Putopis: Iran na licu mjesta (3)
Irann 06 S

Bazar u Esfahanu: Nema čega nema, upravo kako i treba da bude na Orijentu

Photo: Voyager

Esfahan: Povratak u 1001 noć

Ranojutarnji let zahtjeva i rano buđenje, lov na taksi, pregovaranje oko cijene do aerodroma (dva eura) i check in, te prvi let sa iranskom nacionalnom kompanijom. Letimo preko Tehrana do Esfahana. Karta 40 dolara, jeftilen. Novi uredni Airbus, brza usluga i ne tako dugi let do Teherana. Presjedamo i moramo čekati idući let par sati. Gledam na elektronsku ploču sa odlascima i vidim da ima neki let za Esfahan za pola sata. Mislim si ja, ajmo probat. Ulijećemo na check in, pojašnjavam da imamo karte za kasniji let, ali eto ako ima mjesta, da nas ubace na ovaj. Lik ni ne trepne i kaže da nema mjesta, no dobro, barem sam probao i složim najtužniju facu na svijetu. Odmaknemo se od šaltera i gledamo što bi mogli raditi na aerodromu par sati.

Nacionalni avionski prevoznik: Sve može, pa i ukrcavanje na raniji let, iako na njemu nema mestaZa pola minute nam pristupa lik u nekoj službenoj aerodromskoj uniformi i pita kako nam može pomoći. Ja mu pojašnjavam da smo se htjeli ukrcati na raniji let za Esfahan, a on mi kaže da krenemo za njim. Dolazimo opet do check in šaltera i on daje neku uputu liku koji nas je odjebao. Mislim da smo ukrcani, dajemo torbe, dokumente nas nitko i ne pita, sigurnosnu provjeru prolazimo bez da bacamo boce vode i ostale preglede na europskim aerodromima i eto nas u avionu, zahvaljujući ljubaznosti drugog iranskog avio službenika.

Ali Kapu palata: Zdanje iz ranog XVII vekaU Esfahanu smo već ranije rezervirali smještaj u starom dijelu grada (Dibai house), u kući iz 16. stoljeća koja je preuređena u mali butik hotel i to će biti najskuplji smještaj na ovom putu, cca 50 eura, no po slikama na netu, isplati se, kao da smo se vratili u 1001 noć. Na aerodromu nam taksisti nude razne opcije, za ovaj mali hotel nitko nije ni čuo, iako imamo adresu. Taksist nas vozi po gradu, gubi se par puta, dok konačno ne dođe do neke džamije, iskrca nas van i pokaže prstom smjer u kojem trebamo ići. Ranac na leđa i potraga po uskim uličicama, gubimo se barem četiri puta, tražimo lokaciju već pola sata i konačno nam neki od susjeda ovog mini hotela, pokaže da smo tu ispred njega, ali nema nikakvog velikog natpisa na engleskom jeziku pa ne kužimo.

Posle pola sata traganja, na pravom mestu: Tradicionalno opremljeni hotelPozvonimo na mala vrata, jedva prolazimo kroz njih s ruksakom na leđima i nakon par koraka se nađemo u tako čarobnom dvorištu da odmah shvatimo zašto ćemo platiti više nego drugdje. Stilski sređeno, tradicionalne boje, bazen u središtu dvorišta, baš kako smo i viđali u starim kućama pretvorenima u muzeje. Sobe uređene u istom stilu, bijela boja dominira, namještaj isto prilagođen, i konačno zapadnjački toalet, jer je vlasnica u stvari polušpanjolka – poluiranka, i čim smo ju ugledali znali smo da je ovo mjesto gdje postoji malo veća tolerancija i opuštanje u odijevanju. Pogled iz dvorišta puca na ogromni ukrašeni minaret iz obližnje džamije koji ukrašen zelenim svjetiljkama daje sasvim drugačiju sliku noću. Nešto stranih turista, Francuza i Kanađana, se mota po dvorištu, sunce grije, ponašamo se poput mačaka, lijeno sjedeći i grijući se od prvih proljetnih zraka.

