Iz prevodilačke radionice: Roman “Strvoder” (2)
Fafa 07 S

Photo: Ania Klosek

Evropa je kaputt, sa njom je svršeno, odsvirala je svoje

11

Inače, jedno vreme je i u Peštu putovao autostopom, kazao je, na benzinskoj pumpi je lako nalazio prevoz, u povratku bi autobusom otišao do Tesco-a pored auto-puta, gde bi svaki put nailazio na srpske automobile, i trebalo je samo sačekati da ljudi izađu iz tržnog centra, i ako ne u prva, u druga ili treća po redu kola bi ga po pravilu primali, jer Srbi imaju veliku dušu, Srbi će i poslednji zalogaj podeliti sa vama, rekao je, mada nije sad o tome želeo da priča, već o tome da je u Pešti mnogo vremena proveo po raznim papirnicama, mnogo vremena, neretko sate i sate, jer bila mu je potrebna neka dobra sveska, pa bi redovno obilazio papirnice, prebirao bi i po olovkama i gumicama, premda su ga zapravo samo sveske zanimale, naravno, kada bi mu se neka i dopala, ne bi je odmah kupovao, nego bi je vratio na mesto i prošetao Andrašijevim bulevarom, ili pored Njugatija ili Dunavskim kejom, i tek bi se onda vraćao u radnju da još jednom pogleda svesku, nikako nije želeo da brza, tako da bi obilazio i sve ostale prodavnice, osmotrio ponudu, sveske na linije u startu su bile isključene, one na kvadratiće je pak dugo razmatrao, isprva su i sveske na kvadratiće dolazile u obzir, samo nije među njima nalazio one sa dovoljno bledo utisnutim kvadratićima, rekao je, pa su mu na kraju preostale samo one s praznim listovima, i onda je više puta promislio koja bi mu od tih sa praznim listovima odgovarala, mala, srednja ili velika, malu je u startu eliminisao, o srednjoj je već duže razmišljao, i onda je u jednoj radnji tutnuo jednu svesku srednje veličine pod mišku i tako hodao sa njom među policama kao da samo razgleda, prelistavao je računske blokove i rokovnike, olovkom po hartiji povlačio tanke linije, pa ih brisao, sve vreme razmišljajući o tome kakav je osećaj držati svesku pod miškom, gotovo sat vremena se tako vrzmao po radnji, da bi potom svesku ipak vratio na policu, jer je shvatio da mu ipak ne treba sveska srednje veličine, nego ona velikog formata, rekao je, a onda je na red došla boja korica, jer i nju je valjalo temeljno razmotriti, isprva su mu se plava i crna činile najpodesnijim, mada mu se, naravno, više sviđala bordo varijanta, da, bordo sveska ga je bezmalo opčinila, no upravo iz tog razloga je crnu ili plavu smatrao boljom, jer nije više verovao u privlačnosti koje te celog obuzmu, jednom rečju, na tim izletima autostopom do Pešte uglavnom je kupovao samo sveske, i možda koje gaće pride, ali njih samo ako su bile na sniženju, a u Pešti su iz nekog razloga na sniženju uvek bile plave gaće, tako da mu se čitava kolekcija gaća ubrzo premetnula u plavo, sranje je, međutim, bilo to što uz plave gaće nije mogao obući belu potkošulju, pa našta bi to ličilo, plave gaće, a bela potkošulja, ili, kako se kod njih kaže, bela „majica”, morao je, dakle, i majice da zameni za plave, one, međutim, nikada nisu bile na sniženju, i uzalud ih je duže vreme lovio, na kraju je morao da ih kupi po punoj ceni, a onda je poželeo i da sve čarape promeni u plave, prema tome, isprva je samo zbog svezaka, zatim zbog svezaka, gaća i majica, a na kraju zbog svezaka, gaća, čarapa i majica putovao u Peštu, i, kako je već pomenuo, do tamo je lako nalazio prevoz, na benzinskoj pumpi bi se uvek našao neko ko bi ga pokupio, a