Artur Kestler: Autobiografija (10)
Aawa 02 S

Photo: Pinterest

Engleska, moja izabrana domovina

Rat samo što je bio otpočeo kada me je francuska policija uhapsila pod sumnjom da sam komunista - mada, istini za volju, to nisam bio već punih osamnaest meseci. (Ne treba smetnuti s uma da je tih dana, kada su Staljin i Hitler sklopili savez, svakog komunistu pratila sumnja da je neprijateljski simpatizer). Proveo sam četiri meseca u zloglasnom "Logoru za nepoželjne strance" u Verneu, u podnožju Pirineja; zaslugom izvesnih engleskih političara pušten sam na slobodu, da bih nakon toga, negde uoči samog pada Pariza, završio roman Pomračenje u podne. Na dan francuske kapitulacije pristupio sam Legiji stranaca, iskoristivši ujedno zgodnu priliku da umesto svog imena uzmem puno melodiočnije Alber Diber, pod kojim sam se predstavljao kao švajcarski taksista iz Berna, u nadi da me Gestapo na taj način neće naći na svojoj cmoj listi. Nakon kratke i nezahvalne legionarske karijere pridružiću se izbegličkom koru engleskih oficira u Versaju. Opskrbljeni lažnim papirima do kojih se lako moglo doći u to doba sveopsteg haosa i demoralisanosti, krenuli smo prvo za Kazablanku, a odatle, ukrcavši se u ribarske barke, nastavili dalje ka neutralnom Lisabonu.

Antiklimaks ove izbegličke priče dešava se u Lisabonu, gde ću morati da čekam na englesku vizu koja mi međutim nikad neće stići. Nadležni iz Forin Ofisa imali su valjda prečih briga zbog rata ili su možda i dalje sumnjali da sam komunista. Moje neplanirano zadržavauje, zauzvrat, daće pečat lokalnog kolorita zemlji u kojoj je boravio Petar Slavek (a koju ću u romanu Dolazak i odlazak prekrstiti u Neutraliju); kako je vreme odmicalo, u meni je sve više raslo nestrpljenje i najzad, nakon šest meseci uzaludnog čekanja, iako bez ulazne vize, rešio sam se da ipak uzmem mesto u avionu za Englesku. Sleteli smo u Bristol gde sam istog časa uhapšen - što se i moglo očekivati, s obzirom na strah od neprijateljskih padobranaca koji je već neko vreme vladao među stanovništvom, zajedno s manijom petokolonaškog svesumnjičenja. Sproveden pod oružanom pratnjom do Londona, proveo sam dve noći u policijskoj stanici Kenon Ro, odležao šest nedelja u Pentonvilskom zatvoru, sve dok nadležna služba nije konačno našla vremena da utvrdi moj identitet i moju bona fides, nakon čega sam pušten.

Odeljak koji sledi deo je završnog poglavlja Nevidljivog pisma:

Kad bih sastavljao bedeker o evropskim zatvorima, obeležio bih Pentonvil sa tri zvezdice. To je bila najpristojnija tamnica u kojoj sam ikad boravio, ako zanemarimo izvesne detalje u sanitarnom uređenju. Zatvor u Sevilji bio je vrlo moderno uređen, svaka ćelija imala je svoj umivaonik i nužnik, kažnjenici su u vreme ručka mogli da kupe sebi vina, ali se zato streljanje i garotiranje uhapšenika ovde vršilo kao od šale. U Pentonvilu, naprotiv, bio sam svedok samo jednog slučaja pogubljenja - no tog su jutra stražari hodali na vršcima prstiju, a u ogromnoj zgradi je vladala potpuna tišina. Saznanje da se tamnuje u prilikama gde se egzekuciji pridaje značaj jednog svečanog i nesvakidašnjeg događaja ulivalo je čoveku kakvu-takvu sigurnost. I u tome je bila sva razlika; radi toga se, zapravo, ovaj rat i vodio...

Dan nakon što sam pušten iz Pentonvilskog zatvora otišao sam pravo u regrutni centar i prijavio se za vojsku. Rečeno mi je da poziv mogu očekivati u roku od mesec-dva. Iskoristio sam ovaj predah da bih napisao svoju prvu knjigu na engleskom: Beskućnici sveta - izvestaj o padu Francuske. Sredinom februara, kada mi je poziv najzad stigao, delile su me još svega dve nedelje od završetka rada na pomenutoj knjizi. Moj izdavač je stoga poslao molbu regrutnom centru da mi se poziv eventualno odloži. Prispeli odgovor zaslužuje da bude citiran u celosti:

Centar br. 3
Londonski regrutni odsek
Džonatan Kejp
Vojvodski put 1
Bedford Skver 30   Hjuston 5741

12 februar 1941.

