Fantomi nebeske zemlje

Bože, da li to počinjem da ludim?!

Ova užasna misao prosvrdlala mi je mozak poput sječiva, izazivajući u meni neko čudno raspoloženje nelagode i straha. Nije bilo sumnje: ispred mene, u dubini mračne knjižnice tibetanske lamaserije (samostan), sasvim desno od goleme “thanke” (umjetnički rad na platnu sa motivima iz budističke mitologije), na kojoj se odslikavala prekrasna Mandala, pored teške zavjese od jakove kostrijeti, koja je prekrivala džinovske stalaže sa prastarim knjigama i uredno složenim listinama od rižinog papira, jedva da se nazirala prozračna sjenka, ne vrsta duhovne spodobe, u dugoj monaškoj mantiji, koja me laganim pokretima desne ruke pozivala da priđem.

Odjednom sam zanemario činjenicu da zajedno sa prijateljima, članovima Prve YU ekspedicije, stojim ispred našeg domaćina lame Tosinga Ginsa, duhovnog poglavara tibetanske lamaserije Sakija (Sakya) i da nam on upravo objašnjava mudrosti tibetanskog misticizma i vrijednosti zagonetnih zapisa, mantri, mandala, kronika i knjiga, koje se čuvaju u ovdašnjoj biblioteci, svojevrsnoj riznici duhovne memorije zemlje za koju bi se moglo reći da se prostire i na nebu i na zemlji. Zaboravio sam tog trenutka na sve i kao omamljen krenuo prema fantomskoj sjenci.

Nisam se plašio, mada sam o tulpama (duhovni pratioci) u prošlosti slušao uzbudljive priče. Mnoge tulpe o kojima sam čitao u rijetkim pisanim bilješkama i svjedočanstvima, bile su najčešće dobričine, krotke i ponizne, vjerne i poslušne. Bilo je, doduše, i onih srditih o kojima često svjedoče tibetanski mistici - koji su se, nakon izvjesnog vremena, preobražavali u neukrotive izvore zlobe, pakosti i nasilja. Takve tulpe mogle su biti veoma opasne.

Ali - šta su, zapravo, tulpe? Kako nastaju i čemu služe?

AKT UMA I VOLJE

Prema tibetanskim učenjima, tulpe su fantomska bića nalik duhovima. Stvaraju se, navodno, uz pomoć izuzetno jakih meditativnih, mentalnih i parapsiholoških vježbi. To je fantomski oblik naših misaonih procesa i rezultat osobne mašte. Ako je ta mašta dovoljno snažna, tulpa može biti vizualizirana od njegovog tvorca i percipirana od drugih. To su, dakle, fantomske forme, stvorene uz pomoć molitvi i koncentrirane ljudske volje, a kako su nerijetko snažno oživljene vizualizacijom pojedinca, tulpe s vremenom postaju vidljive i drugim ljudima. Uz to, tulpe posjeduju sposobnost da djeluju samostalno i paralelno sa svojom svjesnošću. Mogu da razmišljaju i imaju slobodnu volju, emocije, pa čak i sjećanja!

Zvuči više nego fascinantno, ali da bi se razumjela priroda tulpe, čovjek mora da zna da misao za tibetanske lame ima daleko složeniju funkciju od uobičajene manifestacije uma i volje. Oni vjeruju da svaka misao utiče na “umnu materiju”, koja prožima svijet duhovnosti na isti način kao kad kamen bačen u jezero pravi mjehuriće na površini vode. Obično su ti mjehurići energije umnosti kratkog daha. Oni počinju nestajati skoro u istom trenutku kada su i stvoreni i ne ostavljaju nikakve tajne otiske i biljege u “umnoj materiji”. Ako je misao posebno snažna, ako je produkt duboke strasti, žestoke želje ili velikog straha, misaoni mjehur gradi umnu materiju u stalniju formu. Tulpe i druge forme misli tibetanske lame ne smatraju “stvarnim”, kao što ne smatraju stvarnim ni svijet materije koji nas okružuje i u koji je zdravom razumu teško posumnjati.