i povratak je lako rešavao na parkingu Tesco-a, međutim, sveske bi uglavnom ispisivao samo do pola, a onda ih bacao, bilo je čak i takvih u koje bi samo na prvu stranu pribeležio pokoji redak, da bi ih odmah potom bacio, rekao je i pogledao kroz prozor, a onda se, ko će ga znati zašto, setio žbunova jorgovana, i nastavio, u onom srpskom selu gde je isporučio robu bilo je mnogo žbunova jorgovana, belih i ljubičastih, da se raspametiš od mirisa, gorivo su kroz cev isisavali iz mercedesa, natakali ga u velike plastične kante, i čim bi dobio pare, odmah bi kretao na novu turu, tako je to išlo, barem ispočetka, jer kasnije je benzinska mafija i njega zavrbovala, ali tada, tog prvog maja kada je Sena doživeo nesreću, još nije radio za mafiju, oblaci su imali boju kao bubac kad se skuva u supi, i dok se truckao zemljanim putem prema selu, na dnu neba promolilo se sunce, a lovac je stajao pokraj puta i samo čekao, ne zna se šta, i on se tada setio lovca na jelene, tačnije jedne scene iz filma Lovac na jelene sa Robertom de Nirom, u kojoj se govori o tome da jelena treba ubiti jednim metkom, kazao je, uhvatio šolju, prineo je ustima, ali nije otpio iz nje, već ju je vratio na ormarić, dosta mi je više ovog bućkuriša, rekao je, bolje mi donesite burek sa mesom, ili ako bureka nema, onda makar jedan sendvič sa šunkom od pekara na uglu, kad smo već kod bureka, pada mu na pamet da ima jednog prijatelja slikara, možda ga je već pominjao, koji je za vreme rata postao vegetarijanac, i pre toga je bio mršav kao grana, ali pošto se odvikao od mesa, smršao je još i više, za doručak je jeo samo šaku semenki od lana, bundeve i suncokreta, za ručak burek sa sirom ili jabukama, a za večeru ništa, popio bi samo čaj, tako da je sve više nalikovao na skicu, ali, nemojte me shvatiti pogrešno, rekao je, taj slikar nije bio umetnik, već soboslikar, moler takoreći, i kad je odlučio da postane vegetarijanac, svi su ga smatrali budalom, jer pravi Vojvođanin i kukuruzne pahuljice jede sa prženom slaninom, a burek se ne peče na ulju nego na masti, a i tepsija i testo premazuju se svinjskom mašću, zato sveže pečeni burek tako divno sija, moler to, naravno, nije znao, pa je i u svojoj vegetarijanskoj fazi jeo burek sa kojeg se cedi svinjska mast, rekao je bolničarki koja je opet ušla u sobu, ali nije donela ni burek ni kiflice, pa čak ni usrani hleb premazan pekmezom, samo je otvorila prozor i odmah izašla, svejedno, njemu burek ionako često presedne, u takvim prilikama on lepo polako skrcka šargarepu, rekao je, uzeo šolju, u nedostatku ičega boljeg uzeo gutljaj sirupa, pa nastavio, u poslednje vreme bio se već odvikao, nije više kupovao sveske, pun mu je već bio kurac svega, sada bi mu jedna bela sveska bila dovoljna, velika bela sveska sa praznim listovima, ali u Pešti se prodaju samo neukusni fotoalbumi sa belim koricama, međutim, kada je poslednji put lovio srpske automobile na parkingu tržnog centra Tesco, odjednom mu je sinulo, Amerika, to jest, ako želi belu svesku, onda mu ne preostaje ništa drugo nego pravac Amerika, što na prvu loptu može delovati smešno, ali pomislite samo na Roberta de Nira, kazao je, i na to da jelena treba oboriti jednim pucnjem, jer on je već shvatio, dodao je tišim glasom, da i srpske koncentracione logore treba na isti način, jednom jedinom rečenicom, jednom jedinom dobro naciljanom prostom rečenicom pogoditi pravo u srce.

