Fatalna žena za sva vremena

FILM: Gilda, noir drama; SAD, 1946. 

REŽIJA: Charles Vidor 

ULOGE: Rita Hayworth, Glenn Ford 

OCJENA: *****

Fatalne žene na filmu mogu se dijeliti na vrijeme prije i poslije "Gilde" (1946.), odnosno legendarne Rite Hayworth. Nije Hayworth prva filmska "femme fatale", sjetimo li se Barbare Stanwyck u "noirovskom" remek-djelu "Dvostruka obmana", ako ne i Lane Turner u klasiku "Poštar uvijek zvoni dvaput", snimljenom iste 1946. godine. No, Rita je bila prva prava, izrazita seks-bomba među fatalnim ženama, ultimativni "sex symbol" dotadašnje kinematografije i sirena velikog ekrana mamećeg sirenskog zova, a takvom je postala u ulozi Gilde.

Da su se tijekom izvođenja pjesme "Put The Blame On Mame" u "Gildi" s Hayworth na pozornici našle Stanwyck i Turner, oči bi sigurno najprije (po)letjele na nju, iako u toj sceni gotovo da razbija "femme fatale" iluziju i od fatalne žene ostaje samo žena.

Probajte samo zamisliti Barbaru i Lanu kako polako skidaju do laktova duge crne rukavice s ruku u prijelomno sugestivnoj sceni psihofizičkog striptiza za ono doba, jednako kao da od muškaraca u publici traže da im pomognu otkopčati dugu tamnu haljinu koja zvijezdi "Gilde" pristaje kao sireni rep, a to je zatražila jer "nije dobra s patentima".

Jasno, pohrlili bi muškarci i prema njima dvjema, ali samo ako zanosn(ij)a Rita ne bi bila zauzeta. Za "Put The Blame On Mame" scenu znaju vjerojatno čak i oni koji nisu nikad gledali "Gildu", kao i za njezin nezaboravni, ikonični ulazak u film, što teško da se može reći za predstavljanje Stanwyck i Turner u "Double Indemnity" i "The Postman Always Rings Twice".

Hayworth nije trebala iskoračiti iz sjene s cigaretom u ruci i prići kameri ili da kamera priđe njoj diveći se ljepoti prizora. Dovoljno je bilo da izroni iz dna praznog kadra, podigne glavu i zamahne kosom koja bi, da film nije crno-bijeli, sjajila bojom vulkanske lave.

Zvjezdani trenutak za vječnost dogodio se točno u 18. minuti "Gilde" koja upravo slavi slavi 75. obljetnicu, a njezina pojava bila je ravna eksploziji ključajućeg vulkana. "Gilda, jesi li odjevena" ("Gilda, are you decent?"; doslovan prijevod bi bio "čedna"), pita suprug, vlasnik casina Balin Mundson (George Macready), kad uđe u njezinu sobu želeći je predstaviti novom zaposleniku Johnnyju Farrellu (Glenn Ford).

"Ja? Naravno da sam odjevena", odgovara Gilda nakon što je upotpunila prazni kadar, napravila pokret s kosom i ušla u povijest. Onodobna cenzura nije dozvoljavala razgolićavanje, ali Riti je bilo dovoljno pokazati nogu u "Gildi" da postane seks-bomba nuklearne jakosti godinama prije eksplozije Marilyn Monroe.

Riječ "bomba" treba shvatiti doslovno. Kad je Amerika testirala atomske bombe u drugoj polovici četrdesetih, prva testirana bila je nazvana Gilda, po Hayworthičinu liku, što je čast koju nije dobila nijedna glumica prije nje. Koliki je utjecaj Rita ostvarila u kinematografiji i šire, svjedoči i kadar u De Sicinim "Kradljivcima bicikla", kad glavni lik postavlja baš plakat "Gilde" od svih (američkih) filmova.

Isto tako, od svih glumica upravo je ona 1982. (u)krasila naslov romana Stephena Kinga "Rita Hayworth and Shawshank Redemption" koji će Frank Darabont desetak godina kasnije ekranizirati u omiljeni zatvorsko-dramski klasik "Iskupljenje u Shawshanku".

Protagonist knjige i filma Andy Dufresne (Tim Robbins) lijepio je i plakate Merlinke i Raquel Welch u ćeliji kako bi njima skrivao rupe od kopanja u zidu za bijeg iz zatvora, no samo je Rita završila u naslovu Kingova djela. Zatvorenici su i samo gledali "Gildu", a ne "Sedam godina vjernosti" ili "Miljun godina prije Krista", nestrpljivo iščekujući njezinu pojavu.

