Otkaz za slavljenice
Ilustra 05 S

Photo: Newyorker

Džemperuša

 „Zdenka! Otkud ti?“ – zapanjeno su me dočekali šefovi.

 „Vaskrsla“ – kroz smeh sam odgovorila.

Pojavila sam se posle uskršnjih praznika, a pošto su skoro svi u preduzeću preko noći od komunista postali vernici, nisam odolela da se našalim.

I pored smeha znala sam da su šefovi šokirani. Njihova lica bila su sledjena.

Umesto da sam, nakon dve godine i sedam operacija, lepo „bacila kašiku“ i posle prigodne govorancije i venaca, dozvolila svima da me zaborave – ja sam se pojavila na poslu.

Blistam i jedva čekam da počnem da radim.

Moj posao su odavno dali drugom, što ja, naravno, ne znam.

Ne znam ni da je tih dana u preduzeću završen i lov na veštice.

Ne znam da su svim poluvekovnim ženama „čestitali“ rođendan i poslali ih na prinudne odmore, naravno, sa prepolovljenom platom i čvrstim obećanjem da ih više nikada neće zvati na posao. Uz žestog pritisak, uz „čestitku“ su nuđene i razne „pogodnosti“ da „slavljenice“ same daju otkaz – što su mnoge i učinile. Pritisak je vršen samo na „boraniju“. One sa fakultetom, njih šesnaest, bez obzira na vrednoću i rezultate, bile su zaštićene.

Ne znam da je zamenik generalnog, „junoša“ od četrdeset i pet godina, izjavio da nagodinu neće da vidi nijednu „džemperušu“ u firmi, misleći na žene od pedeset godina, i da su svi prisutni smehom popločali njegovu izjavu.

Znam da sam zdrava. Da sam konačno pobegla iz okruženja belih mantila, injekcija, skalpela, ambulanti, sažaljivih pogleda poznanika... Da je malo nedostajalo da počnem da drečim, kao malo dete, i kada vidim beli pekarski mantil.

Znam da sam željna posla.

Naravno da su i meni odmah „čestitali“ rođendan, jer bila sam jedina preostala pedesetogodišnja radnica sa srednjom školom. One sa osnovnom i šegrtskom, uglavnom spremačice, prve su počistili. Diplomu Poslovne škole za public relations, škole koju su me naterali da završim, nisu priznavali. Sa čvorom u podgrlcu, odbila sam da potpišem bilo kakvu „ponudu“ i samoj sebi dam otkaz.

Nimalo umorna, najurena sam da se prinudno odmaram.

Znala sam da treće doba, statistički, počinje posle šezdeset pete godine, kao i da su i „babe žene, samo malo zgužvane“, no ni slutila nisam da ću po zakonima preduzeća to postati već u pedesetoj.

Da starim, znala sam odavno.

Prvi put shvatila sam to kada su mi rekli da odlično izgledam za svoje godine. Nisam se lecnula, samo sam se nasmejala, jer zaista sam dobro izgledala. Kada su me počeli porediti sa starim vinom, osetila sam se starijom nego što jesam i, kao svaki vlasnik dobrog vina, počela sam da proveravam i sadržaj i ambalažu. Da se presabiram, preispitujem mnoge životne odluke i rezultate i da zagledam, pažljivije nego pre, odraz u ogledalu.

Ambalaža je bila dobra, ali sadržaj je nemilosrdno uzvratio, uvredjen bespotrebnim analiziranjem. Usledila je pobuna i operacija za operacijom. Tada sam se pomirila sa sobom i shvatila da je i starenje dar. Izbegla sam zamku u koju su moje vršnjakinje redom upadale, misleći da mini-suknje i dekoltei vraćaju jedrinu, skrivaju pege na nadlanicama, zatežu one karakteristične crte kraj usana, koje su preko noći odlučile da idu nadole, zajedno sa podbratkom.

