Kraftwerk: Korak ispred budućnosti
Kraftwerk

Photo: LBC9 Wallpapers

Elektrana europske glazbe

Nakon milijarde analiza u posljednjih sedamdesetak godina, držim da se iskristaliziralo kako su uz začinjavce rock'n'rolla: ponajprije Elvisa Presleyja, a potom Johnnyja Casha, Buddyja Hollyja, Eddieja Cochrana, Chucka Barryja i Jerryja Leeja Lewisa za razvoj i definiranje glazbenih struktura u suvremenoj popularnoj glazbi najveći utjecaj imali Beatlesi, Ramonesi i Kraftwerk.

Prvi su u šezdesetima rock glazbu postavili kao kriterij, drugi su je u sedamdesetima oslobodili umjetničkih, stilskih i društvenih okova, a treći su trasirali njezin put u budućnost. Jednostavnije: ponajveći broj svjetskih izvođača startao je s karijerom pod ključnim utjecajem jednoga (ili više) od tih izvođača.

Beatlesi su prestali svirati zajedno uživo sredinom šezdesetih, a raspali su se 1970. U međuvremenu su dva člana banda preminula. Ramonesi su djelovali do 1996., a preminuli su svi članovi originalne postave. Kraftwerk je, pak, krenuo kad su se Beatlesi raspali, 1970. i funkcionira i danas, premda je u bandu samo još jedan originalni član: Ralf Hütter. Zanimljivo je kako su sva tri banda predstavnici tri najlukrativnije svjetske pop-scene: britanske, američke i europske.

Konglomerat tehnoloških zvukova

Za razliku od Beatlesa i Ramonesa, članovi Kraftwerka često su se mijenjali, a njihova imena i likovi nisu se baš urezivali u kolektivnu memoriju: elektronički minimalizam, uniformni izgled s identičnim frizurama nerijetko je nadograđivan i robotima koji isto izgledaju kao oni (što je redovni dio njihovog showa nakon albuma 'Die Roboter/The Robots') i očito je kako je ta androidnost/anonimnost te umjetnički potpomognuta dehumanizacija umnogome utjecala na zatomljujući identitet članova banda.

Nakon gostovanja na INmusic festivalu 2009. godine, Kraftwerk je opet došao u Hrvatsku, ovoga puta kao headliner Dimensions festivala u Puli, gdje je nastupio sa svojim 3D showom 29. kolovoza. Imao sam prigodu pogledati taj spektakl u veljači ove godine u Ljubljani, i to je uistinu jedinstveni doživljaj.

Sedamdesetjednogodišnji Ralf Hütter i trojica članova koji su se Kraftwerku priključili između 1989. i 2012. godine cijeli nastup očekivano su proveli iza konzola na kojima su bili postavljeni prijenosnici, sintesajzeri, elektroničke perkusije i ostala tehnika. Odjeveni u fluorescentna Spandex odijela, s beživotnim izrazima lica u dvosatnom su nastupu proveli publiku kroz jedinstveni glazbeni doživljaj koji najcjelovitije odražava europsku glazbu 20. i 21. stoljeća.

Premda je u zadnje 32 godine izdao samo jedan novi album, Kraftwerk aktivno i dalje nastupa šireći polje tehnoloških iskustava pritom čekajući da tehnologija - koliko god brzo napreduje – tek sustigne njihove ideje. Jer, Kraftwerk cijelu karijeru stvara taj začudni konglomerat tehnoloških zvukova ucjepljujući u svoj glazbeni izričaj intenzitet i emociju.

Za razliku od ostala dva najutjecajnija svjetska banda, Beatlesa i Ramonesa, Kraftwerk je morao sam stvarati svoje glazbene obrasce, s obzirom na to da je nakon Drugog svjetskog rata njemačka suvremena glazba sasvim zamrla. Kraftwerk je krenuo ispočetka, njegovi članovi klasično su glazbeno obrazovani i stvorili su novu glazbenu esenciju. Danas se glazba Kraftwerka osjeća svugdje u elektroničkoj glazbi: ne čudi stoga što su, na primjer, bili headlineri Ultra festivala u Miamiju.

Definiranje granica umjetnosti

Kraftwerk je svakako iznimno utjecajan u glazbenom smislu, ali njihovi dometi mnogo su širi. Jer, Kraftwerk nije band čiji se učinci mjere samo alatima glazbene industrije; posrijedi je projekt koji umnogome definira europsku pa i globalnu umjetnost današnjice. Band je tako odsvirao osam koncerata u znamenitom muzeju Museum od Modern Art (MoMA) u New Yorku; na svakome je temelj repertoara bio jedan od njihovih osam albuma, a gledalo ih točno 450 ljudi po koncertu. No, format nastupa svih je večeri bio isti: četvorica geekova prtljaju po računalima, sequencerima i sintesajzerima stvarajući različite aspekte soundtracka današnjice.