Imamova džamija: Pogled spoljaEsfahan je dragulj, kažu oni, to je ‘pola svijeta’, nekad na tradicionalnim rutama puta svile i puta prema Indiji, danas je najposjećeniji grad u Iranu kad govorimo o turizmu. Razloga je pregršt. Uskim uličicama se probijamo kroz centar grada, nailazimo na bazar na kojem nema što nema, upravo kako i treba biti na Orijentu. Centralni dio grada čini jedan od najljepših i najvećih trgova na svijetu (90.000 m2). U srednjem vijeku, ovaj grad je bio glavni grad Perzije, pa nije čudo da se sve bogatstvo koncentriralo ovamo, ostavljajući upečatljive arhitekturalne majstorije za povijest, kojima se i danas divimo.

Imamova džamija: Pogled iznutraCentralni trg ima velike bazene na središtu s fontanama, jednim dijelom ga okružuje bazar sa pregršt malih dućana u kojima se prodaju tradicionalni suveniri poznati za ovaj dio svijeta, dvije prekrasne džamije i ogromna palača. Na njemu je uvijek puno ljudi, pogotovo u večernjim satima. Na njemu će vas sigurno zaustaviti neki mladić, koji će vam na perfektnom engleskom jeziku pojasniti da je student i da pomaže bratu u dućanu sa sagovima i ćilimima, te vas pozvati da bez obveza posjetite upravo njegov dućan. Više turista znači i više ljudi koji vas povlače za rukav da kupite nešto. Iako smo se dogovorili da nećemo kupovati tepihe, nismo mogli odoljeti jednom takvom pozivu i imali smo sat vremena prezentacije najljepših mogućih ručno rađenih tepiha, koji k tome i nisu nešto skupi. Sve može, i plaćanje karticom i pakiranje i dostava u zemlju iz koje dolazite i pregovaranje, no ipak smo ostali nepopustljivi, te kupili tek par pokrivača s nevjerojatno bogatim uzorcima.

Uspomena na Esfahan: Suveniri u dućanu na Centralnom trguCijeli trg je obojan u plave boje, koje dominiraju na palačama i džamijama, i upravo ta tradicionalna plava boja je zaštitna u suvenirima, npr. razni tanjuri, koji se ručno iscrtavaju i pale da se boja ne uništi, pa tradicionalne minijature nacrtane na kutijicama od devine kosti, pa kojekakvi ukrasni dijelovi za kućanstvo. Odlučujemo kupovati kod lika koji sam proizvodi sve te stvari, čisto da dobijemo bolju cijenu i da dio zarade ne ide preprodavačima. Dobijemo samo 20% popust, ali ukupno smo vrlo zadovoljni, jer usporedba s ostalim cijenama kaže da smo vrlo dobro prošli.

Esfahan je pun predivnih parkova u kojima domaći vole provoditi vrijeme, bilo da se šeću, bilo da sjede na travi i piju čaj ili jedu hranu, kao da su na pikniku. Dođemo i mi tako u jedan od parkova, izaberemo sunčani dio travnjaka, i iako se pokušavamo uklopiti u masu, ne možeš nas fulat, očito smo stranci. Ležimo tako na travi, kad iz jedne grupe ljudi koji su sjedili blizu nas, dolazi jedna starica s malim tepihom i daje nam da legnemo na njega, a ne na travu. Novi šok, ali već nam je jasno da su Iranci jednostavno topli i otvoreni i prijateljski nastrojeni ljudi. Naravno, politika je druga stvar i o njoj uopće ne želim govoriti, jer dojam koji ostavlja prosječni čovjek na ulici ili parku, je naprosto toliko drugačiji od svega na zapadu, da nam je ponekad i neugodno.

U tim parkovima također ima starih zgrada i muzeja, tako da je na svakom koraku prilika da se nešto vidi ili nauči. No kad smo došli do rijeke, tu smo tek došli u stanje zena i smirenosti.

Nekoliko predivnih mostova na dvije razine, svi iz 16. ili 17. stoljeća, ispod njih čajane, doslovce sjedite na rijeci koja teče oko vas, pijete čaj, neka egzotična glazba odjekuje s mosta, ljudi sjede i opuštaju se ili šeću uz rijeku ili pak poneki par koji očijuka naočigled javnosti. Kad smo prvi puta sjeli u čajanu, mislim da smo sjedili bez riječi sat vremena, i samo otpuštali stres, muku i nauku. Idućih sat vremena smo gledali ljude, komentirali ljepotu doživljaja i shvatili da je tri dana u ovom gradu premalo, pa smo se svaki dan nakon obilaska grada vraćali na ovo čarobno mjesto i svaki puta je doživljaj bio drugačiji, potpuniji, iskreniji. Jedan mlađi lik nam ulijeće i kreće razgovor, pričamo o svemu i svačemu, o tradiciji, o modernom životu, o problemima mladih, o tome kako je kod nas, kulturološke razlike su velike, pa se čovjek čudi većini stvari o kojima mu pričamo.