Za to vreme, dok sam malo-malo gostovala na hirurgiji, u preduzeću su počeli gostovati novi običaji. Radnici su naizgled bili isti, ali više nisu razgovarali, već komunicirali, umesto biografija pisali su si-vi, brinuli o svom imidžu, ništa nisu obnavljali, već sve revitalizovali, brinuli su o brendu firme, a u razgovoru bi im se i dalje kotrljala šangarepa, pemzija, biciklovi, infrakt, apateka, poluklinika, aperacija i obilje psovki. Hodnicima je odjekivalo ćaooo, o kej i vaaau; bili su u trendu, pravom tajmingu; sve je bilo in ili aut... Što su se više edukovali i mislili pozitivno, sredina ja postajala sve više kvarno-kikotava, puna podmetanja, zlobe, ismejavanja, lažne ljubaznosti...

U takvu sredinu, „vaskrsla“ po drugi put, vratila sam se zahvaljujući zakonu koji je ukinuo prinudne odmore.

I odlučila da u takvim „edukacijama“ ne učestvujem.

Znajući da je „puno groblje onih koji su mislili da se bez njih ne može“, mirno sam prihvatila novi posao na koji je većina u preduzeću gledala prezrivo. Nisam više bila novinar. Postala sam arhivar. U mom životu bilo je to deveto radno mesto i deveti put radila sam potpuno novi posao.

I, kao u svakom, tako i u ovom poslu, našla sam nešto lepo. Interesantno. Svesna da imam „samo“ srednju školu i još nekoliko godina do penzije, istovremeno sam bila svesna da pred mnom nije napredovanje u poslu, ali ni razlozi za tugu. Nikada se nisam videla na nekom šefovskom mestu, niti žudela za njim. Vaspitana da svaki posao radim savesno i da se sama ne hvalim, nisam se uklapala u sadašnje, hvalisavo ponašanje većine, ali ni žderala zbog toga. U trenucima kada je svako svakome upadao u reč, sve ljubazno se smeškajući i kada niko nikoga, u stvari, nije pažljivo slušao, ali iz sve snage ogovarao jeste, osećala sam se kao pozorišni gledalac.

A onda je kroz preduzeće prostrujila vest da je uprava tražila spisak svih radnika koji za pet godina stiču uslov za penziju, da je na spisku njih sedamnaest, da dolazi novi direktor i da ima još viška radnika.

Ne samo „džemperuša“.

Lov na veštice opet je počeo. I žučne rasprave, pretnje šta će ko uraditi ako on bude višak... Šefovi, znajući da oni neće biti na spisku, kao pravi kmetovi, skrivali su imena, pripremali teren, prepadali divljač i čekali feudalca da izvrši odstrel.

Četrdeset dana.

Parastos je održao novi direktor.

Na sastanku svih radnika, rafalom rečenica, nabrojao je šta je sve zabranjeno, a samo jednom uzgrednom rečenicom rekao je da će biti viška radnika i da su prvi na spisku – oni pred penziju.

Jedino sam ja reagovala, tražila odgovore, imena, sve zakonske mogućnosti da, ako već moram otići, odem što dostojanstvenije. Začudjena što moje vršnjakinje, istina, sa fakultetskom diplomom, ćute. Bolno svesna da i svi ostali, kao da kod njih neće zvoniti, takođe ćute.

Imena nisu pročitana. Uz zadovoljan smešak direktora, sastanak je završen za desetak minuta. Čim su mu videli leđa, zakasnelim, bučnim komentarima, radnici su ispunili salu.

Sledećeg dana, u podne, kada većina radnika dolazi po kafu, u trpezariju je ušla, crvena kao bulka, znajući da su sve oči uprte u nju, daktilografkinja Irena. Drhtavom rukom na oglasnu tablu okačila je spisak sa pedeset i sedam imena.

Između ponuda za ogrev, krompir, zimnicu i svinjske polutke – spisak se ugnezdio kao da je oduvek tu pripadao.

*S dozvolom autorke prenosimo iz njene zbirke priča "Eh"

Oceni 5