Sve je djelovalo kao scena iz nekog filma s početka sedamdesetih koji je predviđao budućnost. Fascinira činjenica da je to bio njihov flashback i da je budućnost nastala upravo na njihovim glazbeno-scenskim predviđanjima. Ti koncerti upravo su bili podloga za izdavanje njihovoga magnum opus box-seta '3-D Catalogue' koji sada predstavljaju na svjetskoj turneji (gledatelji dobivaju 3D naočale da se užive u vizualni spektakl), sublimiranoga u dvosatni show.

Kurator evenata u MoMA-i Klaus Biesenmach objasnio je kako je jednostavan razlog zbog čega je band nastupao kao umjetnički izložak u prestižnoj kulturnoj ustanovi: nije posrijedi samo činjenica da je Kraftwerk predvodnik trendova u synth-popu, technu, electru, hip-hopu i programatskom R&B-ju (pa današnji studijski trend vokodiranja svake pjesme koja se kreira za marširanje top-ljestvicama nazvan tuning kreirao je upravo Kraftwerk još 1973. na albumu 'Ralf and Florian'!), nego njihov izričaj dobacuje mnogo šire, između različitih umjetničkih formi.

Tako Biesenmach smješta Kraftwerk uz bok kultnom filmašu Raineru Werneru Fassbinderu te slikaru, kiparu, performeru i društvenom aktivistu Josephu Beeuysu koji je, nota bene, bio jedan od mentora osnivača benda u Düsseldorfu. Mnogi od ovitaka albuma Kraftwerka, kao i njihovi plakati i drugi grafički materijali djelo su Emila Schulta, Beuysovog studenta koji je svojedobno bio i član banda te tekstopisac. Zanimljivo je i kako je Rainer Werner Fassbinder na snimanju raznih filmova zahtijevao da uz frankfurtere, konjak i kokain tu negdje uvijek bude neki od albuma Kraftwerka što je kod njega također stvaralo ovisnost.

Zavrzlame i odbijanje

U knjizi 'I was a Robot' jedan od bivših članova benda Wolfgang Flür (to je onaj na koga izgledom podsjeća Vedran Ćorluka) donosi i zanimljive poveznice s općom i(li) pop-kulturom. Tako otkriva i genezu zavrzlame oko imena albuma 'Electric Cafe' koji se u kasnijim boxovima zove 'Technopop'. Album se, zapravo, trebao zvati 'Tecnicolor', ali su zapeli s pravima s američkom kompanijom koja se tako zove i koja je uvela vlastiti sustav koloriranja celuloidne vrpce. Koautor crtanog filma 'Yellow Submarine' Heinz Edelmann želio je napraviti novi dugometražni crtić s glazbom Kraftwerka u koji bi investirala produkcijska kuća Michaela Jacksona, no projekt je, nažalost, propao.

Dario D'Argento, poznati talijanski majstor horror-filma također je htio glazbu Kraftwerka za svoj futuristički film, no ovog puta članovi banda odbili su suradnju. Nakon mnogih ponuda za suradnjama razne vrste, lideri banda, Ralf Hütter i Florian Schneider odlučili su da ne žele da se glazba Kraftwerka koristi u nekim drugim umjetničkim formama, kao ni da band surađuje s drugim izvođačima. Vjerojatno je to bio i jedan od razloga što su Flür i Karl Bartos otišli iz banda posvetivši se samostalnim karijerama i suradnjama s mnogobrojnim izvođačima, od Davida Bowieja do supergrupe Electronic (u kojoj su svirali Bernard Sumner iz Joy Divisiona/New Ordera i Johnny Marr iz Smithsa uz svesrdnu pomoć oba člana Pet Shop Boysa).

No, upravo je takva tvrda odluka osigurala Kraftwerku jedinstvenu poziciju, pa danas bend funkcionira kao jedinstven društveni i kulturološki koncept s autentičnom europskom glazbom. Sve zajedno rezultira njihovim gesamkunstwerkom: zaokruženim umjetničkim multimedijskim atakom što je bila neostvarena želja mnogih njemačkih artista, od Wagnera do pripadnika Bauhausa.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo sa prijateljskog portala Gradska Knjižnica Rijeka (GKR)

Oceni 5