U gnjilom truplu zločina
Frann 02 S

Photo: Pinterest

Evropa godine tisuću devet stotina četrdeset i druge

Samo se stihom može reći to

što znači ovo podlo, suludo umorstvo

što zaklalo je mahnitu Evropu

pred svima nama kao bijesnu kuju,

i danas sve je samo ludost, strah i noć.

 

Od bdjenja, tlapnje, sna i priviđenja,

od bunila su satkani nam snovi.

Krvari razum kada čovjek snatri

u kantileni jutra, u kopreni dana,

i snatri tako krvav u podzemlju mračnom

za svjetiljkom, za toplim ljudskim glasom,

za nečim što se nekoć davno zvalo

misao i dostojanstvo stiha!

Samo se pjesmom može reći to

što znači nama pogled, štu su ljudske oči,

te ljudske vlažne, divne, nijeme oči

što postale su grožđem za smrdljive svrake,

te danas nema ni jednog ljudskog oka

da probio ga nije đavolski krvav kljun

tog lešinara mračnog koji nam kljuca mozak

i razdire nam pamet ko krepanu žabu.

Gdje naivni su oni glupi dani

kada smo, davno tome, sanjali

o leopardski, zmijski otrovnoj,

o zlatnoj, čudnoj, tajanstvenoj Evropi?

O, oni divni davni sni o plavom ostrvu,

o zemlji kipova, Sikstine, muzike,

o svjetiljci bodleresknog svitanja,

o magiji što zvala se je harfa,

o riječima što lebde ko planete,

o barjacima slave, razuma,

o pojmovima tako prozirnim

ko staklo neba što je blistavo

kad lebdi lopta zemlje zvjezdana

na struji tihe, mirne lirike

te zvoni tu u nama, u krvotoku,

u bilu, nervu, modrim žilama,

u mesu mladosti, u čudnom mrtvom proljeću

što proguto ga požar baruta

i jauk ljudski, dim i grmljavina

bezglavog, strašnog, slijepog pokolja.

O, gdje su oni slavni mrtvi dani

kad nama su u duha pustinji

ko goruć znamen na putu našem blistali

Erazmo, Jacopone, Hamlet, Silvije,

uz pratnju oda i zveket madrigala,

u časti, slavi vječnoga trijumfa,

i kada nam je svijet na daskama

svijetlio sjajem igle magnetske.

Mi Argonauti tad smo sanjali o snu

koji pjesnički se zvao život čovjeka.

Poet, on može dati svemu smisao, i umom,

simbolima i glumom, riječima

dočarat igre ritam, dati sceni svjetlost,

on može dati dramu, kukurijek pijetla

i preljub, otrov, mračnu, gadnu glupost,

intrige, pisma, grmljavinu bubnja,

mačeva zveket, majalis čovječanstva,

i jesen mesa, tužnu stravu tijela,

opijela pjesan i sivu žalost groblja,

zavjese i lovor, krabuljni ples smrti,

grozu ljepote i prokletstvo mozga

kad titraji se zvuka i uzdasi strune

dave u krvi, venoznoj, tmastoj, mračnoj ljudskoj krvi.

Što može reći pogled, što su oči,

te ljudske vlažne, tople, čudne naše oči

nad odrom svega što se zvalo čovjek?

I što je tijelo? Što su bdjenja, slike,

danas u svemu, u trenutku sna

kada se razum gasi i cvrči kao fitilj

uz pjesmu jutra u kopreni dana,

kad svitanje za praskozorja ljetnog

uz pogreb ovaj jeca u tihoj kantileni?

To tanko tkanje tihih ljudskih riječi

razdrije tmasta rika topova

i uklet oblak crnog baruta

u požaru se dimom stao pušiti,

i tako nam je kao pelivanima

nad garištem kad plaču cirkusa.

Umorstvo glupo, banalno umorstvo!

Gorila nam je znamen vremena,

zločinstvo: krinka na ovom ludom balu,

u trijumfu krvi, u himni palikuća

gdje ludilo se slavi grimizno,

i sve je samo bdjenje, tlapnja, strah i vješala.

Ne jedan, četrdeset hiljada je ideala naših ostalo

zaklano na groblju stvarnosti.

I ono kad smo bili sanjali

i što se (davno) samo stihom moglo reći:

sva ona igra riječi i magija rime,

duhovit šah na matematskim daskama

kad floret duha sa zveketom stila

značio je više no grimiz sav i sve zlato svijeta,

pokazalo se da je gnjila lešina,

mumija i truplo, blatna strvina,

kadaver od prnja, laži, gluposti,

a jedino što vrijedi to crijevo je Gorile

na stražnjicu kad svira marševe!

Hljebopek ovaj koji od čovječanstva

ispeko je sebi pečenku

i danas glođe kostur pameti

uz glasan kikot pera plaćenih:

trijumf umorstva na sprovodu mozga.

Umro nam je netko! Na odru je. Tišina.

Tu pred nama od voska lutka spava.

Od voska lutka što začela nas krvlju

stiha i rime, ljepote, pravde, istine,

a bila nam je majka i njen majčin lik,

njen majčin pogled u bunilu sna

dira nam srce: leptir umirući.

Ta sjenka nekog tko je bio tu

i tko je bio naš i nama bliz i drag

i nestao ko dah i lik u snu,

taj pogled njen je zagonetno živ.

Evropa leži mrtva.

Na pogrebu tom čovječnosti mrtve,

uz posmrtnu počast topova i ognja,

tko ne može da bude Fortinbras,

nek govori to glasnim ćutanjem

što treba da kaže pokoljenjima:

glupost nas je zamrljala krvlju

i u toj krvi povorke fantoma

izdimit će se ko mračan, paklen dim!

- Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca,

naivna, glupa, lirska, slijepa djeca;

mi danas znamo jedno, a to je to što znamo:

i logika da ima giljotinu.

I logika da ima giljotinu,

da pamet ima pravo pameti,

a čovjek nije meso menažerijsko

za pse i hijene, nemani i zvijeri.


- Mi danas nijesmo više što bijasmo ko djeca,

mi danas znamo jedno, a to je to što znamo:

poezija da nije zlatna ribica

u kristalnome loncu tihe lirske sobe,

ni tamjan slatkih riječi u gubici krvnika.

Dogodit će se jednog dana to

što ima da se desi, danas, sutra, sad,

ako ne danas - dogodit će se sutra,

sutra il danas, svejedno kad i gdje,

svejedno tko i kako, zašto, tu il tamo,

gdje, kada, tko, on, ti, ja, mi, oni,

lupit će netko nogom o tu trulu tikvu,

potrnut lampe na toj ludoj gozbi,

jer dostojanstvo stiha nije dah ni dim,

već rt floreta u gnjilom truplu zločina!

Oceni 5