Po predmetu A. Kestlera:

Primio sam Vaše pismo od 11. ovog meseca i upoznao se sa njegovom sadržinom.

Shodno navedenoj molbi, odlaže se poziv g. Kestlera do daljeg, uz napomenu da se gorepomenuto lice javi ovom odseku čim bude u mogućnosti da se pridruži snagama Njegovog Veličanstva.

Potpis nečitak,
major ...
A.R.O.

Pročitavši ovaj čitanja vredan dokument bio sam više nego ikad pre uveren da Engleska mora izgubiti rat. Ispostavilo se da će mi biti potrebno ne dve nedelje nego ceo mesec da privedem kraju Beskućnike sveta; bejah već uvideo da u ovdašnjim prilikama žurba nikuda ne vodi kao i da prekomerno zalaganje niukoliko ne pristaje uz kodeks dobrog ponašanja. Proces moje aklimatizacije bio je, dakle, već uveliko u toku.

Moglo bi se reći da je moj život, sve do ove prekretnice, predstavljao stalnu hajku za varljivim fantomima mojih snova o streli u plaveti, o krajnjim ciljevima, o tlocrtu utopije. Sada, kao da se sudbina htela našaliti sa mnom, izabrao sam za svoju novu domovinu zemlju gde se strela koristila isključivo kao strelica za pikado, gde se gajilo podozrenje prema ciljevima i prezir prema ma kakvom sistemu, gde se nije marilo za ideologije, gde se sa skepsom gledalo na utopiju i odbacivao svaki nacrt, gde se obožavala dokona svakodnevica i gde se niko nije mnogo brinuo o budućnosti jer je prošlost ovde značila sve. Zemlja gde nije bilo ni komesara ni jogija, već samo nekih samoukih baštovana i dokonih sveznalica, zemlja gde štrajkači igraju fudbal sa policijom a socijalisti dolaze iz redova plemićkog staleža. Zbunjivala me je ta civilizacija čije su socijalne norme bile tako različite od onih iz kojih sam ja potekao; gde se nije toliko cenio "intelekt" koliko "karakter", ne toliko temperament koliko stoicizam, nonšalancija pre nego preduzimljivost, mučaljivost što zamuckuje kad progovori umesto visoke veštine elokvencije. Još više me je zbunjivao stav Engleza prema došljacima, koji sam pokušao da formulišem u vidu sledeće maksime: "Budite ljubazni prema strancu, nije on, jadnik, kriv što nije odavde". Kad god bih u razgovoru sa nekim dobronamernim ostrvljaninom lansirao ovu dosetku, dočekali bi je najčešće sa ozbiljnim klimanjem glave u znak povlađivanja; tek nekolicini je uspelo da u tome prozre šalu, tako da sam na kraju posumnjao da li je uopšte reč o šali.

Ukratko, u Engleskoj me je privlačila ona spoljna, vidljiva strana njihovog života koja je i inače fascinirala strance. No ta privlačnost se vremenom izgubila, da bi kasnije, u ono posleratno razdoblje kada su laburisti od Engleske načinili zemlju bede i vrline, njeno mesto zauzeli gnev i razočaranje. Krajem 1947, dakle nakon punih sedam godina provedenih u Engleskoj, otisnuo sam se ponovo u beli svet. Tokom sledeće četiri i po godine živeo sam u Francuskoj i Sjedinjenim Državama i putovao po raznim zemljama. Zahvaljujuci valjda tom dugom odsustvovanju iz Engleske, u meni je sazrela svest o tome da živim negde u tuđini. U Engleskoj sam se osećao strancem - bilo gde drugde smatrao sam se Englezom. Godine 1952, u četrdeset šestoj godini života, vratio sam se ponovo u Englesku i kupio kuću u jednoj staroj londonskoj četvrti, gde ću živeti srećno sve dok se na nebu ne pojave prvi obrisi atomske pečurke.