12

Sada bi, međutim, ako je ikako moguće, zaista zatražio jednu šargarepu, jer gori mu želudac, rekao je kada je bolničarka ušla, i ponovo donela samo šolju sirupa, stavila ga na noćni ormarić i izašla, a on se tek tada setio, „Karotte”, pa naravno, to je trebalo da kaže, „bitte eine Karotte”, no svejedno, ionako će se uskoro vratiti da zatvori prozor, pa će tražiti od nje da joj donese Karotte, pomislio je, pa je, duboko uzdahnuvši, nastavio, uzalud je u Pešti u svim papirnicama tražio, nigde nije mogao da nađe belu svesku, i kada je posle jednog ovako neuspešnog izleta čekao prevoz na parkingu tržnog centra Tesco, setio se sivog lovca kojeg je video nakraj onog srpskog sela, ma, glavu bi dao da je i taj lovac stavio samo jedan metak u pušku, i iznenada mu je prošlo kroz glavu da ako želi belu svesku, onda nema drugog rešenja osim Amerike, ta i u Lovcu na jelene radi se o tome da jelena treba oboriti jednim pucnjem, razmišljao je i dalje u parkingu tržnog centra, mada se nešto tu nije slagalo, pošto na kraju filma Robert de Niro ne povlači oroz, no o tome na parkingu tržnog centra Tesco još nije razmišljao, toga se setio tek nedavno, kada je plan Luftbrücke doveden u pitanje, premda se on svakako mora dokopati Amerike, jer Evropi je odzvonilo, Evropa je već isuviše često bila istranžirana i bacana psima, pa bi, ako želi da se ratosilja kostiju, morao otići u Ameriku, rekao je, jer ostane li u Evropi, kuda god da krene, svuda će ga jednako bockati, udarati, ubadati te oglodane kosti, jednom rečju, Evropa je kaputt, sa njom je svršeno, odsvirala je svoje, razmišljao je na parkingu tržnog centra, upravo je zato Amerika poslednja prilika, moraće dakle nekako da se ukrca na neki teretnjak, na neki američki teretni avion, jer samo će tako moći da ponese sav svoj teret odavde, iz srca Evrope, pa bih vas, ako je ikako moguće, rekao je bolničarki, zamolio da me spojite sa Amerikancima, „Herr Doktor”, ili kako već, „bitte sehr, mit die Amerikaner“, jer i srpske koncentracione logore ukinuli su Amerikanci, a ne Evropljani, rekao je, bolničarka, naravno, ništa nije razumela od onoga što joj je natrabunjao, sem toga, izašla je još pre nekoliko minuta, mada je ostavila otvoren prozor – nije isključeno da je to znak, opomena, upozorenje da napokon ustane, pomislio je, i u sledećem trenutku odlučnim pokretom strgnuo je jorgan sa sebe i sa istim žarom se pridigao na krevetu, ali mu se od iznenadne promene položaja malo zavrtelo u glavi, budući da se danima nije kretao, ako izuzmemo prebacivanje s jedne na drugu stranu, dakle, samo polako, smireno, samo bez žurbe, ne treba brzati, govorio je samom sebi, pustio je da mu desna noga visi sa kreveta, pa ju je pomerao levo-desno po podu u nadi da će pronaći neke papuče ili nešto, ali ništa nije bilo stavljeno pored kreveta, pa je krenuo bosonog, ali je ustuknuo nakon dva-tri koraka, malo se pogurio i strašno se upuvao, a budući da danima pre toga nije prdeo, ovaj prdež bio je dug i glasan, zatim je prišao prozoru i pogledao kroz njega, gledao je drveće ispred prozora, a dalje, iza drvoreda, krovove, a iznad krovova sivkastoplavo berlinsko nebo, ponegde išarano bledoljubičastim mrljama, i dok je posmatrao drveće, krovove i nebo, umalo se nije upišao, ali ne od sreće, već zbog toga što nije ni pišao ni prdeo ni kenjao otkad su ga dovezli ovamo, mada opet, razume se, nije moguće da u nekom trenutku nije pišao, čovek nekako i izdrži da ne sere, ali da ne piša danima, to je potpuno neizvodljivo, moguće je da su ga ove Švabe preko noći, u snu odvodnile, pomislio je, gotovo groknuvši od smeha, mada je i to, naravno, budalaština, zašto bi mu, koji andrak stavljali katetere, od smeha je, međutim, sve jače osećao da će mu bešika ubrzo pući, pa se okrenuo od prozora i, držeći se za stomak, oprezno se nagnuo napred i provirio ispod kreveta gde je trebalo da se nalazi noćni sud, čkiljio je, dogegao se još bliže, ali koliko god se upinjao, nije video nikakav noćni sud, najzad se uspravio i ljutito primetio, više za sebe, da u ovoj jebenoj sobi nema ničeg što bi makar podsećalo na prokleti noćni sud, a on sada već, jebem mu mater, mora negde da se ispiša, pa se okrenuo i pogledao u prozor, u lelujave krošnje sa druge strane prozora, pa se opet okrenuo, tražeći šolju na ormariću kraj kreveta, no na kraju je obe ideje odbacio, pa našta bi to ličilo da se u maniru balkanske seljačine ispiša kroz prozor ili da se kao neki maloumnik pomokri u šolju, pomislio je, a osim toga, ne bi mu bilo dovoljno ni dvadeset ovakvih šolji, onda je već bolje da se olakša u neki ćošak, to ne bi bio toliki problem, brzo bi se osušilo ili će bolničarka oribati kada bude došla da zatvori prozor, pa šta drugo da radi kad su ove Švabe tako tupave da ga danima drže u ovoj usranoj sobi, a ne ostave mu ni noćni sud, pomislio je, a mogao bi u stvari i izaći, mora da negde na hodniku ima vecea, o kakva je samo volina bio što nije od toga pošao, pa verovatno mu zato i nisu ostavili noćni sud, pomislio je, a onda prišao vratima, pritisnuo kvaku i promolio glavu iz sobe.