Ako su opravdana vjerovanja o misaonim formama koje gaje tibetanski budisti, mistici i čarobnjaci, onda se lahko mogu objasniti mnoga avetinjska događanja na lokalitetima sa snažnom “duhovnom atmosferom”, kao što su mjesta masovnih ljudskih stradanja, stara svetišta i molilišta. Doima se, dakle, sasvim prihvatljivim da se forme misli stvorene snažnim mentalnim procesima ubice, zajedno sa užasom protkanim emocijama žrtve, mogu zadržavati na mjestu zločina mjesecima, godinama, čak i stoljećima. Ovo bi moglo proizvesti intenzivnu depresiju, tako da bi posebno senzibilne osobe mogle i poslije ko zna koliko vremena na mjestu događaja da budu svjedokom gotovo svih detalja stravičnog zločina.

Na ovaj način mogli bi se objasniti i brojni izvještaji veoma ozbiljnih svjedoka, posjetilaca nekadašnjih bojišta i mjesta krvavih događaja, koji tvrde da su bili svjedoci strašnih fantomskih okršaja nemilosrdnih ratnika. Svjedoče da su, decenijama pa i stoljećima nakon odigranih užasa, čuli očajne krikove i doslovce vidjeli sve šokantne detalje ratnih stradanja. Tako, recimo, bojište u Nesbiju (Naseby), iz vremena građanskog rata u Engleskoj (1645. godine), ili u Dijepu (napad na francusku luku 1942. godine), kao i Galipolje (Çanakkale), na istoku moreuza Dardanela, u Turskoj, gdje su se od 25. aprila/travnja 1915. do 6. januara/siječnja 1916. godine desila užasna ratna stradanja, upravo spadaju u bojišta s izrazitom avetinjskom reputacijom. I danas se događa da neke senzibilne osobe na tim mjestima padnu u nesvijest zbog toga što su neočekivano vidjele svu dramu ratnog orgijanja i “slušale” stravične uzvike ljudi u kojima se gasio život!

Tulpa nije ništa više od krajnje snažne misli i nije drugačiji u svojoj suštinskoj prirodi od mnogih sličnih avetinjskih pojava na našoj planeti. Međutim, od normalne forme misli tulpa se razlikuje u sljedećem - on dobija vitalnost i “život” ne kao rezultat slučajnog, već kao rezultat smišljenog, planiranog, misaonog procesa!

Ukratko - tulpa je akt uma i volje!

KREATIVNE MOĆI

Na Tibetu smatraju da tulpa ne mora biti u obličju čovjeka, može da izgleda i kao životinja. Tulpa je uvijek duhovna kopija nekog živog stvora, kojoj je “stvaralac” ili “mislilac” planirano i smišljeno podario dio svoje životne energije i vitalnosti. U Bangladešu, rodnom mjestu indijskog okultizma, ova tehnika se naziva kriya shakti (kreativna moć) i najčešće je praktikuju poklonici tantrizma, religiozno-magičnog sistema, koji se bavi spiritualnim aspektima seksualnosti.

Začetnici tantrijskih obreda u kojima se muškarci i žene sjedinjuju u ritualnom seksualnom činu u mistične svrhe, smatraju se posebno vještim “kriya shakti majstorima” zato što misao ili intenzivno uzbuđenje kontrolisanoga orgazma rađa snažne forme i nevjerovatno duboke i trajne vizije.
Iako se mnogi istraživači s tim ne slažu, smatra se da su tibetanske mistične tehnike potekle upravo iz Bangladeša, domovine čarobnjaštva, mistike i tajnih okultnih rituala. Zato i postoje sličnosti između fizičkih, mentalnih i spiritualnih vježbi kojima se koriste tantrijski jogini iz Bangladeša i tajnih unutrašnjih mističnih disciplina tibetanskog budizma.

Tibetanske lame i čuvari tajnih duhovnih učenja na brojna božanstva gledaju s neskrivenim poštovanjem, ali oni, začudo, u njima ne izazivaju posebno divljenje kao što izaziva kod zapadnjaka. Prema njihovom dubokim vjerovanjima, mada bogovi imaju velike i nesagledive moći u koje se nikad ne sumnja, oni su, kao i ljudi, žrtve iluzije i podjednako uhvaćeni u točak života, u beskonačni krug rađanja, umiranja i uskrsnuća - kao i jadni, siroti i bogobojazni tibetanski nomadi.

