Partizanija i tvrda Bosna istovremeno
Unna 03 S

Photo: Lenka Sam

Fade out bosanstvo

Da mi Ferida Duraković nije poslala poruku na fejsbuku ko zna kad bih počeo slušati Dječaka iz Vode/Onog Dječaka ili Edina Džambića. Ne zato što to ne bih htio, nego zato što živim u metropoli koja je zaljubljena u sebe, i koja, kao i mnoge druge takozvane metropole, vrijedno gaji svoj cinizam spram svega izvan nje.

Ne znam zašto, ali je neoboriva činjenica da se najviše bosanstva, u najboljem smislu te riječi, može naći izvan Sarajeva. Ponekad ga najviše nalazim u Tuzli, ako se osvrnem na muzičko bosanstvo. Tu najviše mislim na Damira Avdića Grahu alias Bosanskog psiha ili Diplomtza, te Machinu, da ne ogriješim dušu o mnoge druge koje nisam slušao, jer nisam ekspert za muziku. U našoj postratnoj muzici tražim ono što odgovara mojoj viziji ove nesretne zemlje, ona je taj durdubak iz pjesme Singlica o Nisvetu Džanki Edina Džambića.

Prvo pomislim

Moram reći da nemam pojma šta je to bosanstvo, ali mogao bih ga pokušati ovlaš definisati riječima Jasmine Husanović koja kaže da je to partizanija i tvrda Bosna istovremeno. Do sada nisam našao bolji opis onog što i sam osjećam kada sebi postavljam znana nam stereotipna pitanja: odakle smo?, kosmos štasmos? i gdje idemo? Nikad ni ne pokušavam na njih odgovarati, niti sam se pokušao baviti nečim što bi se zvalo ‘bosanska duša’, jer su to skliski tereni, na koje nerado ili nikako ne istrčavam.

Šta bi onda bilo to famozno bosanstvo? Da li je to neka vrsta novog/starog bh. nacionalizma? Znamo da je to nemoguće, jer ne postoji bh. odgovor srpskom i hrvatskom nacionalizmu, naprosto jer ne postoji bh. nacija na onaj način na koji postoje srpska ili hrvatska. Na kraju krajeva, mi (jedno ogromno fluidno Mi) ovdje nemamo rezervnu domovinsku otadžbinu ili otadžbinsku domovinu, ova zemlja je sve što imamo ili, uglavnom, nemamo.

Ali kada želim nekome dragom strancu približiti Bosnu (i Hum) prvo pomislim na DVD Ovo malo duše, film Ademira Kenovića čiji scenario je napisao Ranko Božić. Izvorno je scenario bio smješten u bh. selo sa srpskim stanovnicima (ako je vjerovati mom izvoru), ali je onda to promijenjeno pa su akteri dobili druga imena, prezimena, nadimke. A teško da ima bosanskijeg filma od ovog, filma koji je kultni jer su njegovi citati ušli u govorni jezik stanovnika ove zemlje.

Nije mi ni namjera da neko može i treba da nas razumije dok god to sami ne možemo, a ne možemo, niti ćemo dugo to moći. Namjera mi je da nas stranac još manje razumije, jer samo je to put u pravo razumijevanje.

Pujdo iz Ovo malo duše je sada svačiji pas. Pujdo je jednostavno pujdo. Nema naciju ni specifičnu religiju, a stanovnik je ove zemlje. Ako je Pujdo i religiozan ja vjerujem da on to radi u svoja četiri zida, na isti način kako današnji turbo-vjernici žele da LGBT populacija bude nevidljiva, tj. da oni to u svoja četiri zida.

Pujdo u sebi sadrži bosanstvo koje želim opisati, ali kao i svaka dobra književna tema, ono mi neprestano izmiče. Pujdo je bosanskohercegovački pas. Nije neke pasmine, nema dobar rodoslov, više je mješanac, spoj svega i svačega, a znamo da to danas nije popularno biti. Mnogi bi radije bili tornjaci, jer je to pasmina i soj, ali nerado bi neko danas bio neki sokački potkamionaš, ili bosanski DODŽ, a Pujdo je baš to - domaća obična džukela. Topli luzer, na neki način.

On je već sve napisao

Kao drugo bih dragom strancu ili strankinji uvalio Grahin CD, recimo Od trnja i žaoka ili Mrtvi su mrtvi, ili bilo koji poslije, ili im rekao da poslušaju Epos o Marini Machine, za početak. Znam, sad dok ovo pišem u glavi mi se bune vlastite misli, koje hoće da predlože još mnoge druge muzičare od neo-sevdaha Damira Imamovića ili Amire Medunjanin do sevdah-panka Protesta i zvuka Under the Siege kompilacije, Zostera, te braće Šaran. Samo što me druge muke gone, kao Odisejeve mornare na Kirkinom ostrvu. Sve to čini bosanstvo i hercegovstvo onako kako ga zamišljam.