13

Prošao je hodnikom u oba smera, rekao je, ali svuda su se samo ređala jednaka bela vrata od soba, ma, mora da negde ipak postoji neki vece, nemoguće da su ove proklete Švabe baš toliki idioti da nemaju nijedan usrani vece, pomislio je, i najzad je na drugom kraju hodnika, preko puta lifta primetio otvorena vrata, pritisnuo ih prstom, provirio unutra, ali to nažalost nije bio vece, već nešto nalik na skladište, na policama pričvršćenim na zid ređale su se kutije sa deterdžentima i hemikalijama, peškiri, a u uglu džogeri, pored njih kofa, ušunjao se, otišao pravo do kofe, spustio izgužvane pantalone, i pustio debeli mlaz mokraće, pravo u središte kofe.

14

Zatim se liftom popeo do krova, tako bar veruje, da je u pitanju bio krov, kazao je, jer želeo je da razgleda, da upozna malo okolinu, da baci pogled sa terase na krovu, u nadi da će ugledati TV toranj na Aleksanderplacu, tako da je pritisnuo gornje dugme, no lift se popeo svega dva-tri sprata i zaustavio se, ništa se drugo nije desilo, lift je samo stajao i vrata se nisu otvarala, još jednom je pritisnuo gornje dugme, ali uzalud, te je pomislio da bi možda ipak bolje bilo vratiti se u sobu, jer šta ako bolničarka u međuvremenu ponovo uđe i ne zatekne ga u krevetu, bolje je ne ljutiti Nemce, ajmo mi znači lepo nazad u krevet, pomislio je, međutim, kada je hteo da pritisne dugme, pojma nije imao koje bi trebalo pritisnuti, pošto nije znao sa kog je sprata krenuo, i tada je ponovo osetio snažno probadanje u stomaku, što je naravno bilo razumljivo, budući da se danima nije praznio, valjalo je dakle što pre se vratiti do onog skladišta i da, u nedostatku boljih rešenja, izvrši nuždu u kofu, no zaista nije znao koje sad dugme da pritisne, drugo ili treće odozgo, govorio je klošaru, tako da je skoro ponovo prošao isto onako kao i mnogo godina ranije, još pre rata, kada su ih izveli na takozvani „spontani miting“, u to vreme su se takvi mitinzi često održavali, a fabrički radnici i školska omladina redovno su izvođeni na te velike ulične skupove, sa ukazom direktora, da slušaju tirade o velikoj srpskoj istini i obnovi srpstva, sadržaj nisu, naravno, baš pažljivo slušali, lepo je bilo što nisu morali da drežde na časovima hemije, biologije ili predvojničke obuke, uglavnom su posmatrali devojke i zavitlavali se, jednom rečju, super im je bilo, lepo su se osećali, rekao je, ali nije o tome želeo da priča, već o tome da se na jednom od ovih masovnih skupova zbližio sa devojkom iz drugog odeljenja, na koju je zapravo bio već davno bacio oko, ali nije znao kako da joj priđe, i onda ih je na tom mitingu masa lepo polako zbližila, devojka mu se čak i osmehnula, što je s jedne strane bilo lepo, rekao je, a s druge strane ga je bacalo u očajanje, jer njemu se već neko vreme išlo u vece, ali ono baš-baš, a ova devojka ga je tad toliko uzbudila da je sve vreme samo prduckao, što je već samo po sebi neprijatno, rekao je klošaru na uglu ulice Skalicer, jer, zamislimo sad tu situaciju, eto, je li, najlepše devojke kraj nas, gleda u nas i osmehuje nam se, pa to je pravi bingo, a onda nam se odjednom prisere i jedva uspevamo da se suzdržimo, samo prdimo bez prestanka kao ludaci, kakav zajeb, i još pride kao da nas neko iglama bocka po glavi, jer toliko su nam blizu svi, toliko smo stešnjeni