Šetnja po armenskoj četvrti (Jolfa) je doživljaj za sebe, iako ih nema puno, utjecaj je očit, vidi se da si na istoku, ali opet je nešto različito, i ljudi i građevine i katedrala i restorani… Naravno, nismo propustili probati niti armenske specijalitete u restoranu gdje nas je gostio Indijac sa dugogodišnjim iskustvom u ugostiteljstvu. Poslao bih pola naše obale na edukaciju kod ovog lika, toliko je bio uslužan, ljubazan i stručan da smo mu ostavili najveću napojnicu ikada.

Divan dan za piknik: Žitelji Esfahana uživaju u prekrasnom parku i sunčanom vremenuOdlazimo do Abbasi hotela, guštamo u njegovom raskošnom vrtu ispijajući čaj i jedući slatkiše, fotoaparat radi kao lud, ali smo svjesni da prenijeti mali dijelić ove opuštajuće srednjovjekovne atmosfere se čini kao nemoguća misija. Vidimo tu dosta stranaca koji ipak žele velike hotele s puno posluge i vrhunski komfor, no mi se zadovoljavamo središnjim dijelom hotela, njegovom brižno uređenom vrtu u kojem vas goste i dvore kao da ste upravo vi šah i šahica. Hotel je star preko 300 godina, što reći drugo nego famozno.

U jednom od restorana nam lik donosi račun za večeru na perzijskom, ja mu dajem lovu, on vraća kusur. Kako sam u međuvremenu naučio prepoznati njihove brojeve, shvaćam da nije vratio dovoljno, pa ga pozovem, te mu ukažem na to, vidi se da mu je bed, jer očito ostali stranci ne idu toliko daleko, vraća ostatak sa osmijehom, stoga nema napojnice.

Na večernjoj šetnji po glavnom trgu nas zaustavlja dvoje mladih ljudi, studiraju engleski a rijetko imaju prilike pričati s nekim strancem, pa bi htjeli malo čavrljati, zašto ne?!

Sutradan se upoznajemo s likom koji je dizajner, pa nas poziva da s njim i njegovom ženom i sinom odemo na večeru, pridružujemo im se i provodimo predivnu večer koja kulminira njihovim pozivom u svoj dom. Ponoć je, mislim ja, pa nije li malo kasno, odbijam prvi puta, poziv se ponavlja, odbijam drugi puta, poziv se ponavlja, i onda prihvaćamo, tako je – kaže Lonley planet pristojno prihvatiti poziv ako se dogodi tri puta.

Most Khaju, najlepši u pokrajini: Sredina XVII vekaDolazimo u moderniji dio grada, stan je preko 100 m2, žena se ispričava što im je stan malen, ali da nagovara muža da kupe veći. Dok nam ona kuha čaj, muž se ide pomoliti zadnji puta za taj dan (mislim da je to peti puta), ja gledam po ogromnom boravku, brojim kauče i fotelje i vidim da se tu može smjestiti barem 25 ljudi bez većih problema. Kažu nam da se Iranci vole družiti i da se obitelji često nalaze unutar svojih domova i imaju fešte i da je normalno imati tako veliki boravak. Iako se on čini vrlo modernim i otvorenim, žena je i dok smo mi bili kod njih bila obučena u čador, prekrivena crnim plaštom, njemu to očito tako paše. Klinac je hiperaktivan i cijelu večer nam pokazuje svoje dječije crteže, ima talenta, očito je na oca.

Inače nas ljudi zaustavljaju na cesti, pitaju odakle smo, žele se slikati s nama ili samo popričati. Zanimljve su i frizure kod mlađih ljudi, sva kosa mora ići u zrak, neki novi trendovi ili pak samo neki poznati Iranac ima takvu zurku pa se prenosi i kod mlađih.
Nekako nam je žao da napuštamo ovaj grad, očito smo ga trebali ostaviti za kraj, no sutra krećemo prema pustinji i oazi, tko zna što nas sve čeka na ovom putu.

(Nastaviće se)


Galerija

Oceni 5