Ono što me u ovom tekstu zanima je to esencijalno, sirovo & surovo, bazično, elementarno i rudimentarno bosanstvo, koje u sebi sadrži i poeziju i prozu, i lirski i pripovjedački osjećaj svijeta, ali kojem je pečat ovo malo duše. Ono nešto neopisivo što vidim iznad dimnjaka Zeničke željezare, u voćnjacima krajputašima zaraslim do grla u divlju travu, onaj dert koji postoji u filmu Mustafa Madžar Nenada Dizdarevića, kada piju i banče u nekom vrbiku (posvuda je voda) sve dok se taj dert ne pretvori u autodestrukciju. Znam taj osjećaj savršeno jer sam svojevremeno doktorirao na bezbroj šankova iz te oblasti. Mogu prepoznati šta je dert, možda ga krivo razumijevam, ali za mene je to dert u svom ekstremu.

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja.

I sad slušam već satima Singlicu o Nisvetu Džanki Dječaka iz Vode i znam da je sve ovo što sam ja ovdje pokušao izraziti on već napisao u ovoj pjesmi. Prvo morate znati ko je Nisvet Džanko da biste mogli shvatiti ovu pjesmu, ili Bosnu, ovu bolju, drugu, paralelnu Bosnu koja se najmanje vidi iz Sarajeva. Kako i da se vidi kada je politička volja ljudi u Sarajevu poprilično autonomaška, svodi se na lokalnu viziju netalasanja, samoizolacije i vlastite dobrobiti.

Nisam odavno čuo nešto ljepše, melanholičnije, istinitije i jasnije, ako pomislim na Bosnu, na život nakon rata, koji nekad prođe kraj nas, pošto smo mi metropola i volimo samo sebe. Život tih i običan.

I kad ta prekrasna pjesma dođe do svog finala ona ovako ide:

Da je Žižek jednu noćnu
Vagon s nama, šipkom lupo
Češće bi se presvlačio
Redovno bi sebe kup’o
Meni fali Nisvet Džanko
Baš je znao sa insanom
Kroz gradove i kroz sela
Shvatiš da je Bosna cijela
Jedan durdubak, durdubak

A neću nikad znati

Durdubak je, prema wikipediji, pijavica koja se ne hrani krvlju nego glistama, račićima, insektima i drugim pijavicama. Dalje wikipedija kaže da je odličan mamac za soma, mrena, klena i šarana. Sjećam se tih pijavica iz djetinjstva, nalazili bi ih u pijesku na obalama Une. Nisam tada znao da se mogu koristiti kao mamac za ribu. U mom sjećanju durdubak ima tamnomodru boju koja ide prema crnoj.

Sumnjam da ću ikad znati sa insanom kao Nisvet Džanko, malo ko će to ikad znati u ovoj zemlji u čijim rijekama mulj krije tamnomodre pijavice, kojih smo se u djetinjstvu bojali, jer smo mislili da piju krv. Durdubak je dobroćudna neman, ne pije krv ali jede druga živa bića.
A neću nikad znati ni kroz gradove i kroz sela, kroz koje nas je vodio Nisvet Džanko emisijom Pozitivna geografija i novinskim tekstovima. I malo ko će to ikad znati kako je znao rahmetli Nisvet. Prije njega je to na svoj način radio veliki Zuko Džumhur.

Bosna je durdubak. Tamnomodra neman koja ne siše krv, ali nekom dođe glave, ponajviše svojim stanovnicima. U isto vrijeme ona je i mamac, žrtva za gladna usta, kojih, kao što to dobro pamti naša koža, niti manjka niti im apetit ikad jenjava.

Ima u ovoj pjesmi sijaset zlatnih stvari, jedna od njih je i to da Fudin osmijeh vrijedi vreću zlata u turobnim vremenima, ili da je Selmo salijevao stravu, da li zbog ratnih trauma, ili ‘nako, nije ni bitno. Bitno da mi znamo da život postoji u svojoj esenciji. Tako će nam biti i lakše živjeti ovdje gdje počesto i dan i noć imaju boju tamnomodre pijavice. Odjavni solo pjesme je jedna duga melanholična nit. Zatim lagani fade out.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5