u gomili da ne možemo ni da se maknemo, a kamoli da odemo do vecea, da je mogao bar da se išunja do drvoreda i da čučne kraj žbunja, ali ne, ni malim prstom nije mogao mrdnuti, rekao je, u istom se gotovo škripcu našao danas u cik zore u liftu kada ga je iznenada priterala nužda, i najednom nije znao kuda da krene, šta mu je činiti, tako da je opet krenuo da psuje proklete Švabe, pa kakva je to bolnica, majku mu majčinu, u kojoj lift ne funkcioniše i koja nema ni jedan usrani vece, ali nije više bilo mesta mudrovanju, valjalo je spustiti izgužvanu bolničku pidžamu, i samo je čučnuo u ugao lifta, rekao je klošaru koji je spavao na klupi na uglu ulica Skalicer i Libener, spustio je dakle donji deo pidžame, čučnuo je u ćošku, i tada se više nije trebalo ni preterano napnuti, sámo je izašlo, ali tvrdo kao kamen, bockalo mu je i probadalo zadnjicu kao da su džepne nožiće okretali u njoj, sva sreća pa nije dugo trajalo, dok dlanom o dlan i već je bilo napolju, laknulo mu je, lift se, istini za volju, malo usmrdeo, ali nije do njega, za sve su krivi Nemci, zašto mu nisu ostavili noćni sud ili zašto mu makar nisu doneli jednu pišljivu kofu u sobu, rekao je, no svejedno, tada je već gledao stvari iz drugačijeg ugla, što će reći onu dugonogu devojku kestenjasto smeđe kose na tom mitingu, rekao je klošaru, jer ranije kada bi pomišljao na to, osećao je samo neku mešavinu zbunjenosti i stida što ga u prisustvu devojke nije spopala snažna erekcija, već mučna prinuda da se iskenja, i što na kraju nije uspeo da obuzda creva, pa su mu se gaće napunile mlakim prolivom, a ne bi, zapravo, trebalo ničega da se stidi, ta i drugima se to dešavalo, a i ko će ga znati, možda to i ne znači neuspeh ili sramotu, već pre nešto dobro, nešto izrazito pozitivno, to što se „spontano” usrao u gaće na tom masovnom skupu posvećenom velikom svesrpskom preporodu, ako ništa drugo, do tog je zaključka došao rano jutros u liftu, i nakon što je obavio nuždu, ustao je, i, budući da nije imao toalet-papira u ruci, umesto brisanja nekoliko puta je snažno stisnuo rektalni mišić, pa navukao donji deo pidžame i na komandnom ormaru lifta pritisnuo prvo dugme odozdo, kako bi se spustio do prijemnog odeljenja i raspitao se gde bi mogao naći bolničare, želeo je, naime, da razgovara sa njima, nameravao je da izrazi svoje odlučno negodovanje, pa našta to liči da čovek mora da obavlja nuždu u liftu, i dok se lift spuštao, postajalo mu je sve jasnije da se te godine koje su sve razobličile, do koske sve oglodale, a koje su počele sa tim takozvanim spontanim mitinzima, od tada nisu okončale i verovatno se nikada neće ni okončati, rekao je, za njega sigurno neće.

15

Lift se sa prigušenim treskom zaustavio na prijemnom odeljenju, vrata su se otvorila, ali pre nego što je izašao, napipao je džepove, jer ipak bi bio red da se govno nečim prekrije, papirnom maramicom ili zgužvanim listom papira, ali, nažalost, uzalud je napipavao, ne samo što nije našao papir, nego ni džepa na tom donjem delu pidžame nije bilo, zatim je izašao iz lifta, krenuo prema vratima, na podu su ležale razbacane krpe, flaše, pikavci, pokušao je da ih obiđe ili da ih oprezno odgurne nogom, na se kraju sagnuo, zgrabio jednu krpu sa poda i zavrljačio je u ugao lifta.

*Preveo s mađarskog Marko Čudić

Oceni 5