Postizborna politička scena u Srbiji
Pokro19

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Dva u jedan: I izborna pobeda i opozicija iz snova

Mada su minuli izbori za predsednika Srbije rezultirali uglavnom očekivanom apsolutnom pobedom Aleksandra Vučića već u prvom krugu glasanja, njihovi rezultati ipak su iznedrili nekoliko novih momenata i pitanja čije će rešavanje dominantno uticati na oblikovanje i dinamiku političkog procesa u narednom periodu. Izborna sondaža volje građana Srbije iznova je potvrdila izrazitu neravnotežu između aktuelne vlasti i dezorijentisane opozicije koja nastavlja da tumara u mraku sopstvenih zabluda o načinima i putevima sopstvene reafirmacije i povratka u realni politički život zemlje. Umesto sa snažnom i kredibilnom opozicijom, vlast će se u narednom periodu više suočavati sa izazovima rastuće nestabilnosti u regionu i iznuđenim, sve kompleksnijim, balansiranjem između ekstremno suprotstavljenih interesa ključnih međunarodnih igrača u ovom delu sveta.

Već na prvi pogled, prostim uvidom u broj dobijenih glasova i reakcije kandidata nakon saopštavanja prvih izbornih rezultata, jasno je da, svako iz svojih specifičnih razloga, svega dva učesnika izbornog procesa mogu izraziti zadovoljstvo ishodom glasanja. Na prvom mestu to se odnosi na stvarnog izbornog pobednika koji je uspeo da ostvari gotovo nemoguć cilj i pobedi već u prvom krugu glasanja. Zahvaljujući činjenici da je on sam dobio dobio više glasova od svih ostalih 10 kandidata zajedno, Aleksandar Vučić će u narednom periodu svoju političku agendu moći da realizuje sa osnaženim legitimitetom i značajno jačim političkim autoritetom od onog koji mu je do sada stajao na raspolaganju pri realizaciji njegovih zamisli. Ono što je od posebnog značaja za razvoj političkog procesa u narednom periodu jeste činjenica da je, ovim izborima, Vučić ispred sebe raščistio ne samo prepreke u vidu rascepkane opozicione scene, već i pritajenih oponenata u redovima sopstvene partije koji su kalkulisali i nadali se nekakvom rascepu među naprednjacima na liniji sukoba između Vučića i odlazećeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića. Kako je postalo jasno da do takvog rascepa neće doći, mnogi nezadovoljni spavači unutar redova vladajuće koalicije biće prinuđeni na promenu strategije svog delovanja, što će voditi snažnijoj podršci politici novog predsednika i Vlade koja će biti formirana po njegovom preseljenju u kabinet na Andrićevom vencu.

Pitanje prekompozicije Vlade po Vučićevom odlasku iz kabineta u Nemanjinoj, ujedno će biti i jedan od ključnih izazova sa kojim će se novi predsednik suočiti već u prvim danima svog novog mandata. Vučić će u tom smislu morati da pronađe adekvatnog naslednika na čelu Vlade Srbije koji će obezbediti kontinuitet sa politikom dosadašnjeg premijera, koji će, istovremeno, biti kadar da sa dovoljno energije vodi Vladu u godinama koje su pred nama. Nesumnjivo je, međutim, da je uloga Vučića u funkcionisanju Vlade bila nezamenjiva kao i to da će sada, kroz posrednu kontrolu kabineta koji je teško bilo čak i neposredno kontrolisati, Vučić imati daleko teži zadatak u kreiranju i sprovođenju politike izvršne vlasti. Od načina na koji će biti premošćen jaz između potrebe da svojim političkim autoritetom i dalje podupire rad Vlade i opasnosti da preterana kontrola i eventualno odsustvo političkog autoriteta Vučićevog naslednika na mestu premijera skliznu u neželjene autoritarne tendencije, zavisiće i uspeh u sprovođenju ključnih političkih prioriteta u predstojećem periodu.

Trebalo bi ovom prilikom ipak naglasiti da ono što mnogi apostrofiraju kao potencijalnu opasnost od uvođenja i pojačavanja apsolutističkih tendencija u odnosima predsednika i Vlade, zaboravljaju da su obe institucije deo jedne te iste izvršne grane vlasti koja bi morala da funkcioniše koordinirano i u sadejstvu, a ne u sukobu i politički nefunkcionalnom dvojstvu. U odnosima i međusobnom prožimanju između predsednika i Vlade nije reč o nedozvoljenom uticaju izvršne vlasti na neku drugu nezavisnu granu vlasti, već o usklađivanju dve institucije koje pripadaju istoj grani vlasti. Po prirodi stvari, centar te koordinacije uvek je u onoj instituciji u kojoj sedi lider sa najviše političkog autoriteta, što će u ovom slučaju, za razliku od prethodnog perioda, biti u zgradi Predsedništva na Andrićevom vencu.

U određivanju svog naslednika na mestu premijera, Vučić će posebno morati da vodi računa da osoba kojoj bude povereno vođenje Vlade bude političar sa dovoljno autoriteta neophodnog za realizaciju vladine politike, ali i osoba neopterećena unutarstranačkim frakcijskim obračunima unutar SNS-a koji bi mogli da se prebace na nivo izvršne vlasti i rezultiraju međusobnim saplitanjem budućeg premijera i njegovih unutarpartijskih oponenata. Zbog toga bi trebalo razmisliti i prilikom donošenja odluke dobro odmeriti da li je sa stanovišta efikasnosti rada Vlade bolje da budući premijer bude politički etablirana ličnost iz redova samog SNS-a ili je, pak, bolje da ličnost novog premijera bude bude pronađena među nestranačkim ekspertima koji su i do sada bili važan deo Vučićevog kabineta.

Drugi veliki izazov sa kojim će se novi predsednik suočiti i sa kojim će, zahvaljujući ojačanom legitimitetu, sa mnogo više snage i energije moći da se uhvati u koštac, jeste očuvanje unutrašnje stabilnosti političkog i ekonomskog sistema uz proaktivnu ulogu u promovisanju stabilnosti i saradnje sa zemljama u okruženju, pre svega onim koje pripadaju regionu Zapadnog Balkana. Protekli izbori u potpunosti su potvrdili da je Srbija trenutno najstabilinija zemlja regiona što joj otvara mogućnost da u predstojećem periodu preuzme lidersku poziciju u pogledu napretka reformskih procesa i ekonomskog rasta. Ta pozicija otvara Srbiji mogućnost da zaista postane lider u regionu ali ne, kao što je to ranije shvatano, lider u nametanju svog uticaja ili pokušajima uspostavljanja nekakve regionalne hegemonije, već isključivo kao predvodnik u promovisanju politika stabilizacije, pomirenja i saradnje sa zemljama iz okruženja kao jedinim sigurnim putem za ekonomski napredak kako same Srbije tako i regiona u celini. Upravo će od uspeha u sprovođenju te politike zavisiti i nivo inostranih investicija koje će Srbija uspeti da privuče, a od toga će posledično zavisiti i brzina rasta njene ekonomije i sposobnosti za rešavanje postojećih socijalno-ekonomskih problema.

U postojećoj konstelaciji odnosa snaga i interesa među ključnim akterima u regionu, povoljna je okolnost to što je novi predsednik Srbije političar koji je, možda više o svih drugih u okruženju, prepoznao važnost racionalno utemeljene politike regionalne saradnje i koji je, sledeći spoznaju o njenom značaju, najviše političkog kapitala uložio baš u tu politiku. To je činio ne samo onda kada je takav pristup nailazio na nerazumevanje i neodobravanje u samom regionu, već i onda kada mu to nije donosilo poene ni na domaćem terenu u samoj Srbiji. Upravo zbog toga, sa velikom verovatnoćom može se očekivati da će Aleksandar Vučić, sa pozicije predsednika Srbije, moći mnogo snažnije da se zalaže za sprovođenje tog segmenta svoje političke agende koji je od životnog značaja kako za samu Srbiju tako i za ostale zemlje u regionu.

Jedan od važnih zadataka novog predsednika u sprovođenju definisanih politika biće i pokušaj uspostavljanja što šireg društvenog konsenzusa unutar društva oko onih pitanja koja predstavljaju ključne razvojne prioritete zemlje i tiču se ostvarivanja njenih nacionalnih interesa. Sa lagodne pozicije apsolutnog izbornog pobednika, Vučić će se naći u poziciji da još jednom pruži ruku pomirenja onim društvenim akterima, pre svega iz civilnog sektora, koji iz raznoraznih, uglavnom iracionalnih razloga, do sada nisu bili spremni da učestvuju u realizaciji ključnih razvojnih državnih projekata. Ma koliko se realizacija tog zadatka činila nemogućom misijom, nema sumnje da je sada nastupio najpovoljniji mogući trenutak za obnovu društvenog dijaloga i prevazilaženje personalno motivisanih jalovih i besciljnih sukoba praćenih stalnom proizvodnjom veštačkih afera i klica neke projektovane buduće nestabilnosti sistema.

Za razliku od vlasti, na drugoj strani političkog tasa ostala je, još jednom teško poražena, opozicija i čitav korpus društvenih snaga koje već godinama bezuspešno nastoje da u iracionalnim i pogrešnim obrascima artikulišu svoje političke pozicije. Među njima je najznačajnije mesto zauzeo doskorašnji Ombudsman, Saša Janković koji se pozicionirao kao budući lider bar onog dela opozicije koji sebe voli da naziva proevropskim i građanskim. Ono što je možda razlog za zadovoljstvo samog Jankovića postignutim izbornim rezultatima, istovremeno je razlog za nespokoj ljudi koji su zaista bili nosioci i pristalice ideja građanske Srbije, a koji su iz raznoraznih razloga, uglavnom u nedostatku boljih opcija, na ovim izborima podržali Jankovića kao svog kandidata. Taj nespokoj potiče koliko od spoznaje da je jedan politički bezbojni kandidat uspeo da privuče više glasova nego što su to bile u stanju etablirane stranke koje su do sada bile prepoznate kao ekskluzivni nosioci građanskih političkih ideja, toliko i od straha od toga kakve će političke poteze u budućnosti vući novopečeni političar čiji su stavovi velika nepoznanica čak i za njegove najvatrenije pristalice.

I na ovim izborima, kao i mnogo puta ranije, kao ključni problem opozicije pokazalo se to što je ona sve vreme fokusirana na traženje načina kako da pobedi Vučića, umesto da se bavi traganjem za politikama koje bi donele nešto novo i bolje Srbiji u odnosu na ono što je politika vladajuće koalicije. Na tom planu ni Janković nije doneo ništa novo, već je pre ostavio utisak prekaljenog politički i vrednosno nedefinisanog birokrate, koji ne poseduje harizmu niti energiju neophodnu za jednog političkog lidera. Njegov dodatni problem predstavljaju i brojne kontroverze iz njegove prošlosti, a stavovi su mu često bili bliži Koštuničinom DSS negoli onim glasačima koji su podržavali DS i LDP, a koji su u najvećoj meri na proteklim izborima glasali za Jankovića. Sa takvim predispozicijama Janković se čini kao idealan kandidat za višedecenijsko opoziciono delovanje bez ikakvih izgleda da će jednog dana doći na vlast, a čak ako bi se tako nešto i dogodilo nije jasno šta bi on sa tom vlašću uopšte hteo i mogao da uradi. U takvim uslovima, opozicija predvođena Jankovićem unapred je osuđena da još dugi niz godina igra ulogu najsnažnijeg garanta dugoročne Vučićeve vladavine bez ikakve nade da će politička arena Srbije u skorije vreme postati polje utakmice ideja, a ne sudara ličnih animoziteta i personalno motivisanih sukoba.

Oceni 3.1111111111111