miller te je njezina priča jedna od najbolje izvedenih fabularnih rukavaca serije. Hannah tako odbija priznati svoj status te živi u ignorantnosti, a na taj način predstavlja tampon između dviju razina. Gledatelj pomalo naslućuje da nešto nije s njom kako bi trebalo biti: njezina fascinacija vlastitim vratom te odbijanje hrane provodni su motivi, koji upućuju na status lika te se uz nju veže još jedna ljubavna priča u seriji.

Postoji i jedan recentan aspekt priče. Viola i njezine žrtve ne mogu napustiti Bly te im krajnji doseg predstavlja rub posjeda. Stoga se većina obitavatelja nalazi u svojevrsnoj karanteni. Motiv je više nego zanimljiv s obzirom na situaciju u kojoj se svijet trenutačno nalazi. Bly je u suštini klaustrofobično i komorno mjesto unatoč svojoj prostranosti te je kretanje protagonista ograničeno. Likove nikada ne vidimo izvan njega te se njihova interakcija odvija unutar strogo omeđenih granica. Owen i Jamie živi u mjestu pored, no njihov život izvan imanja ostaje onkraj mogućnosti gledateljeve provjere. U jednom trenutku Jamie i Dani planiraju otići u lokalni bar na mali provod, no i spomenuto ostaje neprikazano. Izvanjski svijet je nešto što se spominje i naslućuje, no manje ili više biva postavljen van dosega dok zlokobne sile, slične bolesti, haraju unutra, gdje trebaju biti izolirane i zadržane da ne bi kontaminirale svijet. Osamdesete su godine kulturno i politički bile vrlo interesantne u Velikoj Britaniji te Sjedinjenim Državama, no društveno-politički kontekst sasvim je reduciran, vrlo sporadično se naslućuje, kao da se ne tiče male zajednice na imanju.

Sporiji razvoj, kvalitetni likovi

Za razliku od The Haunting of Hill House priča Bly Manora sporije se razvija, odnosno zahuktava pa iziskuje više strpljenja od gledatelja. Nakon prvih dviju epizoda stječe se dojam da ne dostiže kvalitetu prethodne sezone. Odveć nalikuje na žanrovske priče o duhovima smještene u gotski kontekst staroga vlastelinskoga zdanja. Dijelom su ti dojmovi vjerojatno potaknuti i površnim prethodnim adaptacijama. Međutim, kao što sam ranije rekao, u nastavku se to prerađuje. Tome unatoč, ostaje dojam da je sezona ponešto predugačka te bi možda bolje funkcionirala da je za dvije epizode kraća ili je frustrirajuće probijanje kroz pojedine aspekte priče namjerna autorska strategija.

Osim nedostataka vezanih uz vrijeme trajanja te sporadične neujednačenosti tempa pripovijedanja, Flanagan je zadržao visoku produkcijsku razinu zamjetnu u prethodnoj sezoni. Serija je lijepo vizualno uobličena te je velika pažnja posvećena scenografskom i kostimografskom nijansiranju. Kako bi se razbila žanrovska očekivanja gledatelja, događajnost je katkada reducirana te je pažnja posvećena razvijanju atmosferičnosti i sugestivnosti, napose sjetne atmosfere katkada presvučene velom lirizma. Serija ima ansambl likova, koji su dobro okarakterizirani s nizom upečatljivih detalja, iako pojedine zgode iz njihovih prošlosti, kao u slučaju Petera Quinta, djeluju odveć trivijalno.

Kao i u prethodnoj sezoni tako se i sada pojedine epizode nastoje iznijeti iz perspektive određenoga lika, samo što je situacija dodatno usložnjena s obzirom na odnos lika prema svijetu kojem primarno pripada. U tom se kontekstu javljaju neka zanimljiva narativna rijeđenja. Primjerice, kada se iznosi radnja iz perspektive pojedinoga lika, neprestano dolazi do alterniranja subjektivne i objektivne perspektive te skakanje s jedne na drugu razinu prilikom čega se određene situacije ponavljaju u istom ili lagano variranom obliku.

Njihova je funkcija propitivanje pamćenja. U petom nastavku, koji je posvećen Hannah Grose, javljaju se primjerice vremenski skokovi koji uključuju više vremenskih ravni pa tako i sjećanja te njihovo međusobno poigravanje i ispreplitanje, no protagonistica još uvijek ne može iz njih izvući konkretan zaključak. Katkada se određene rečenice i fraze ponavljaju s vremena na vrijeme te predstavljaju suptilne poveznice među određenim likovima, kao i specifični motivi vezani uz pojedine likove (pukotine na zidu i Hannah Grose).

Osma epizoda predstavlja analepsu koja se odvija u daljoj prošlosti te pripovijeda priču o sestrama koje su nakon smrti oca odlučile pod svaku cijenu zadržati imanje u svojim rukama. Posrijedi je nastavak u kojem se krije ključ za razumijevanje događaja u dvadesetom stoljeću. Snimana je crno-bijelom tehnikom kako bi se naglasio njezin odmak od sadašnjih zbivanja te predstavlja vješto umetnutu retardaciju prije konačnoga raspleta događaja u suvremenosti. Kako minutaža odmiče tako se njezina radnja reducira te biva svedena na ponavljanja radnji koje protagonistica vrši. Dijalozi su precizno osmišljeni te često sadrže suptilne opaske o statusu lika.

*Prenosimo s portala GKR - Gradska knjižnica Rijeka

Oceni 5