Eksplozija koja je rodila punk i novi val

Eksploziji što se te večeri dogodila u Circolu bilo je prisutno 350-400 svjedoka, žestoko naguranih, s obzirom da je prostor u normalnim okolnostima primao najviše dvjesto osoba. Publika je bila pozvana putem 20 šapirografiranih plakatića, uglavnom zalijepljenih ispred Hotela Kontinetal i Palacha. Koncert je započeo oko 19.30, da bi na nj mogli stići polaznici poslijepodnevne školske smjene, a ako organizator nije želio imati dodatnih poslova s policijom, sve je moralo završiti do 22 sata. 

Pred mladce zasjele u stolicama prva je izašla skupina Taurus. Ona je brodila sintezom rockerskih i jazziranih akustičarskih voda. Nastavak je pripao grupi Azimut, koja je dramatski učinak nastojala ostvariti zvukom što će biti opisan kao buka avangardističkog porijekla, ma što to značilo. Družina je nastupila bez vokala, ali mjesto za mikrofonom ipak nije ostalo prazno, pred njim se kao gošća našla Marina Čabrajec koja je čitala stihove. Treća skupina, Gea, kretala se zvučnim spektrom prepoznatljivim za jazz-rock.

Tri golobrada junoše pod imenom Paraf stupili su na pozornicu posljednji. Zvučna lavina što se obrušila na sjedeću mladež razbila je dotadašnji mir u krhotine. Prvi zvukovi sirove energije raskolili su publiku na dva dijela: na onaj koji je započeo skandirati, skakati i rušiti stolice, ne popuštajući oduševljeno do kraja nastupa, i onaj koji je – napustio dvoranu. Ako nisu izašli van, članovi grupa što su prethodile Parafima i koji su tijekom nastupa pokazali kako su ovladali pristojnim stupnjem glazbenog umijeća, pa u svojoj sredini već i bili malim imenima, mogli su samo promatrati kako im anonimusi iz bučnog tinejdžerskog trija kradu show. Što je najgore, prema njima, u dvorani valjda nije bilo uha kojemu nije jasno kako pred sobom imaju glazbene neznalice. To se podjednako odnosilo na Valtera Kocijančića (gitara i vokal), Zdravka Čabrijana (bas) i Dušana Ladavca (bubnjevi). Naknadne impresije s bojišta Kocijančić će sažeti riječima: „Za njih nismo bili drugorazredan, nego desetorazredan bend!“

Zvučni i vizualni udar

Premda se u dijelu okupljenih već pri ulazu u dvoranu šuškalo da su posljednja grupa „nekakvi punkeri“, iznenađenje je bilo potpuno. Parafi u Circolo nisu donijeli samo zvučni, već i vizualni udar. Pred publikom su se pojavili stopljeni s pravilima odijevanja odabranog žanra, što znači ne ograničavajući se na kratke, tadašnjem standardnom rock-konzumentu šokantne frizure. Pjevač Kocijančić razderao je za tu prigodu Wrangler traperice, ne mareći što su mu ih roditelji platili valjda kao zlato, u doba kada se te vrsta odjeće u državi nije proizvodila, a službenog uvoza nije bilo. S njegove bijele majice podernih rukava prijetila je parola Destroy.

Po uzoru na Johnnyja Rottena, čije je fotografije u stranim glazbenim novinama vidio, jer mu je te novine otac izjutra razvozio gradom, ali ga na zvučnoj snimci nije i čuo, pa mu je vlastiti punk-svjetonazor više bio posljedica maštovite osobne interpretacije naslućivanog, a manje preuzimanja zadanih rješenja. Basist Čabrijan uskočio je u pokidane bijele traperice i majicu, bubnjar Ladavac u djedov sivi sako. Svi su se otežali „željezarijom“ u obličju ziherica, lanaca i lokota.

Scenski dojam kompletirali su onim što će se naknadno pokazati kao pogo. Dakle, grčevitim, divljim skakanjem, koje, recimo to ublaženo, nije pomagalo ni svirci ni pjevu. Kako je i moglo? Čabrijan je oko pojasa imao zavezan golem zahrđali lokot, a taj mu je glazbeni instrument tijekom poga dobrano natukao bubrege. Furioznim ritmom dečki su na auditorij istovarili četiri-pet svojih prvih tema. U zvučnom kaosu bolje uho dalo je razabrati kako pjevaju protiv škole, crkve, rupa na cestama, direktora itd., primjenjujući tipičan mladenački obrazac pobune protiv cjelokupnog društva, adrenalinski osnažen svježe prihvaćenim punkerskim svjetonazorom. Naknadna rekonstrukcija repertoara koji se čuo na prvom oficijelnom nastupu benda vodi u smjeru skladbi Problemi riječke općine, Profesori, Dolje diše, Crkve, Iz očaja pjevam. U tom trenutku bila je to manje-više kompletna pjesmarica skupine.

Dvadesetak minuta žestoke buke

Do kraja godine repertoar će biti proširen temom Reforma školstva, također uspješnicama Rijeka, Policija i Goli otok. Tri broja, tri udarca u pleksus. Rijeka je smjesta zasjela na upražnjeno mjesto alternativne gradske himne (alterativne premda još nije bilo srednjostrujaški prihvaćene i nepopravljivo kenjkave Najdraža Rijeko), Goli otok postat će udarni hit grupe na slovenskom teritoriju (gdje je Paraf brzometno prihvaćen kao prvorazredna atrakcija), dok će se Policiju doživjeti kao naslov dinamitne razornosti na svim koordinatama kojima se proširilo ime Paraf.

Dvadesetak minuta žestoke buke u Circolu, buke kojom je riječki punk i oficijelno stupio na javnu scenu, trenutak je koji valja smatrati ključnim datumom cjelokupne hrvatske punkersko-novovalne sage. Bio je to prvi službeni izlazak na pozornicu neke hrvatske punk-družine. Kažemo službeni jer mu je u režiji Parafa prethodio i jedan neslužbeni, godinu prije, u Parku Vladmira Nazora (danas Nikole Hosta), ali on je zasebna pripovijest, o kojoj drugom zgodom. Kao u najboljim rockerskim pričama, eksplozija u Circolu smjesta je potaknula osnivanje sve sile novih gradskih gradskih bendova istovrsne „ideološke“ usmjerenosti.

Parafi su udarničkim probojem razbili zid i stupili na drugu stranu, a kroz nastalu rupu pojurio je stampedo. Prvi bend koji je zakoračio na istu stazu bio je Blank Generation. Nastao kao munjevit odgovor na događaj, Blank Generation je podjednako munjevito nestao, ne stigavši zabilježiti nastup, pa je službena titula poslije Parafa prvih stigla u ruke Zadnjih. Nije bez zanimljivosti: Zadnje je osnovao Igor Cianci, bubnjar sastava Azimut, koji je po nastupu Parafa u Circolu smjesta obrnuo kaput i priključio se zagovornicima novoga glazbenog vjetra. Pored Zadnjih, u tom su prvom roju uzletjele družine Lom, Termiti, Protest, Mrtvi kanal, No 1, Radnička kontrola, Kurvini sinovi, Silovani, Genocid, Protekcija...

Circolo je sve preživio. Tko danas dobro naćuli uho, možda još uvijek začuje odjeke punkerskih parola iz 1978. kako narušavaju miran drijemež njegovih baroknih skulptura i štukatura. Četrdeset godina je prošlo, a one i dalje vibriraju u zraku.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo sa portala MojaRijeka