Ali, vratimo se fascinantnoj tehnici stvaranja tulpa. Ova vještina ili mistično učenje smatraju se strogo čuvanim i tajnim i ovo je, možda, prvo objavljivanje u nas i u Europi.

FORMIRANJE TULP

Kada u njemu sazrije želja da stvori duhovnog pratioca, tibetanski lama se povlači na već odabrano samotno mjesto (najčešće u pećinu) i satima meditira o svom yidamu, bogu-zaštitniku. U tišini i osami u kojoj se u potpunosti gube osjećaji za vrijeme i prostor i u kojoj čovjekova duševnost doseže vrhunac, lama gotovo nesvjesno kombinira osobine, koje želi da postanu dio ponašanja tulpe sa snažnom težnjom da mu pokloni dio sopstvene životne energije. Pri tome, lama ne zaboravlja ni vizuelizaciju - strpljivo i po sopstvenim željama formira tulpin vanjski izgled.

Da bi zadržao neophodnu koncentraciju na “yidamu” i da bi, u svakom budnom trenutku, osigurao jednosmjerni protok odanosti bogu-zaštitniku, lama neprestano i u jednoličnom ritmu ponavlja tradicionalne mistične fraze, mantre, koje govore o beskrajnom obožavanju božanstva kojem je odlučio do smrti da služi. U početku je veoma teško dostići taj nivo koncentracije u meditiranju - ali ako ste uporni i ukoliko je stvaranje tulpe vaš životni cilj, ako ste odbacili svaku drugu misao, vaša duševnost nadjačaće fizičku snagu i vi ćete se uskoro naći na pravom putu.

Naravno, sve to još nije dovoljno. U stanju totalne opuštenosti i predanosti svom obožavanom “yidamu”, lama započinje jedan sasvim novi proces, započinje proizvodnju (ispisivanje) takozvanih kylk-hors krugova! Radi se o iscrtavanju dijagrama, koji i ne moraju imati određen oblik, a za koje lama snažno vjeruje da su dragi i sveti njegovom božanskom zaštitniku. “Kylk-hors” krugovi se mogu naslikati obojenom i namirisanom tintom na papiru, ponekad će ih lama urezati na bakrenoj ili srebrnoj podlozi, isklesati u kamenu ili će ih obojenim prahom od različitih mineralnih stijena oslikati na svom putu.

Priprema “kylk-horsa” mora biti pažljivo preduzeta jer se vjeruje da je i najmanje skretanje od tradicionalnog uzorka u vezi sa “yidamom” krajnje riskantno i opasno. Svaka aljkavost ili neopreznost može prouzrokovati stanja teške duševne opsesije, ludila ili čak i smrti. Može, vjeruje se, izazvati i tragičnije efekte: može zarobiti čovjekov duh u strašnom paklu tibetanske kozmologije, iz koje ne postoje izlaz i spas.

MENTALNI PROCES

Ipak, to se vrlo rijetko dešava. Tibetanske lame su strpljive i upućene u sve pojedinosti stvaranja duhovnih pratilaca (tulpa), tako da svojom mentalnom upornošću, uobičajenim svakodnevnim duhovnim vježbama, discipliniranim asketskim životom, mantranjima i tajnim noćnim ritualima, vrlo brzo dosegnu stanje u kome počinju da naziru kreiranje zamišljenog “yidama”. U početku ga opažaju nejasno i maglovito, a onda sve jasnije i jasnije.

Ipak, sve je ovo još uvijek samo prva faza ovog nevjerovatnog mentalnog procesa o kome zapadnjačka znanost još uvijek gotovo da ne zna ništa. Strpljiva meditacija, vizuelizacija “yidama”, permanentno ponavljanje čini i kontemplacija mističnih dijagrama, nastavljaju se sve dotle dok se tulpa napokon materijalizira u formi željenog “yidama”.

Lama može osjetiti dodir tulpinih nogu kada spusti glavu na njih, može osjetiti nježni dodir njegovih ruku na svome ramenu, može osjetiti njegovo prisustvo; može vidjeti kako ga vjerno slijedi na dugim putovanjima kroz tibetanska bespuća, može čak - vjeruje se na Tibetu - u nekim slučajevima, voditi i razgovor s njim!

