Vuk Perišić, Od Weimara do Vardara (Fraktura, 2015)
Vuk Perišić

Photo: Marko Matić

Esejist unutrašnjeg egzila

Vuk Perišić spada u one endemske pojave unutar javnog prostora koje do te mjere odudaraju od većinskog okruženja da su prvi refleksi kojima društveni ambijent reagira na njih negacija i prešućivanje.

Da je takvih pojava u svakom društvu po logici stvari malo, ne treba posebno objašnjavati, jednako kao što se čini posve razumljivim da se takve pojave osim pozicijom od većine izdvajaju i kvalitetom vlastitog rada. Imajući u vidu sve navedeno, nećemo pretjerati smjestimo li Perišića i njegovo pisanje uz bok tekstovima Borisa Budena, Viktora Ivančića i Igora Mandića, pri čemu ne treba gubiti iz vida autentičnost njihove pozicije. Navodimo to iz nekoliko razloga, ponajprije onih egzistencijalnih. Odabrati naime poziciju freelancera koji živi isključivo od vlastitog pisanja u današnjoj Hrvatskoj i k tome zastupati stavove koji će zasigurno izazivati bijes većine predstavlja čin potpune identifikacije s vlastitim tekstom i svjesno izabrane izmještenosti na marginu. Unutrašnji egzil Vuka Perišića osim svega navedenog dodatno je naglašen činjenicom samozatajnog življenja u Rijeci, daleko od kakve-takve, ali ipak postojeće kulturne i intelektualne razmjene u zemlji. Drugim riječima, svemu što ovaj autor napiše, čak i ako se ne slažemo uvijek s tim, vrijedi pristupiti kao nečemu ozbiljno promišljenom, a, u krajnjoj liniji, i proživljenom. 

No čak i kad bismo bili lišeni navedenih spoznaja o egzistencijalnim i životnim izborima promatranog autora i promatrali ga isključivo kroz kvalitetu napisanoga, opet bismo došli do zaključka kako je riječ o jednom od najkvalitetnijih autora na postjugoslavenskom prostoru. Taj zaključak stoji neovisno o tome analiziramo li njegovo pisanje o fenomenima fašizma i nacionalizma, Miroslavu Krleži, Slobodanu Miloševiću, Dobrici Ćosiću ili pak o pitanjima raspada Jugoslavije i preživjelog jugoslavenstva. Sve navedeno predstavlja samo dio Perišićevih preokupacija sakupljenih u knjizi znakovita naslovaOd Weimara do Vardara i još znakovitije naslovnice sa slikom uplakanih građana snimljenih prilikom Titova sprovoda. 

Pažljivom čitatelju ovih eseja, objavljivanih diljem medijskog prostora većine postjugoslavenskih društava i za potrebe ove knjige znatno dopunjenih i proširenih, neće, naravno, promaknuti idejna pozicija autora, što ovoj knjizi, svim zazivateljima nadideološkoga kompromisa usprkos, neće nikako naškoditi. Upravo suprotno, specifičnosti Perišićeve idejne pozicije autentičnog individiualističkog liberalizma čitatelj bi se trebao pokloniti, čak i ako je ne dijeli u punom opsegu. Ovo navodimo ponajprije zato što su zahvaljujući takvom unutrašnjem porivu tekstovi u ovoj knjizi evidentno napisani s jednakom količinom promišljenosti i autorske strasti. Drugim riječima, Perišić nije tek netko tko nezainteresirano piše o izabranim temama, već autor kojem je istinski stalo da argumentira vlastitu poziciju. Da pritom to vrlo dobro radi, jasno je svakome tko se imao priliku susretati s njegovim tekstovima u brojnim medijima za koje je pisao, s posebnim naglaskom na aktualno pisanje na t-portalu. 

Vrijednost ove knjige stoga nije u tome da nam ona tek sada otkriva Perišića. Njezina je vrijednost prije svega u tome da ga otkriva u totalitetu njegovih interesa i da nam ih prezentira na jednome mjestu. To je kratkoročna važnost ove knjige. No njezina dugoročna važnost, koja će, kao što to obično biva, biti prepoznata daleko u budućnosti, odnosi se na činjenicu da će čitajući ovdje sabrane Perišićeve tekstove čitatelji steći puno precizniji uvid u stvarnost jugoslavenskog društva i politike na izmaku te državne zajednice, ali i u stvarnost svih postjugoslavenskih društava, no što bi ikada mogli čitajući uratke institucionalnih historiografija, akademija ili pak produkciju masovnih medija. Koliko god to predstavlja plus za Perišića i njegovu knjigu, ta činjenica umnogome upućuje na intelektualne kapacitete i potencijale vladajućih paradigmi, koje je malotko razobličio poput njega. 

Promatrajući u konačnici ovu knjigu u cjelini, možemo izvući nekoliko zaključaka. Malotko je tako razobličio dominantne nacionalističke narative i svu bijedu njihove argumentacije poput Perišića. Jednako tako, teško je pronaći autora koji je tako vjerno dekonstruirao Dobricu Ćosića i njegovo djelovanje poput ovdje promatranog autora, što jednako vrijedi za specifičnost Perišićeve analize pozicije i djelovanja Miroslava Krleže. Imajući u vidu upravo analizu djelovanja Miroslava Krleže, ali i autorovu analizu uzroka i procesa raspada Jugoslavije, uočit ćemo nešto što ima malokoji autor. Perišić je naime netko tko je u stanju posve iznenaditi čitatelja, čak i onda kad mu se čini da sjajno poznaje autora. S druge pak strane, Perišić je autorski jak i u onim momentima u kojima minimizira vlastitu ironiju i piše afirmativan tekst o nekoj ličnosti i njezinu djelovanju, posebno u situaciji kada prepoznaje naizgled čudan izostanak zanimanja za promatranu osobu. Riječ je ovdje, naravno, o njegovu osvrtu na važnost i ulogu Vladimira Bakarića, koje su toliko kvalitetno skicirane da osvrt slobodno može poslužiti kao ozbiljna uvodna studija u doktorsko istraživanje fenomena Bakarić. Sve kvalitete Perišićeva rukopisa na koncu su u potpunosti došle do izražaja u zadnjem poglavlju naslovljenom "Jugoslavenska antiteza". 

U redakciji XXZ magazina: Tomislav Marković, Vuk Perišić i Petar LukovićUočavajući plemenitost pozicije Jugoslavena u današnjem kontekstu, autor je napisao neke od najlucidnijih redaka: "Kada je Jugoslaven, upotrijebit ćemo izraz Jugoslaven kao terminus tehnicus u pomanjkanju boljeg, ostao bez domovine, historija ga je spasila od nedostojne klopke patriotizma. Shvatio je da mu ni domovina, ni država, ni patriotizam zapravo nikada nisu ni trebali te da i sam život nikada nije bio ništa drugo nego tjeskoba inozemstva. Postao je slobodan da uživa u svojoj izopćenosti tako je sačuvao Sebe. I kad bi htio, on više ne može biti Navijač. Dobro je nemati domovinu. To je poraz koji oslobađa. Pobjeda obvezuje. Sada su nacionalisti robovi vlastitih pobjeda." Shvaćajući ove retke kao izraz autorova iskaza o vlastitoj poziciji, preporučujemo ovu sjajnu knjigu čitateljima koji su je u stanju razumjeti, uz nadu da nećemo ovoliko dugo morati čekati na novu autorovu knjigu.

*Tekst prenosimo sa F magazina

Oceni 5