Razlozi koji su me naveli da sva ona mesta u kojima sam živeo pre Engleske sada smatram za tuđinu - što je zapravo i odsudni ispit pripadnosti nekoj zemlji - teško bi se mogli objasniti. Uzmimo, na primer, jezik. Počev od 1940. pisao sam na engleskom, razmišljao na engleskom i čitao uglavnom englesku literaturu. Jezik ne služi samo tome da bismo jasno izrazili neku misao, već i da bismo joj dali određeni oblik; preuzimanjem tuđeg jezika, naročito kad je reč o piscu, nužno dolazi do postupnog, nesvesnog menjanja celokupnog njegovog mišljenja, njegovog stila i ukusa, njegovih pogleda i stavova. Ukratko, na njemu sada leži obaveza potpunog preuzimanja ne samo jednog novog medijuma izražavanja nego i jednog sasvim drugačijeg kulturnog miljea. Tokom nekoliko narednih godina, iako sam govorio isključivo na engleskom, u snu bih često prešao na francuski, nemački ili mađarski. Danas je to već mnogo ređi slučaj.

Proces preuzimanja tuđeg jezika zacelo je fascinantan, a ja lično dvaput sam imao to iskustvo (prvo sa mađarskog na nemački, a zatim sa nemačkog na engleski). Nadam se da će mi jednog dana poći za rukom da napišem iscrpan prikaz psiholoških problema koji prate taj proces. Najčudnije u svemu tome, gledano iz aspekta pisca, jeste bez sumnje ono što bi se moglo nazvati "ponovnim otkrićem klišea". Svaki kliše, pa i onaj o slomljenom srcu i večnom okeanu, bio je nekad davno na svom početku originalan; čim neko počne pisati i razmišljati na tuđem jeziku, obično se javlja i sklonost ka izmišljanju originalnih metafora i slika, u čemu se najčešće kriju klišeji najgore vrste. Sve to neodoljivo podseća na onu priču o neslavnom pronalazaču iz nekog zabačenog ruskog sela koji je posle Prvog svetskog rata izumeo napravu što je imala dva točka i sedište, a pomoću koje je čovek mogao da stigne na cilj mnogo brže nego pešice; kada je naposletku uzjahao tu svoju napravu i stigao na njoj u grad, video je da su ulice pune bicikala, što je za njega bio takav šok da se istog časa preturio na zemlju i naprasno umro. Nesto slično dogodilo se i meni kada sam završio moj prvi ensleski roman (Dolazak i odlazak), gde sam u jednoj rečenici čija poetičnost mi je tada nadimala grudi ponosom, rekao doslovce ovo:

"... u noći, pod ravnodušnim zvezdama".

Još uvek je tamo, na poslednjoj stranici romana, taj moj retorički bicikl.

Sledeći simptom uspešne aklimatizacije jeste nostalgija koja se redovno javljala kad god bih duže odsustvovao iz zemlje. Tu ne mislim na onu vrstu nostalgije okrenute izvesnim mestima ili ljudima, već pre na neku neodređenu čežnju za specifično ljudskom klimom. Zla kob moje prošlosti, gde mi je život jednako bio poveren u ruke zatvorskih čuvara, policajaca i birokrata totalitarnog režima, nije mogla a da ne ostavi na meni neki ožiljak: neku preosetljivost koja bi se manifestovala na svaki i najmanji znak agresije, a ponekad čak i na najobičniju neljubaznost u slučajnom kontaktu s ljudima, isto kao što bi Gajgerov brojač reagovao na povećanu radijaciju vazduha. Nekome koga muči ta vrsta osetljivosti jutarnje raspoloženje umnogome će zavisiti od ljubaznosti taksiste ili hirovitosti kućne pomoćnice, od osmeha saobraćajca, od konobara, telefoniskinje, radnika na benzinskoj pumpi ili prodavačice u robnoj kući. Njegov život kao da je zaronjen u neku bezličnu masu; kao da je prisiljen da se kreće kroz neku tečnu sredinu a da toga nije ni svestan; a opet, s druge strane, njegovo celokupno ponašanje i duševno stanje najvećim delom su uslovljeni temperaturom i količinom trenja koju oslobađa ta ista sredina. U tom smislu meni je ljudska klima u Engleskoj najviše pogodovala i bila najprijatnija - neka vrsta Davosa za napaćene veterane totalitarnog razdoblja. Tamošnja atmosfera je sadržavala u sebi mnogo manje klica agresije i brutalnosti po kubnom metru, bilo to u pretrpanom autobusu, u nekom pabu, u redu ili na ulici, nego bilo koja druga zemlja u kojoj sam ranije živeo. U meni je stoga sve više raslo uverenje, da citiram Orvela, "kako ova nacija ljubitelja cveća i kolekcionara maraka, uzgajivača golubova, drvodelja iz ljubavi, sakupljača kupona, igrača pikada i pasioniranih ljubitelja ukrštenih reči" na sebi svojstven - luckast  - način živi mnogo bliže tekstu tajnog pisma nego bilo koja druga.

