Prozor u svijet stripa
Dilan 02 S

Photo: deviantart.com

Dylan Dog: Crveni znak

Bloch: „Oni su ubijali prostitutke. Žrtve Crvenog znaka su žene iz visokog društva.
Dylan: „Ima razlike?

Crveni znak ponovno nas je podsjetio na dilanovski London koji nije toliko ugledna i dobrostojeća europska metropola, koliko tmuran i prljav grad tijekom čijih se maglovitih noći ne valja smucati ulicama. Također nam je dao još jedan primjer humora karakterističnog za ovaj strip, a Sclavi je cijelu priču zaokružio predstavljajući motive koji su aktualni za sva vremena – društvenu nepravdu i zloupotrebu moći. Tako da, iako će vam se na temelju prvih dvadesetak stranica ove prilično dobro tempirane epizode činiti kako svjedočite klasičnom slasheru koji se bavi lovom na uskrsnulog serijskog ubojicu, prava bit, ali i pozadina Crvenog znaka mnogo je dublja i kompleksnija.

Tako je Yuri Wolkoff, neobrazovani, ružni, siromašni i ilegalni lučki radnik koji zna dvije riječi engleskog društvu u Dylanovom svijetu poslužio kao školski primjer nemilosrdnog ubojice koji za sobom, osim mrtvih tijela nedužnih žena, ostavlja jedino znak „W“ ispisan krvlju, jedino slovo koje zna napisati. Kada je uhvaćen s prstima u pekmezu, njegov branitelj se nije ni trudio raditi svoj posao, a porota nije trebala dugo razmišljati o njegovoj presudi. Konačna pravda je tako bila zadovoljena njegovim samoubojstvom u zatvorskoj ćeliji u Dartmooru. No, pet godina kasnije, isti zločini britvom ponovno počinju, a svjedoci ubojstava viđaju Wolkoffov duh...

Tiziano Sclavi se u Crvenom znaku poslužio s nekoliko različitih motiva i čitateljima poslao nekoliko, kada se sagleda cjelokupni strip, bjelodanih poruka. Bogati iskorištavaju siromašne, ako si neobrazovan ili potječeš iz određene okoline društvo će te prije osuditi nego nekoga tko se kreće u visokome društvu, a upravo ti ljudi na visokim položajima skloni su iskorištavanju svoje moći zbog koje onda ti isti neprivilegirani pojedinci pate. Ovako kada se to napiše, zvuči jednostavno i uspješno je provučeno kroz cjelokupni strip, a Sclavijeva poruka svakako stoji i plus je ove epizode. Od klasičnog zlokobnog koljača tako smo dobili žrtvu koja se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a porota, koja mu je označila sudbinu, odlučila je uzeti stvar u svoje ruke i ispraviti svoju pogrešku zločinima iste vrste koji, zapravo, još više blate uspomenu na nedužnoga čovjeka. Sclavijeva bit, naposljetku, može se sažeti u nekoliko ključnih Dylanovih rečenica:

Cijeli vaš pothvat samo je izvrtanje malograđanske logike: oduvijek u povijesti, čudovišta su ta koja pate, a vi ste oni koji sebi uzimaju za pravo osuđivati i raspuštati. Nemate pojma da su oni uvijek osuđivali vas i da ćete uvijek biti osuđeni.

Također, Sclavi u scenariju uspješno parodira lažne odnose slavnih koji su bili aktualni ranih devedesetih kada je priča napisana, pa su tako i sada – „Dogovor je jasan. Sretni supružnici u javnosti, odvojene sobe u privatnom životu“ – kako kaže jedan od imućnih likova u stripu. Današnjoj sveopćoj osjetljivosti možda bi koncept bogatih žena koje se katkad prostituiraju u tim istim krugovima bio uvredljiv, ali Sclavi to iskorištava kao još jedan primjer lažnih odnosa među bogatima. Također, kao što sam već spomenuo, Crveni znak, bez obzira na mučne i nasilne scene i sumornu društvenu kritiku, sadrži nekoliko simpatičnih gegova koji su karakteristični ranijim epizodama DD-a.