Ako je tulpa, kojim slučajem, potpuno vitaliziran, onda je moguće da ga opažaju i drugi. I ne samo to. Moguće je da tulpa djeluje neovisno o želji i zapovijedi svog gospodara, da pokušava da se osamostali, pa čak i da svog gospodara učini poslušnim slugom!

Tulpa iz sakijske knjižnice, koji me je diskretnim pokretima ruke pozivao (?!) da mu priđem, mora da je bio u fazi osamostaljivanja. Bilo je za pretpostaviti da je njegov gospodar naš domaćin lama Tosing Gins i da u posljednje vrijeme, vjerovatno, ima problema sa nestašnim i neposlušnim duhovnim pratiocem.

ISKUSTVA JEDNE FRANCUSKINJE

Aleksandra Dejvid-Nil (Alexandra David-Neel, 1868. - 1969.), nekad poznata belgijsko-francuska diva, koju europska muzička javnost iz tridesetih godina prošlog stoljeća pamti po izvanredno odigranoj naslovnoj roli u operi Manon Žila Masena (Jules Massenet, 1842. - 1912.), godine 1924. otputovala je na nebesku zemlju gdje je dugo živjela sa tibetanskim nomadima, lamama i misticima. Njene uzbudljive uspomene i svjedočanstva koja su uistinu nevjerovatna, sabrana su u tridesetak knjiga koje je objavila tokom života.

Za vrijeme putovanja Tibetom Aleksandra je boravila u svim značajnijim lamaserijama, razgovarala sa lamama i imala priliku da zaviri u bogatu riznicu mističke ostavštine u Potali, u Lasi. Tvrdi da je jednom prilikom srela lamu koji je bio u stanju da baci magičke čini na svoje neprijatelje i snagom volje da zavitla kolače od riže i da im dade smrtonosnu ubojitost, a uspjela je, prema sopstvenom kazivanju, i da savlada tehniku tumu, tibetansku okultnu vještinu, koja znalcima omogućava goli da sjede u snijegu na temperaturama nižim od minus 30 stupnjeva Celzijusovih.

Učila je vještinu levitiranja, postizala je astralna putovanja, a uspijevala je meditacijom, postom i tajnim mističnim ritualom i da proizvede sopstvenog tulpu. Ipak, njen prvi susret sa tuđim tulpom bio je više nego zanimljiv i svakako ga treba ispričati.

Nakon popodneva, Aleksandru je posjetio jedan tibetanski samouki slikar, koji se specijalizirao za slikanje gnjevnih božanstava iz budističke mitologije. Kada se približio, Francuskinja je bila naprosto zapanjena, jer je iza njegovih leđa primijetila neobičnog pratioca, prozirnu fantomsku priliku - bio je nalik razgoropađenom božanstvu sa slikarovih thanki! Nije se uplašila. Približila se fantomu i pružila ruku prema njemu: osjetila je kao da dodiruje paučinu ili nešto slično tome.

Od slikara je saznala da je posljednjih nekoliko sedmica angažiran u magičnom obredu prizivanja božanstva, čiji je lik i formu imao vidljivi tulpa, te da ga je u posljednje vrijeme slikao s maksimalnom koncentracijom, upornošću i voljom. Fascinirana ovim iskustvom, madam Dejvid-Nil je odlučila i sama da pokuša stvoriti duhovnog pratioca. No, da bi izbjegla uticaj mnogih tibetanskih slika i crteža na kojima su bili naslikani likovi iz budističke mitologije, odlučila je da njen tulpa nikako ne bude nalik ni jednom božanstvu, već da ima lik vedrog, debeljuškastog budističkog svećenika.

