Moja privatna povijest: Bolja prošlost na točkovima
Btz 01 S

Nerazdvojni prijatelji: Edi Jurković i njegov fićo

Photo: Lična arhiva/ Edi Jurković

Fićo i ja, vršnjaci iz 1964.

Gospodar prostora i parkinga: Fiat 600, zvijezda na trgu u Celju 1961. godine

Plakao sam kao malo dijete. Što je bilo i logično jer sam imao jedva šest godina. Prodaju šest godina starog obiteljskog fiće doživio sam kao odlazak nekog svog mehaničkog brata blizanca s kojim sam rastao otkako znam za sebe. Suočen s neumitnošću rastanka od tamno zelene Zastave 750, donio sam toga dana valjda prvu od životnih odluka koje nikada neću ostvariti.

- Kad budem velik, kupit ću merčedeš – objasnio sam majci koja me je tješila.

Naravno, još uvijek nisam kupio mercedes, a mislim da i neću tako skoro.

Godina je bila 1964. i u obitelji su se događale važne stvari. Nakon uobičajenih devet mjeseci iščekivanja rođen je mali Jurković, a nešto duže se iščekivao mali Fićo. Jedanaest mjeseci nakon što je u cijelosti plaćen, iz tvornice u Kragujevcu isporučen nam je potkraj iste godine automobil koji je te 1964. prema podacima Vjesnika INA-e koštao čak 31 prosječnu plaću. Relativno visokoj cijeni i dugom čekanju usprkos kupovina fiće sredinom šezdesetih predstavljala je ultimativnu potvrdu rasta  standarda.

Vječna uspomena: Edi Jurković s limenim ljubimcem 1964. godinePrvi obiteljski limeni ljubimac kod roditelja je izazvao toliko strahopoštovanje da po njega u Ljubljanu (gdje je tko zna zašto isporučen) nisu išli sami, već su na odredište poveli prijetelja, iskusnijeg vozača. Nekoliko dana kasnije, fićo se sjajio na parkingu pred kućom s tablicom čiji broj još nisam zaboravio: RI – 102-92.

Sjajio se fićo svakodnevno, bar u mojim dječačkim očima, ali posebice nedjeljom. Bio je to, u ono vrijeme kada smo autopraone viđali samo u američkim filmovima, dan za ritualno pranje vozila u dvorištu. Otac i majka bi odlučnim koracima istrčali na teren sa spužvama u ruci, donijeli nekoliko kanti vode i obavezni šampon i počelo bi jednosatno ribanje i glacanje karoserije. Ja sam kao najmanji imao čast oprati gume i time sam se beskrajno ponosio. U velikom finalu, izvlačilo bi se crijevo s vodom i polijevao automobil koji bi vozio naprijed-natrag i napravio par krugova pred susjedima uključujući i onaj počasni u kojem se doista sjajio.

Dobrih 11 godina nakon što sam te 1970. isplakao našeg fiću, došlo je vrijeme za moj drugi susret sa Zastavom 750. Bio je to još uvijek, a već smo u 1981. godini, automobil koji vozi milicija, vojska, vatrogasci pa i hitna pomoć. Najpoznatiji je milicijski fićo vjerojatno onaj snimljen te godine na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma za potrebe naslovnice Azrinog albima „Filigranski pločnici“, autora MIO Vesovića.

Osim vozila pod rotacijom bilo je i onih s malom kvadratnom pločicom sa slovom „L“ u kojima su se obučavali budući vozači. Za razliku od današnjeg izbora automobila za učenje vožnje, sve do sredine osamdesetih vozački se ispit polagao isključivo na Zastavama 750.

- Vozi – rekao mi je opušteno instruktor kada sam prvi puta sjeo u tamnoplavog fićeka Auto škole Centar.

- Ali kako?

- Nemoj mi samo reći da ne znaš voziti – zbunjeno će instruktor.

- Jasno da ne znam. Zato sam došao u auto-školu – odvratim i prenerazim instruktora koji je izbečio oči i ispuhnuo dim cigarete kroz trokutasti leptir-prozor, vrhunac tadašnje ventilacije, u vremenu prije klima uređaja.

Pukla je tada ljubav i između mene i fiće, a bio je to i kraj ljubavi između mene i auto-škole, mada sam niti godinu dana kasnije položio i „E“ kategoriju za vozača kamiona s prikolicom. Ali fiću sam nakon auto-škole definitvno prekrižio, baš negdje u vrijeme kada se sredinom osamdesetih s tvorničke trake u kragujevačkoj Zastavi spustio posljednji primjerak kultnog modela.

