Emil Sioran: Od disanja do osnivanja carstva

Ako je tačno da sve naše radnje – od disanja do osnivanja carstva i metafizičkih sistema – proizilaze iz iluzije o našoj važnosti, onda to važi utoliko prije za proročki nagon. Ko bi, obdaren jasnim uvidom u sopstvenu ništavnost, i pokušao da djeluje i da se nameće kao spasitelj?

Čežnja za svijetom bez "ideala", za umiranjem bez doktrine, za vječnošću bez života... Raj... Ali mi ne bismo mogli da opstanemo ni jednu sekundu bez zavaravanja; prorok u svakome od nas je ono zrnce ludosti koje nas čini srećnima u našem ništavilu.

Savršeno lucidan, što će reći savršeno normalan čovjek, trebalo bi da se oslanja isključivo na to ništa koje se u njemu nalazi... Čujem ga, u mislima, gdje govori: "Lišenom svrhe, lišenom svih svrha, meni su od priželjkivanja i patnji ostale jedino njihove formule. Odolijevši iskušenju donošenja zaključaka, pobijedio sam duh, kao što sam pobijedio život kad sam sa gnušanjem odbio da u njemu potražim ishod." Čovjek, kao prizor – podstiče me na povraćanje! Ljubav – susret dva ispljuvka. Osjećanja crpu svoje bezmjerje iz kukavnog rada žlijezda. Jedini uzvišeni stav je u poricanju egzistencije, u osmjehu koji se unosi iznad poraženih prostora.

(Imao sam nekada jedno "ja"; sada sam tek puki predmet... Kljukam se svekolikim drogama samoće; droge svijeta bjehu odveć slabe da bi mi pomogle da ga zaboravim. Pošto sam ubio proroka u sebi, pitam se kako to da za mene još ima mjesta među ljudima?)

*Iz knjige "Kratak pregled raspadanja"