"Ako u pisanju g. Kestlera ne nalazim ničega dopadljivog, to je samo stoga što je on sklon da prihvati kao normalno ono što ja smatram i uzdam se da je nenormalno" - piše g. Rejmond Mortimer u svom eseju, koji i ovom prilikom moram citirati zato što se na osnovu njega, po mom mišljenju, prilično jasno da videti opšte raspoloženje prosvećenih ljudi njegove nacije i generacije. Što se tiče pitanja dopadljivosti, tu se nema šta mnogo ni dodati ni oduzeti, ali nikako se ne bih mogao složiti s njim kada je reč o pitanju normalnosti. Jer život koji sam pokušao da opišem, barem do 1940, jeste tipična anamneza centralnoevropskog intelektualca iz totalitarnog razdoblja. Tada je bila sasvim normalna pojava da se piscima, umetnicima, političarima i profesorima koji bi uspeli da sačuvaju minimum ličnog integriteta uskrati mogućnost odstupnice iz Hitler i/ili Staljin sveta; izuzev možda ako nisu hteli biti izloženi progonu i isterani iz zemlje ili, eventualno, završiti u zatvoru ili konc-logoru. Tada, početkom tridesetih, nije bilo nenormalno što su ti isti ljudi u fašizmu videli najveću opasnost i što su svi odreda, u manjoj ili većoj meri, podržavali "veliki društveni eksperiment" u Rusiji. Čak i danas blizu jedne čertvrtine fakultetski obrazovanih Francuza i Italijana smatra da je sasvim "normalno" ako bi glasali za komunističku partiju. Čak i danas broj raseljenih lica, tih beskućnika sveta što su se pojavili nakon rata, premašuje nekoliko miliona. Najzad, valjda je sasvim normalno i to što je nekih šest miliona evropskih Jevreja nestalo u gasnim komorama.

Svest o tome da prvih trideset i pet godina mog života predstavljaju tipičan uzorak jednog vremena i želja da kao hroničar nekako sačuvam taj uzorak bili su presudni razlozi iz kojih sam se poduhvatio pisanja ovih memoara. Pa ipak, velika većina civilizovanih sugrađana u mojoj novoj domovini i dalje gaji nadu i uverenje kako se zatvori, streljački vodovi, gasne komore i sibirski logori "ne događaju" običnim ljudima, izuzev možda ako neko sam ne traži đavola. Taj zaštitni filter razuma koji u slučaju da stvarnost postane isuviše užasna deluje tako što kroz sebe propušta samo prečišćene deliće zbilje, igra veoma korisnu ulogu, jer nam, na kraju, pomaže da ostanemo normalni; međutim, ima trenutaka kada je takva normalnost nedostojna. Literarni magazin Horizon objavio je 1943. jedno poglavlje iz mog romana Dolazak i odlazak gde su bile prikazane scene masovnog ubistva. Ubrzo zatim pristigla mi je poštom čitava hrpa pisama, gde su me u jednima optuživali da namerno izmišljam strahote samo da bih zadovoljio svoju bolesnu maštu, dok su se u drugima naivno raspitivali da li su događaji opisani u knjizi zbilja zasnovani na stvarnim činjenicama. Tih dana saznao sam da je nekoliko članova moje familije pobijeno u tom masakru, i možda se time može objasniti vehementnost sledećeg teksta:

Zajednički odgovor na adresu nekih radoznalaca

Poštovani gospodine,

U vašem pismu postavili ste mi idiotsko pitanje o tome da li su događaji opisani u Mešovitom transportu "zasnovani na činjenicama" ili su puka "artistička fikcija".

Da sam kojim slučajem objavio studiju o Prustu i pomenuo negde njegovu homoseksualnost, vi se nikad ne biste usudili da potežete neko slično pitanje pošto biste verovatno smatrali za svoju dužnost da znate tu činjenicu, iako je za tu specifičnu oblast mnogo teže naći dokaza nego za činjenicu da je pobijeno tri miliona ljudi. Vi ćete zacelo pocrveneti ako vas slučajno uhvate da ne znate za nekog drugorazrednog modernog pisca, slikara ili kompozitora; pocrvenećete isto tako ako primetite da ste neku Sofoklovu dramu greškom pripisali Euripidu; ali nećete nikad pocrveneti i, štaviše, nalazite čak smelosti da me pitate da li je zbilja istinito to da sam svedok najvećeg masakra u dosadašnjoj istoriji.

Ukoliko mi želite reći da ne čitate štampu, Bele knjige, dokumentarne pamflete kojih ima na svakom štandu W.H. Smith knjižare - zašto onda, za ime boga, uopšte čitate Horizon i tvrdite da pripadate inteligenciji? Ne mogu čak ni reći da žalim sto sam ovako neljubazan prema vama. Ne uspevam za vas pronaći nijedne reči opravdanja - jer je vaša dužnost da znate i da u skladu s tim postupate. Sve dotle dok vas ne počne proganjati izvesno osećanje krivice, uprkos razumu i nezavisno od njega, krivice zbog toga što ste još živi dok drugi idu na stratište; dok ne počnete osećati grižu savesti, gađenje i poniženje zbog toga što ste jedan od pošteđenih, ostaćete i dalje to što jeste, saučesnik iz neznanja.

Iskreno vaš,

A.K.

Navodeći ovo u svakom pogledu preoštro pismo, čiji je ton očigledno diktiran besom, želeo bih da ukažem na to da proces moje aklimatizacije nije tekao uvek tako glatko i idilično kao što bi se moglo zaključiti na osnovu prethodnih stranica; u tom pogledu ništa se još do dana današnjeg nije promenilo. Ono tašto zadovoljstvo koje bih osetio svaki put kada bih na odeljenju pasoške kontrole u Doveru stao u red za "britanske građane" i s visoka bacio pogled na one u redu za "strance" (ko je tim jadnicima kriv što nisu odavde), smenjivalo se u meni sa osećanjem nekog unutarnjeg nemira i gorčine. No odnos u kome nema izvesne ambivalencije lišen je svake draži.

Ironija tog odnosa ogleda se u statističkim brojkama vezanim za prodaju mojih knjiga, koje nedvosmisleno govore da je u Engleskoj taj procenat bio srazmerno najniži u odnosu na sve ostale zemlje, računajući tu i Island. Uprkos svemu, vremenom sam se morao pomiriti sa činjenicom da me u Engleskoj čita samo uski krug intelektualaca, a i oni uglavnom kao kaznu i pokoru. Jedino objašnjenje, po mom shvatanju, zašto upravo Englezi ne vole moje knjige jeste taj njihov sanjalački odnos prema zbilji, što me je ujedno kod njih najviše i privlačilo. Ta njihova bogom dana sposobnost da stvari posmatraju kroz neki umirujući filter, taj njihov prezriv odnos prema svakom sistemu i ideologiji morali su se posredno reflektovati i u njihovom prezrivom stavu prema roman a thése, političkom i ideološkom romanu, svemu didaktičnom i diskurzivnom u umetnosti, svemu što bi podsećalo na neku vrstu literarne propovedi. Kao ustupak tom specifično domaćem književnom ukusu engleska kritika je, nakon prevaziđene "socijalno svesne" literature s kraja tridesetih, tendeciozno razvijala ono što bih nazvao ultrafloberovskom strujom - "floberovskom" u onakvom smislu kakav se nikad ne bi dao primeniti na autora Buvara i Pekišea. Zahvaljujući valjda najviše tom vladajućem književnom ukusu, Orvel će celog života biti osuđen na ulogu autsajdera u svojoj domovini, bez obzira na to što je poticao od ugledne engleske loze a ne iz Budimpešte; čak će i H.Dž. Vels morati da završi život u književnoj štenari.

No, u krajnjoj liniji, ne vidim zašto bi život u štenari bio tako neugodan i, štaviše, verujem da bi nam to moglo čak poslužiti kao izvrstan lek protiv taštine – koja nas, svaki put kad se ponadamo da smo je jednom zauvek žigosali i prognali iz našeg sistema, ponovno obori i svlada poput povratne groznice.

(KRAJ)

Oceni 5