Radio drama
Feer 04 S

Photo: Pinterest

Edgar Alan Po: Ubistvo u ulici Morg

Do kraja četrdesetih radio drama je bila vodeća forma popularne zabave. Ali, sa pojavom televizije izgubila je veliki deo svojih slušalaca, povukla se u zapećak, i u mnogim zemljama nikada nije uspela da povrati publiku. Sada nam internet pruža mogućnost da se vratimo ovoj formi. U pojedinim zemljama ovakva forma je i dalje popularna te se snimaju nove audio drame, a mogu se naći u prodaji na CD-ima, kasetama, podkastima, ali i u svakodnevnom radio programu.

"Ubistvo u ulici Morg" je, bez ikakve sumnje, priča koja je 1841. godine začela žanr detektivske priče. Edgar Alan Po je napisao još dve "priče rasuđivanja" (kako ih je on zvao), i to: s pravom hvaljeno "Ukradeno pismo" i nešto slabiju dokumentarističku, neznatno fikcionalizovanu verziju stvarnog kriminalističkog slučaja, pod naslovom "Misterija Mari Rože". Oba pomenuta naslova nalaze se u senci "Ubistava u ulici Morg".

Artur Konan Dojl je kreirao svog super-detektiva, Šerloka Holmsa, po očiglednom uzoru na Ogasta Dipena iz Poove znamenite priče (isti junak javlja se u sve tri pomenute), i nije krio svoj dug Pou:

"Edgar Alan Po, koji je na svoj nehajno čudesni način bacio seme iz koga je toliko mnogo današnjih oblika književnosti niklo, bio je otac detektivske priče, i pokrio je njene granice toliko potpuno da ja ne mogu da vidim kako njegovi sledbenici mogu da pronađu bilo kakav prostor za novinu koju bi mogli nazvati svojom. Jer tajna tankoće i takođe intenziteta detektivske priče jeste u tome da je pisac ostavljen sa samo jednim kvalitetom, intelektualnom oštrinom, kojom obdaruje svog junaka. Sve ostalo je izvan priče i umanjuje efekat. Problem i njegovo rešenje moraju da sačinjavaju temu, a slikanje karaktera je ograničeno i podređeno. Na ovoj uskoj stazi pisac mora da korača, a tragove Poovih stopala uvek vidi ispred sebe."

U čemu se sastoji Poov revolucionarni doprinos, proizveden baš ovom pričom? Njega čine tri ključne inovacije kojima je zanavek obeležio vrstu priča koju je ovim stvorio:

1) Lik analitičkog detektiva-istražitelja, čoveka vanredne inteligencije i moći opažanja koja se graniči sa abnormalnom, ali nikad ne zalazi u natprirodno (iako vidi ono što izmiče svima ostalima). Ovaj (super)junak, oličen u Dipenu, takođe se odlikuje ekscentričnošću u odevanju, ponašanju i načinu života. On operiše izvan institucija: nije policijac već je "slobodni umetnik" koji pripomaže policiji (hronično nesposobnoj i kratkovidoj: još jedan ovde ustanovljen kliše!). Najzad, ovaj tip junaka uvek je neženja; valjda se implicira da bi prisustvo žene delovalo zatupljujuće na oštrinu njegovog uma – ili bi, u najmanju ruku, sentimentalnim momentima remetilo usredsređenost na strogo intelektualno rešavanje problema koje je, kao što i Dojl gore opisuje, u centru pažnje ovakve priče. Iako heteroseksualan (?), ovaj tip često stanuje zajedno sa drugim muškarcem (Holms i Votson; Marti i Java; Dilan i Gručo...).

2) Po je, takođe, genijalno shvatio da je potreban još jedan lik koji bi služio kao posrednik između supergenijalnog, svevidećeg detektiva i običnog čitaoca. Upravo on je narator tih priča, čime je osigurano da se njihova misterija zadrži do samog kraja. Time je, takođe, olakšano čitaocu da se ne oseća kao potpuni idiot pored takve gromade kakva je Dipen (a kasnije – Holms): običan, prosečan narator služi istovremeno kao čitaočev alter-ego u priči, s kojim mu je lakše da se identifikuje.

3) Najzad, treći veliki Poov doprinos je u donošenju fokusa detektivske priče, odnosno u shvatanju da puni učinak ovakve vrste priče ne počiva samo u krajnjem razrešenju tajne, nego još i više u složenom putovanju kojim se do njega dolazi. Upravo u ingenioznom slaganju svih kockica koje vode do one poslednje ogleda se veština i čar dobre detektivske priče, čime se takođe, u rukama majstora, umesto mehaničke konstrukcije zapleta dobija i psihološka dimenzija kroz prikaz rada jednog superiornog uma.

Oceni 5