Šantić i Sidran
Boogun 01 S

Photo: Bloemfontein Courant

Dva pjesnika o Gavrilu Principu

Dva poznata bh pjesnika napisali su pjesme o sarajevskom atentatoru. Aleksa Šantić učinio je to početkom, a Abdulah Sidran krajem 20. stoljeća. Mostarski pjesnik u svojoj pjesmi uglavnom predočava politički kontekst tog vremena, implicitno pravdajući izvršioca zločina, dok Sidran želi predočiti duševno stanje, previranja, te pripreme koje su prethodile Principovom zlokobnom činu.

Podsjetimo se ovdje kako se šematski sarajevski atentator smatra ili teroristom ili pak junakom (često vidovdanskim). Nema puno nijansiranja izmedju jedne i druge percepcije.

Šantićeva pjesma naslovljena Gavrilo Princip patetični je krik, podsticaj i ohrabrenje onom ko se usudi izvršiti "svetu osvetu", nad "huljom" čiji "pogani steg" vijori nad "rodnim ognjištem", skrnavi ga i "ruglo baca na nj"! Pjesnik Emine nervira se i srdito pita da li je njegov narod stoka, crv, i "gde plam i krv". Gnjevno baca u lice čitaoca 'jaram', omiljenu feudalnu metaforu. Pošto je Bosna i Hercegovina, u Šantićevo doba, teorijski u sklopu Presvijetlog Divana ali de facto pod austrijskom okupacijom, nema uz 'jaram' neizbježnog epiteta turski, ali imamo pravo zapitati se je li subliminalno ubacio u istu vreću oba tirana, tj. osmanskog i austrougarskog. Pjesma je napisana ekonomično, ekavicom. Vrvi od usklika. Čudnovato pak, nekako anakronično, da je nastala 1920. godine. Ili je možda objavljena 1920, a pjesnik ju je vizionarski sklopio ranije pa je objavio nakon što su atentat i svjetska klaonica koji su joj uslijedili, već bili prošlost.

Posljednji Šantićevi stihovi su u pravom kamikaza stilu:

S burama osvete svete nek sveti bukne boj

I žuti lipsaju hrti!

Sa pesmom carski i gordo uprimo pogled svoj

U oči studene smrti!

Nek pun

Lepote

Sine kô maj

S naše

Golgote

Vaskrsni sjaj!


Zanimljivi su ovi "žuti hrti", najvjerovatno aluzija na zastavu Austrougarske. Pomalo iznenadjujući epitet "carski" najvjerovatnije je pjesnikovo poistovjećenje s ruskim saveznikom, rivalom Habzburške monarhije.

Toliko o ovoj pjesmi koja, osim povijesne, za mene nema neku poetsku vrijednost. Nažalost je to slučaj sa većinom takozvanih rodoljubnih pjesama ovog, ali i drugih pjesnika.

Pogledajmo sad malo kako stoji stvar sa Sidranom, našim suvremenikom i slavnim stanovnikom Goražda. Pjesnik se prilično zabavio slučajem Princip. U zbirci Sarajevski tabut dvije su podugačke pjesme izričito na temu atentatora, a pjesnik mu je takodjer posvetio i pjesmu naslovljenu Ars Poetica. E, nije to mala stvar. Nažalost, Sidran piše Poetika, namjesto Poetica, ali nećemo sad biti pravopisne cjepidlake. Ne možemo još i zahtijevati da bude i stručnjak za finese latinskog jezika.

Nas sugradjanin poznati pjesnik puno je svojih pjesama posvetio članovima familije, kolegama-pjesnicima, mrtvim i živim. Potpuno normalna i široko rasprostranjena pojava. U prvi mah pomislila sam, logično, da bi i njegova Ars Poetika mogla biti posvećena nekom pjesniku zvanom Gavrilo. Prevarila sam se. Evo sljedeće indicije i skice dokaza:

Oči ludjaka u ponoć prepune su strašne svjetlosti, stoji u pjesmi Ars Poetika.

Lubanja puni se strašnom svjetlošću, stih je iz pjesme Gavrilo bunca, noć uoči Pucnja.

Čudnovato ali i zanimljivo je takodjer da se negdje u sredini Ars Poetike pjesnik obraća Gavrilu nazivajući ga nježno anđeoski Gabrijel, smatrajući ga na neki način "rajom"! Pjesnikom?

Mi, lirici smo, zgrčenih lica, pjesma mora biti

tačna po svemu, a precizna u izrazu rekosmo li tako, Gabrijel moj?

Historijski izvori koji su poslužili kao osnova Sidranovih pjesama o sarajevskom atentatoru su izvještaj sa sudjenja Gavrilu Principu i knjiga Vladimira Dedijera, Sarajevo 1914. Naslov prve pjesme je Brauning 7,65. Vježba gadjanja. Drhti Gavrilova ruka. Ukratko, radi se o nekoj vrsti buncanja, grozničavog monologa naratora koji par sedmica prije atentata, u topčiderskoj šumi u blizini Beograda, vježba gadjanje iz pištolja, pucajući u borove.

U drugoj pjesmi, kronološki povezanom s prvom, naslovljenoj Gavrilo puca, noć uoči pucnja narator nastavlja buncati, povjeravajući čitaocu svoju "bolesnu žudnju" (sintagma "bolesna žudnja" dokumentarni je detalj izvučen iz izvještaja sa sudjenja GP). Dalje nas uvjerava da nakon što realizira svoju bolesnu žudnju, kad bude mrtav, onda će "pucati od zdravlja" jer "drukčije biće sve u stropoštanom svijetu".

Bezbeli je tako i bilo.

*Prenosimo sa autorkinog bloga

Oceni 5