Glavni narativni problem epizode je bez sumnje njezina predvidljivost. Iako se radnja lijepo razvija i Sclavi konstantno drži našu pozornost, sjeme je posijano tako da odmah možemo zaključiti da u cijeloj priči nešto smrdi i da je Wolkoff nevin, što još i nije loša karakteristika, ali trpanje njegove sablasti u epizodu i naivnost Scotland Yarda teško može proći. Vrlo je lako shvatiti tko je pravi krivac i tako je konačno otkriće porote kao odgovornih za „nova“ ubojstva mlako i očito. A kada otkrijete tko je počinio ubojstva za koja je Wolkoff prvotno bio osuđen, napravit ćete neugodnu grimasu i ispod glasa izgovoriti nešto poput „ma daj...“. Kao da se Sclavi pomalo izgubio u poruci koju je želio prenijeti.

Gianluigi Coppola ovim je stripom objavljenim 1991. godine doživio premijeru na serijalu. Radi se o iskusnom crtaču rođenom 1928. koji je početkom pedesetih radio na stripu Goal u Gazzetti dello Sport, a nedugo nakon toga i kao ilustrator na britanskim tiskovinama poput Sunday Timesa, Foruma i Observera. Krajem sedamdesetih se vratio u Italiju gdje je radio za izdavačku kuću Mondadori, da bi se na poziv Sergija Bonellija početkom devedesetih vratio stripu s radom na DD-u i Martinu Mystereu. Nakon toga, pod stare se dane posvetio slikarstvu, a umro je 2015. godine u Genovi. Coppola je izrazito je omražen crtač među regionalnim fanovima Dylana Doga, što naglašavam zbog toga jer ga talijanski fanovi uzdižu u nebesa, posebno na ovoj epizodi, koja je ujedno i njegova prva na cijelom serijalu.

Zapravo, kad se stvari malo šire sagledaju, Talijane uopće nije teško razumjeti. Način na kojega je Coppola prenio London u kadrove stripa, čineći ga gotovo viktorijanskim, s prizivima maglovitog ambijenta koji kao da nas vraćaju u dane Jacka Trbosjeka, zaista zaslužuju pohvalu. Također, scene ubojstava jako su brutalne, a lica žrtava kao da isijavaju bol i agoniju. Nekima će možda takav eksplicitan način prikazivanja smrti biti previše, ali nemojte zaboraviti da je Dylan Dog horor strip, a Coppola je u takvim scenama uspio prikazati upravo to – stravu i užas.

Scene gdje se najbolje snašao su one na dokovima i u tamošnjim krčmama. Prikazi ljudi koji liče na deformirane degenerike, slabo osvijetljeni, raspadajući, truli prostori i štakori koji se kriju u smrdljivim kutovima soba točno ocrtavaju ono što je Sclavi želio prikazati. Cijeli taj prizor Dylanovu reakciju na viđeno čini još jačom nego što ona zapravo jest: istraživač noćnih mora suosjeća sa siromašnima i marginaliziranima koji su ovdje dovedeni praktički do karikature, ali je šokiran lifestyleom kojega su ti ljudi primorani voditi i počinje se pitati zaslužuje li uopće voziti automobil i posjedovati kuću.

Ipak, ako maknemo dobro pogođenu atmosferu na stranu, mora se priznati da je Coppolin crtež vrlo neujednačen – dosta eksperimentira s debljim i tanjim linijama pa određeni kadrovi izgledaju kao da ih je nacrtao netko drugi, nakon detaljnih vinjeta slijede neke koje izgledaju kao da su nacrtane nabrzinu, a vidljive su i greške u proporcijama. Kako god, vrlo lako možemo proglasiti Crveni znak Coppolinim najkvalitetnijim radom na Dylanu, s kojim se eventualno mogu mjeriti Ljudi koji nestaju (buduća epizoda tog crtača), ali nikako ne Koljač ili notorna Šuma ubojica. Naslovnica Angela Stana odrađena je korektno.

Sve u svemu, fanovi dobrog, starog, krvavog Dylana ne bi trebali biti razočarani ovom epizodom koja je solidna, ali ipak dosta predvidljiva. U Crvenom znaku Sclavi se zgodno poigrava društvenim problemima koji su, nažalost, još uvijek prisutni. Jadni Wolkoff na kraju svoje uhićenje i osudu nije razumio, ali čitatelji skupa s Dylanom jesu, što nas možda natjera da se zamislimo jesu li uvijek u životu stvari onako crno-bijele kakve nam se isprva čine.

*Tekst prenosimo sa portala Stripovi.com uz dozvolu urednika

Oceni 5