Oni koji nose „unučiće“ u džepovima
Begs 02 S

Photo: CryptoSharon's Secret Diary

Džepni vodič za bjegunce

Kada biste bježali doslovno, dramatično kao u kriminalističkim filmovima iz 70-ih godina, sve što biste morali imati u džepu je nekoliko sitnih kovanica, kako biste u bijegu od opasne bande koja vas proganja mogli naći prvu telefonsku govornicu te nazvati nekoga povjerljivog, sigurno ne policiju (možda od nje i bježite), da vas negdje pokupi. Ako biste im umakli, još bi vam ostala koja kovanica za partiju flipera i pjesmu iz džuboksa u obližnjem baru gdje ste se sklonili i gdje svatko gleda svoja posla. Ili još bolje u nekoj sumnjivoj panonskoj krčmi, zamagljenih prozora, gdje ordinira namrštena konobarica u Borosanama i gdje se gemištima ispire ravnodušnost dana. Naravno, kovanice dobro dođu i da se plati piće nakon nekog usranog, ali zbog bijega na kraju uzbudljivog dana, iako u tom slučaju jedna čaša obično nezaustavljivo povlači drugu, a onda kovanice više nisu dovoljne. Problem s kovanicama je što su najčešće u džepu na unutrašnjoj strani sakoa, koji je česta meta i džepara. Bjegunci očajnički trebaju džepove, a oni su najčešći izdajnici, čak i kad su prazni.

Današnji, manje romantični bjegunci zato imaju mobitele, za koje nisu potrebne kovanice. Potrebno je samo dovoljno novca na računu i spremljeni pravi brojevi. Ipak, mobitelima je lako ući u trag i brzo se prazne, a nespretno je bježati s punjačem u džepu. Bjegunac koji sjedi u kafiću i čita dnevne novine uz kavu, čekajući da mu se napuni mobitel, djeluje u najbolju ruku neozbiljno. Tko u bijegu ima vremena za kavu? Kava je simbol ukorijenjenosti, privrženosti jednom mjestu, smirenog mementa, rekli bi korporativni slogani „trenutka za sebe“, a bjegunac koji ima vremena za sebe nema razloga bježati od bilo čega. Možda eventualno za onu užurbanu „coffee to go“ , kako bi prebrodio krizu manjka sna, između dva bijega.

High-tech bjegunci osim toga imaju u mobilnim uređajima i navigacijske karte, a onaj koji prilikom bijega koristi google maps uvijek zna gdje se nalazi, a bjegovi bez povremenog gubljenja nisu uopće uzbudljivi.
Ima i drugi tip bjegunaca, oni koji nose tzv. „unučiće“ u džepovima. To su male flaše žestokog alkoholnog pića, obično Badelovog „mirogojčeka“, votke ili čak domaćeg ruma za kolače. One su namijenjene bjeguncima koji u bijegu ne vole prelaziti preveliku kilometražu, tek do obližnje samoposluge ili dežurnog kioska. Bježati nužno ne znači otići na Sjeverni pol ili na Tahiti, dovoljno je pobjeći od sumornog nedjeljnog popodneva, koje bi inače proveli s djecom, suprugama i što je najgore - sami sa sobom.

Svaki bjegunac koji drži do sebe u džepu uvijek ima i otvarač za boce.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da ste bjegunac avanturističkog tipa, onaj koji jedini pravim bijegom smatra bijeg od civilizacije. A pod civilizacijom obično mislimo na naporno susjedstvo. Ti nose odjeću s puno džepova, poput onih ribarskih prsluka i cargo hlača. Tada u džepove možete natrpati apsolutno sve što vam treba za jedan pošteni bijeg, od švicarskog nožića, šibica, preko udice i flaksa namotanih na stiropor, pa sve do nekoliko konzervi mesnog nareska i pašteta (ako ulov bude slabiji), kao i priručnika za preživljavanje u prirodi. Doduše, takvim bjeguncima džepovi brzo otežaju, pa obično i bijeg bude na jednokratnoj bazi i završi otprilike na istom mjestu gdje se na koncu nađu i oni bjegunci s početka - u nekoj pitoresknoj krčmi. Svaki bijeg treba neko krajnje odredište, a najbolje je kad ono radi do sitnih jutarnjih sati.