IZVAN KONTROLE

Povukla se u osamu jedne tibetanske lamaserije i narednih nekoliko mjeseci svakodnevno je meditirala; izgovarala svete riječi i mantre; palila mirišljavo korijenje i smole, uporno vježbajući koncentraciju i vizuelizaciju. Nakon izvjesnog vremena, upornost je urodila plodom: počela je dobijati kratke odbljeske lika svog duhovnog pratioca - svećenika-veseljaka. Svakim danom postajao je puniji i životniji, i kada je prekinula sa asketskim životom u osami i krenula na putovanje, i njen tulpa je krenuo za njom. U početku, bio je to vedri i poslušni sluga, koji je izvršavao svaku njenu želju, ali je s vremenom počeo obavljati i zadaće koje od njega nije tražila, a još manje očekivala. Tako bi, na primjer, išao i zastajao da se radoznalo ogleda oko sebe kao i svaki drugi putnik od krvi i mesa; ponekad je zbunjena Aleksandra čak osjećala kako je dotakne njegova svećenička mantija, a jednom je čak osjetila i njegovu ruku na svom ramenu.

Tulpa madam Dejvid-Nil počeo je da se razvija na neželjen način: postajao je mršaviji, njegov izraz na licu postajao je sve prkosniji i svađalački, bio je nerijetko neposlušan i drzak, pa i neprijateljski raspoložen. Očito, tulpa više nije bio pod potpunom kontrolom. Mentalna kreacija pretvarala se u svakodnevnu moru i - što je bilo najgore - postojala je istinska opasnost po njen život!

Zbog toga je odlučila da ga se čim prije otarasi. Ponovo se vratila u svijet mrtve tišine i osame u kojoj se, prema vlastitom priznanju, nakon šest mjeseci uporne koncentracije, meditacije i izgovaranja budističkih molitvi i mantri, napokon, oslobodila svog drskog i opakog duhovnog pratioca.

NEVJEROVATNO ISKUSTVO

Znao sam mnogo o tulpama kada sam se sa ekspedicijom uputio na Tibet. Znao sam da mogu biti odani i vjerni, mudri i pronicljivi, lukavi i zli, blagi i prostodušni... Znao sam mnogo o duhovnim bićima koja prema tibetanskim vjerovanjima noću obilaze daleke i usamljene budističke lamaserije, izazivajući među lamama zadovoljstvo i vedrinu, ali nerijetko i strah te mučninu. Znao sam da su tulpe sastavni dio tajanstvene tibetanske mitologije, ali i stvarnosti i, ne bez razloga, plašio sam se susreta s njima.
Pa ipak, tulpa u prozračnoj svećeničkoj odori, što me posmatrao iz dubine polumračne sakijske knjižnice i jedva primjetnim pokretima ruke pozivao da mu priđem, djelovao je gotovo stvarno i - ni sam ne znam kako i zašto - imao sam tog trenutka bezgranično povjerenje u njega i kao omađijan - krenuo sam poslušno prema njemu.

Najednom, utihnuli su svi šumovi koje sam do tada jasno registrirao: tihi i uvjerljivi glas lame Tosinga Ginsa, pucketanje titravih kandila, njihanje teške zavjese koja je prekrivala knjižničko blago drevne lamaserije, promukla rika dalekih nomadskih truba... Sve je utihnulo, a moje noge nosile su me a da toga gotovo nisam ni bio svjestan, sve dublje u pomrčinu, prema ogromnoj zidnoj thanki na kojoj se ocrtavala zlaćana Mandala, u samo dno ogromne prostorije, prema prozračnoj fantomskoj spodobi, koja se lagano okrenula i povela me naprijed - ni sam nisam znao kuda!

Mora da je čitav ovaj fascinantni događaj djelićem oka pratio i lama Tosing Gins. Valjda mi je zbog toga hitro prišao s leđa i blago, gotovo očinski položio ruku na moje rame. Pogledao me je svojim dubokim pogledom pravo u oči, a onda je pogled usmjerio prema tulpi, kojeg više nije bilo u dnu knjižnice.
Jednostavno je nestao, ostavljajući me zbunjenog i bez riječi.

“Ne obraćajte pažnju”, tiho i gotovo s očinskim razumijevanjem je rekao lama: “U ovom mraku može vam se pričiniti da vidite duhove...”.

Nisam ništa odgovorio. Uskoro smo napustili knjižnicu i stepenicama se popeli do prve terase odakle se pružao prekrasan vidik na zelenu dolinu, koja se kupala u studenom sunčevom sjaju. Iza nas je ostala knjižnica sa svojim stoljetnim tajnama i nataloženim mrakovima...
I mnogim nedoumicama.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana