Mitologija i stvarnost zlopamćenja
Prvi svetski rat

Photo: http://www.warmuseum.ca/

Duša u stalnom ratnom stanju

Svaki srpski "narodni" intelektualac osjeća grižnju savjesti što se previše obrazovao, što je "preučio" (kako reče pjesnik Nogo) i što je tako sebe doveo u opasnost da se odvoji iz narodne zajednice. Na onoj granici s koje bi trebalo da otpočne njegova kritička analiza narodne zajednice i raciona­lizacija mitskih postulata njena života on ne može da stoji, on bježi natrag, u same mitske postulate, i otvoreno im apologiše, mađija i omađijava narodno i svoje-s-narodom-postojanje. Srpska narodna inteligencija nema hrabrosti da postane nosilac intelektualnog zrenja nacije i da stereotipe nagonskih reakcija zamijeni plastičnom reakcijom onoga što je predstavlje­no u pojmu intelligibilis. Stoga je takva inteligencija najveća opasnost po sam narod, jer ga stalno korumpira njegovom vlastitom biologijom, čije se korupcije ni sama ne može osloboditi. Tako sprečava razvitak duševni, duhovni i društveni tog naroda. Tu leži i smisao onih riječi Slobodana Jovanovića, koje valja utuvljivati u ovdašnje glave, da je za narod veća opasnost previše ponarođena od posve odnarođene inteligencije.

Hrvatska "narodna" inteligencija u potpunosti popunjava istu kukavičku shemu svoga postojanja-po-narodu: sferu svoga podaništva na­rodnoj biologiji može zamijeniti samo podaništvom europskim minoritetima, po mjeri vlastite provincijalne zakopčanosti u "samoopstojnost". Uro­njena u biološko narodno tijelo ona, kako je Matoš pisao, "na početku XX vijeka (sic!) nije u svom razvitku kulturnom još ni savremenik Lessing-Winckelmannove i Kantove kritike, Baconovih pogleda i Montaigneove umne slobode". A kada se biva pri narodnoj biologiji, i kada je takvo prebivanje predominantno, onda je svejedno je li to XIX, XX ili XXI vijek, ništa se u stereotipu nagonske reakcije narodnog intelektualca ne mijenja.

O narodnoj srpskoj inteligenciji napisao je, u XIX vijeku, ruski istoričar i etnograf P. A. Rovinski ovu dijagnozu: "Nedovoljno prosvijećeni, malo rade, ne brinu se o svrsi, ne vole ni u šta da se udubljuju, vole da hvataju površinu stvari i odmah je pokazuju. Djelujući na slabe strane srpskog naroda i ostavljajući ga u iluzijama, ne dirajući mu samo u nacionalno osjećanje - njime se može vladati koliko se hoće"

Oslonjenost hrvatske narodne inteligencije na "europejstvo" najčešće je bilo podražavanje drugih formi izričaja, mada se u globalu ostalo pri "trutovskoj, pandurskoj i gotovanskoj našoj dispoziciji" (opet Matoš), kojoj je cijeli svijet kriv za njenu nedaću, a nipošto sama karakterna dispozicija. Naravno, dispozicija nije sudbina: sam karakter se dinamički razvija i popravlja. Klerikalizam, kao neka "okosnica" evropeizacije, naišao je na jednako jak antiklerikalizam. Tako je hrvatska Moderna, "odnosno hrvatska kultura, nastala u sjeni sukoba između političkog klerikalizma i antiklerikalizma, koji još uvijek baca duboke sjene i ometa komunikaciju među hrvatskim intelektualcima kao diskurs mešu slobodnim ljudima" (Srećko M. Džaja).

Kod Srba, pak, taj diskurs slobodnih ljudi ometa sjena sukoba između zagrižljivih slavenoserba i zapadnjaka, rasnih biologista i modernih racionalista. I tu pridolazi karakterna dispozicija. O narodnoj srpskoj inteligenciji napisao je, u prošlom vijeku, ruski istoričar i etnograf P. A. Rovinski ovu dijagnozu: "Nedovoljno prosvijećeni, malo rade, ne brinu se o svrsi, ne vole ni u šta da se udubljuju, vole da hvataju površinu stvari i odmah je pokazuju. Djelujući na slabe strane srpskog naroda i ostavljajući ga u iluzijama, ne dirajući mu samo u nacionalno osjećanje - njime se može vladati koliko se hoće".

Matoš primjećuje isto za hrvatsko stanje, gdje "svaki odgojni sistem samo pojačava oskudicu svake inicijative. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji, što je gori. Zato mi uz tolike školovane ljude danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život."

I sa srpske i sa hrvatske strane premali je broj onih koji život narodni sagledavaju kroz racionalnu, a ne suosjećajnu optiku, i koji bi svojim kritikama, a ne hvalama, mogli razbuditi neke segmente narodnoga života, i trgnuti taj život iz kobne letargije i njegove prostačke tromosti.

Danas je tragično to što se srpstvo i hrvatstvo nisu u sebi suočili s istorijskim naponom, već su se ponovo predali svom "kosmičkom taktu", vjeri u nacionalni organicitet, pa su se još uz to frontalno sukobili i, kao nikada do sada, u zlo svoje nacionalne svijesti, ODREĐENE JEDINO MRŽNJOM PREMA ONOM DRUGOM, apsorbirali gotovo svu svoju inteligenciju. Revolucionar i reakcionar igraju sada u istom kolu, a tu su se mogli naći zato što nikada u stvarnosti i nisu bili daleko jedan od drugog.

Akademik Mihailo Marković veli, u intervjuu Politici (31.08.1991): "Našu propagandu, i naše navike u odnosu na spoljašnji svet, možemo promeniti ali bitne karakteristike našeg identiteta ne možemo". Razmišljam o tome šta su te i koje su to "bitne karakteristike našeg identiteta". Kako profesor Marković o tome nije napisao nijednu antropo­lošku, etnopsihološku, karakterološku studiju, pretpostavljam da je on do racionalizacije "bitnih karakteristika našeg identiteta" došao putem mark­sističke nauke, kojom se bavio u svom radnom vijeku. Srbi su, po jednopar­tijskim imanencijama ovog naukovanja, narod komunističke utopije, a u tu utopiju "čudesne lakoće postojanja" (citat) povešće ga prvi radikalsko-socijalistički demagog koji mu dovoljno ubjedljivo nametne sliku njegovog "identiteta". Takav identitet nužno postaje paranoičan. Budući da je "čude­sna lakoća postojanja" suočena sa stvarnim ekonomskim odnosom onda se krivnja za uskraćenu želju u NIKADA LAKOM POSTOJANJU, svaljuje na dušu cijelog svijeta, svih etniciteta, svake politike, zemlje, biljke, životi­nje i zvjezdanih neprijateljskih urota.

"Evropa neće nikada promeniti mišljenje o Srbima, makar se oni obrijali, ošišali, postali demokrate i dezodorisali se", kaže pesnik Nogo, 11.09.1991, razglašavajući svoju sliku srpskog identiteta s megafonom u ruci, na nekom mitingu. Ali, dobro, "te naše navike u odnosu na spoljašnji svet", kako veli dr Marković, "možemo promeniti", to jest dezodorisati se. No, bitne karakteristike identiteta su nepromenjive: "Za Srbe zato važi stih: 'Krst nositi nama je suđeno, strašnu borbu s nama i tuđinom", nastavlja pesnik Nogo s utvrđivanjem vizije srpskog identiteta. Ona se slaže s vizijom profesora marksizma, jer i kod jednog i kod drugog Srbi ostaju izvan istorije, oni su u istoriji prisutni samo kao "heroji svoje vizije". Ovo iznenad­no slaganje jednog "marksističkog revolucionara" i jednog "slavenofilskog reakcionara" otkriveno je "prenaglom" promjenom pravca istorije. U doba racionaliziranja istorije (njenog kraja?) i pobjede načela liberalne demokratije, kao neophodnog okvira za civilizovan razvoj svih etničkih osobenosti, "herojski princip" srpskih revolucionarnih i reakcionarnih intelektual­nih voda pokazuje se, ni manje ni više, do kao umno zaostajanje. Umno zaostajanje "nadoknađuje se", onda, hipostaziranjem osvete "krivcima". Resantiman postaje moralno načelo. "Resantiman treba analizirati kao redukciju, kao pokušaj redukovanja razlike", kaže M. Vud. Resantiman ili, kada govorimo o Srbima i Hrvatima, zlopamćenje, osjećajni je odzvuk koji poprima razne oblike - od potmulog pečenja do neizdrživog bola, može trajati i ponavljati se u kraćim, dužim ili, kao kod Srba vječnim razdobljima ("nebeskog carstva"). Kosovska uvreda, recimo, kao da je nanesena juče u podne! Toliko je svježe duševne snage pripremno da se sveti, mada se o samim negativnim činjenicama predistorije tog boja, evidentnih grešaka samovoljne predačke vlastele i ne mora ništa znati, kao što se obično i ne zna. Ne želi se znati, jer znanje obavezuje - sa znanjem nema više davanja maha nekontrolisanim osjećanjima (što je ovdašnji sinonim za rodoljublje).

Uvreda je, dakle, postala mitskom, pa bi istorijsko-psihoanalitičko preispitivanje istorije i duše što živi s tom istorijom kroz sjećanje predstavljalo pravu opasnost po već magijom utvrđene "bitne karakteristi­ke našeg identiteta". Te se "karakteristike" nastoji politički očuvati kao opšte stanje svake pojedinačne duše. Nema razlike, nema odvojenih, po­sebnih konfiguralnih duševnih razvitaka, nema morfologije individualne duše, njenih unutrašnjih suočavanja s afekcijama svijeta, nema vlastite borbe dozrijevanja i, na koncu transcendiranja duševne problematike. Ne! Svakom se individualnom neposrednom suočenju sa svijetom, ideološki, društveno, politički, nameće samo jedna afekcija - afekcija negativne istorijske činjenice, koja izaziva, bolje reći, obnavlja u duši zlopamtilačku energiju, nepomično osjećanje nanesene uvrede, sve resurse mržnje. Svako ko se usudi da iz takvog duševnog stanja izađe nacionalni je izdajnik, jer je individualnim razvitkom negirao tu (pervertiranu) nacionalnu jednodušnost. Politička posljedica ovakvog držanja duše "na okupu" je fundamen­talni pogled na svijet, patrijarhalno stanje društva i čvrsta ruka vlasti, jedan neumoljivi autoritarizam.

Zlopamćenje koje traje, duša u stalnom ratnom stanju, stalno podgrijavano osvetoljubivo stanje duševnosti čeka svoje djelo! Danas ga opet započinje. Francuski ressentiment, kaže Dvorniković, "izgleda više rezigniran, potonuo u pasivnom osećanju, 'psihička rana' koja sad čami sad peče, ali osveta, delo, ostaje u sferi nepristupačnog". A za naše zlopamćenje Dvorniković dodaje: "Ni svako jugoslovensko zlopamćenje ne pretvara se u delo (jer bi se u tom slučaju narod morao raseliti), ali težnja za ostvare­njem ispoljava se jače i konkretnije". Ta konkrecija je, međutim, danas dosegla upravo ostvarenje samog raseljavanja naroda.

Francuske umne glave (i to listom antifašisti) prihvatiše posle rata kao glavnoga svog mislioca Martina Hajdegera, koji je s nacistima imao i partijskih veza. Uspješe da obuzdaju nagonsku reakciju na nanesenu nacističku uvredu, pokazaše se jačim od negativnih činjenica istorije, i odreagovaše inteligibilno, kako se od inteligencije i očekuje. Ta inteligibilna reakcija je conditio sine qua non njenoga postojanja. Naše, pak, srpske i hrvatske tzv. umne glave ne uspješe u značajnijem obimu svladati svoje međusobne mržnje. U najboljem slučaju, dovedoše ih do podozrive pod­nošljivosti, ili podnošljivog podozrenja. To je bio samo pepeo jednog duševnog osjećanja, koje je skrivalo (zapretavalo) žar mržnje, a koje samo čeka mig "pozitivnog" nacionalnog programa da se opet razbukti, da opet stvori odgovarajuće afekcije (negativne činjenice) istorije koja se ponavlja, jer se duša ponavlja. Ta vrsta narodne "umnosti" ne zna za pozitivne istorijske činjenice; ona bira i reaktuelizuje samo negativne. Naša poslovi­ca: "Ko se ne osveti, taj se ne posveti", sankcionisala je ovo duševno raspoloženje, a budući daje sav duševni temelj naših "umnih glava" ostao u sferi narodne poslovice, nikakvom transcendencijom ugrožen, odatle i djeluje. Pa je i djelovanje takvo kakvo je: rušilačko, umno zaostalo...

02.11.1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.

Oceni 5