Poseban vid bjegunaca u džepovima prilikom planiranja bijega nosi staromodni crni adresar. Iako imaju mobitel, ovaj adresar je nešto više od toga, tamo su adrese ljudi s kojima su izgubili kontakt prije više od 20 godina, a oni su međuvremenu otišli u Australiju ili Novu Kaledoniju, i jednom im davno poslali adresu koju su brižno zapisali, ako se i oni jednom za takvo što odluče. Taj bijeg je naravno uvijek u fazi vječite pripreme, za prekooceanski let je potrebna avionska karta, za nju treba puno novaca, pa se potencijalni bjegunac na kraju osjeća prestaro i klimavo za takav put, a i muče ga sumnje da bi tamo na drugom kraju svijeta trebalo i raditi, od čega se pomalo odvikao. Imati u džepu adresar sa starim, sada već sigurno promijenjenim adresama je zapravo samo dobar podsjetnik na nebrojene tuđe mogućnosti.

Neki su bjegovi samo kratkotrajne utjehe. Za njih je potrebna tek kreditna kartica u džepu, ako već nema gotovine. I velika površina shopping centra u kojem se možete gubiti i pronalaziti koliko god puta poželite.

Neki bjegunci u džepu nose neki suvenir, znamen, koji će ih stalno podsjećati na mjesto s kojeg su otišli. To je zapravo vrlo paradoksalna situacija, želite pobjeći od nekog (ne nužno mjesta), a nosite sa sobom nešto što vas veže za njega. Kamenčić iz obližnjeg jezera, autić koji ste voljeli kao klinac, fotografiju drage osobe. Nečiji sitan poklon. Takvi bjegovi ostavljaju gorkoslatki okus nedovršenosti, jer nekad nije bitno što nas čeka, nego ono što se ostavlja.

Postoje i oni pravi bjegunci od zakona koji sa sobom nose oružje. Oružje je uglavnom preveliko za džep, pa takvi, srećom, neće zauzeti previše mjesta u našoj priči.

Mnoge stvari koje imaju u džepovima bjegunci imaju i svi ostali, oni kojima bijeg nije na pameti. Džepni asesoar za sve prilike: upaljač, cigarete ili duhan za namatanje uz koji idu obavezni papirići za filtere, možda i malo drugih supstanci za pušenje, kladionički listić (a o čijem ishodu ovisi koliko daleko ćete otići), poneka zgužvana novčanica, već spomenute kovanice, posjetnica nekog auto-salona za koju nemate pojma kako se tu našla, jer nemate namjeru kupovati auto, katkad i kondomi za one koji se, često uzalud, nadaju da bi uskoro mogli bježati u paru. I svakako kućni ključevi s privjeskom koje ste kupili od gluhonijemog prodavača, ako se ipak poželite vratiti. Džep bez ključa je gotovo uvijek dokaz da se radi o bjeguncu koji ne blefira.

Novčanik namjerno nije spomenut u ovoj priči- priručniku. Naime, novčanici s uredno složenim dokumentima i novcem nekako ne priliče bjeguncima, jer ljudi skloni slaganju stvari u pretince obično su manje skloni bijegu, iako je to možda samo varka. Čovjek koji putuje s novčanikom u prednjem džepu nije bjegunac, nego turist, a turisti su poznati po tome da u džep spremaju najčešće uspomene, a svaki pravi bjegunac se grozi uspomena kao samog vraga. Uspomene su nekad teže od kamenja i pritišću džepove, a takvo što je prilikom bijega jako nepraktično. Prilikom bijega se nosi samo nužno, a ne postoji veći balast od uspomena.

Što bi trebalo spomenuti za kraj, kao osobito važno, što bjegunac ne smije zaboraviti strpati u džep, ma koliko žurio?

Oni racionalniji, pa i pesimističniji reći će da svakako morate imati neki osobni dokument, kako bi vas, ako vam se, ne daj bože, putem dogodi ono najgore, mogli identificirati. Anonimne bjegunce vole samo crne kronike.

Ali ipak, da ne završimo vodič u crnom tonu, reći ćemo da je možda najvažnije, uz sve važno i nabrojeno, staviti i neki besmisleni predmet, nešto što ste na brzinu prvo zgrabili kad ste krenuli, plastičnog Indijanca, igraću kocku ili figuricu Monopolyja, pikulu, džepni kalendar od prije dvije godine, istrošenu olovku ili nevažeće kovanice nestalih država.

Čisto da vas podsjete kako je u bijegu, kao i u džepu, a možda i životu, najljepše ono nepredvidivo i posve nepraktično.

*Sa dozvolom autora tekst prenosimo sa bloga Svijet u boci

Oceni 5