"Evo je, dolazi. Sviđa mi se kad napravi 'ono' s kosom", usklikne Red (Morgan Freeman) dok se na njegovu licu više od požude može iščitati sreća i radost od pogleda na jedinstvenu Gildu i Hayworth koja je dobila posvetu i u Lynchovu "Mulholland Driveu", kad amnezična Laura Harring preuzme ime Rita nakon što ugleda ikonički plakat "Gilde". "Nikad nije postojala žena kao Gilda", pisalo je na plakatu filma. Doista – nije, a nije postojao ni film kao "Gilda" redatelja Charlesa Vidora.

"Gilda" je unikatni spoj seksualiziranog mračnog "noira" i (melo)drame s daškom mjuzikla, svojevrsni "Poštar uvijek zvoni dvaput" u "Casablanci" koji je gledao unatrag i ka "Dvostrukoj obmani" ili "Imati i nemati", ali i još više naprijed prema neodređenijim filmovima u kojima nije sve razotkriveno i nacrtano gledateljima, s likovima koji "nemaju prošlost, samo budućnost", poput Johnnyja, Gilde i Balina, te dijalozima za čitanje između redaka.

U "Gildi" je također na snazi ljubavni trokut (Johnny-Gilda-Balin) na egzotičnoj lokaciji (Buenos Aires) kao u "Casablanci". Johnny i Gilda su isto bivši ljubavnici, kao Rick Blaine i Ilsa Lund (Humphrey Bogart, Ingrid Bergman), ona mu je slomila srce, a sada je s drugim muškarcem – Balinom.

Konačno, Johnny vodi Balinovu kockarnicu kao Rick noćni klub, uz pridodanu "noirovsku" naraciju u "voiceoveru", plus tu su i nacisti. Pa ipak, odnosi među likovima su krajnje drukčiji u usporedbi s "Casablancom". Romantične tenzije sada su seksualne, pune dvostrukih (i trostrukih) značenja i osjećaja, od ljubavi do mržnje i natrag.

"Ovo je najneobičniji ljubav-mržnja odnos koji sam ikad vidio", komentira zaposlenik kockarnice Pio (Steven Geray), gledajući Johnnyja i Gildu. "Mržnja može biti uzbudljiva emocija. Veoma uzbudljiva. Zar nisi to primijetila", Balin kaže Gildi, a Johnnyju govori da se "kocka i žene ne smiju miješati".

Naravno da će se kocka i žene miješati svaki put kad u Johnnyjevu kockarnicu, od svih kockarnica na svijetu, svrati fatalna Gilda. Međutim, za razliku od "Casablance", gdje je ljubav bila uzbudljiva emocija, u "Gildi" je to, dakle, mržnja kakvu ćute sadomazohistički i sadistički likovi koji će povesti osobne ratove iz prošlosti nakon kraja 2. svjetskog rata, umjesto da se s tom prošlosti pokušaju pomiriti, kao Rick i Ilsa.

Likovi će ući u bizarni ljubavni trokut radije da izazovu nesreću onog drugog umjesto da pronađu sreću dok pokušavaju sakriti konfliktirajuće osjećaje. Tako, čini se da su dva muškarca, impotetna da zadrže ženu poput Gilde, zaintersiraniji jedan za drugog nego za nju, prelijepu da bi bila "ostavljena nasamo", premda Balin tvrdi da je "lud za njom, lud", a Johnny, "noirovski", da je ona "zrak koji diše, hrana koju jede".

Homoseksualnosti nije onda smjela biti eksplicitna pa je podtekstualno nagovještena, među ostalim i u Balinovu štapu s oštricom, njegovom "malom prijatelju" s kojim je na početku priče spasio Johnnyja od pljačkaša u aleji. Nijanse sive dominiraju crno-bijelom "Gildom", krijući štošta iza ekspresionističkih, savršeno kontrastiranih "noirovskih" sjena filma.

Koliko je film obilježio Ritu Hayworth, svjedoči njezina izjava: "Muškarci su lijegali s Gildom, a budili se sa mnom". No, Rita se pamti i po ulogama u ostalim Vidorovim filmovima, "The Lady In Question" i "Cover Girl" koji su prethodili "Gildi", te "The Loves Of Carmen" snimljenom dvije godine kasnije. Pamti se i, još više, po "Dami iz Šangaja" Orsona Wellesa, gdje je bila platinasta fatalna žena, antologijski snimljena u odrazima ogledala.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora