Dve letnje pesme
Garavi sokak – Maćika
Molio bih, doktorice,
da mi date injekciju
da ostanem živ,
makar samo do avgusta.
Pisalo me Socijalno
da me vodi na more,
pa bih hteo, doktorice,
da ja vidim i to more,
pa posle — šta bude.
Da ja vidim je l to more
duboko ko bunar
i prozračno kao prozor,
ili kao sijalica,
ili kao kad se nešto probuši.
I da vidim: ako more nema kraja,
kako to izvede — da se ne prospe.
Samo to da vidim,
pa septembra — kako bude,
nije važno.
Ionako u septembru mora više nema.
More — to je jedna
čisto letnja stvar.
Miroslav Antić
More za radnike
Dok se u tvojim stihovima dosađuju reči
beznadežne i na smrt osuđene,
ovo je more poema koja se ne ustručava.
Njene su metafore plovne, opasne,
urnebesne i umiljate, sasvim fotogenične.
Možda bi ti ukrao njihovu so i učinio ih bljutavim
ali pred morem ti si nedostojan.
More samo sebe opeva, bezobrazno i slobodno
rimuje se sa čime god stigne,
iako nevično srodnosti zbog svoje nadarenosti.
Njegove su dubine mudrije
od svih tvojih aforizama.
More voli ribare koji ga potkradaju puni ljubavi
i mornare koji koriste opasnosti što im pruža
dok ne zalutaju i posle.
More ne voli one koji mu se udvaraju
kao svojoj vlastitoj mudrosti sporo i oprezno.
More, ako voli, voli radnike na odmoru
koji tri noći ne spavaju dok dođu do mora;
a kad dođu, kažu: „lepo naše more“,
požure da pocrne i da se vrate kućama.
Branko Miljković (Poreklo nade, 1960)