Imamo šta da pokažemo svijetu: Drug Tito s ponosom predstavlja Fiat 600 egipatskom predsjedniku Gamal Abdel Naseru, tokom Sajma u Ljubljani 1960. godine

Prodan je u više od 920.000 primjeraka što je za siromašnu zemlju poput Jugoslavije bio nevjerojatan uspjeh. Na dlaku isti auto, isti taj model, izveden iz talijanskog Fiata 600, proizvodio se i u španjolskom SEAT-u i pod imenom SEAT 600 postao nacionalni automobil tadašnje Španjolske. Ali prodan je u nešto manje primjeraka od kragujevačkog fiće iako je pirinejsko tržište bilo i ostalo veće od balkanskog.

Uspjehu fiće u Jugoslaviji kumovala je jednostavna činjenica da je on dugi niz godina (uključujući i cijele šezdesete) bio jedini auto koji je ta država proizvodila. Od najjeftinijeg uvoznog automobila bio je jeftiniji najmanje dva puta pa ne čudi njegova dominacija na „tržištu“ šezdesetih godina. Za cijelu generaciju gladnu modernizacije, baš je fićo bio žuđeni predmet želja, ono što je za Talijane tih godina bio Fiat 500 – legendarni cinquecento.

Prvi fićo s produkcijskih linija tvornice Crvena zastava u Kragujevcu izišao je 18. listopada 1955. U sljedećih tridesetak godina proizvedeno je 923 tisuće fićeka u sedam različitih verzija, i tri veličine motora, od 600, 750 i 850 kubika. Povijest kultnog automobila dobro je poznata zahvaljujući kolektivnoj memoriji, ali i srpskom povjesničaru Marku Miljkoviću koji je o Zastavi 750 napisao i doktorat.

Među uputama i savjetima za korištenje tog auta vrijedi izdvojiti da „fiću treba dobro nagaziti, tjerati motor da urla, ali ne od muke, nego od zadovoljstva"

Poznato je tako da je Zastava 750 svoje neformalno ime Fićo dobila po glavnom junaku iz stripa „Kurir Fića“ koji je pedesetih godina izlazio u listu „Borba“, a u kojem je poznati karikaturist Milorad Dobrić bilježio svakodnevne dogodovštine običnog čovjeka i duhovito, ali blago kritizirao devijacije u društvu. Fićo se tako pridružio Bubi, Žabi, Spačeku i Topolinu, imenima koja su tada posve istisnula službene oznake automobila.

O fići se nisu pisali samo doktorati, već i obični priručnici poput „Fićinog bukvara“, autora Predraga Kneževića, svojevrsne početnice za vozače koja je doživjela velike naklade i niz izdanja. Među uputama i savjetima za korištenje tog auta vrijedi izdvojiti da „fiću treba dobro nagaziti, tjerati motor da urla, ali ne od muke, nego od zadovoljstva", jer „fićo ne voli kad ga se vozi na niskom broju okretaja“.

Neovisno koliko ga gazili i neovisno o modelu (između 23 i 29 konjskih snaga), mali div nikada nije išao brže od 110 kilometara na sat. Štoviše, prvi modeli imali su brzinomjere samo do 80 kmh, a vrijeme koje mu je potrebno od 0 do 100 kmh nije za prve modele bilo ni moguće utvrditi.

Do stotke uopće nisu ni dolazili.

Fascinatno je zapravo da dizajn tog automobila nije doživio nikakve bitne izmjene kroz 30 godina. Jedina važnija promjena bila je sredinom šezdesetih kada je promijenjen i zaštitni znak ranih modela - vrata koja su se otvarala prema natrag. Takva vrata su se povremeno sama otvarala u vožnji i predstavljala opasnost u prometu pa su iz sigurnosnih razloga zamijenjena „normalnim“ vratima.

Osim u doktoratima i priručnicima, fićo je svoje mjesto našao i u popularnoj kulturi pa je tako 1979. Goran Marković snimio zapažen film s Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi - „Nacionalna klasa“. Nacionalna klasa bilo je ime za tada vrlo popularne automobilske utrke koje su se vozile po gradovima, a u kojima su sudjelovali samo – fićeki. Uostalom, i poznati automobilistički as Niko Pulić karijeru je započeo u – fići.
U novije vrijeme fićo je našao mjesto u poznatoj pjesmi Darka Rundeka „More, more“ s albuma „Apokalipso“ iz 1996. U njoj Rundek pola sata nabraja („drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula, suncobran, peraje, maske, naočale za sunce, karte, tenisice, termosicu, Tarzana, Karl Maya, šlauf, badmington, japanke, loptu, šunku, špeka, foto aparat“) što sve treba ponijeti na more („popis smo pisali tjednima prije puta“) i zaključno navodi i „veliki kanister s vinom“. No uprkos svemu „na kraju svašta fali, jer naš fićo je premali“.

Rundek je u pjesmi sažeo cijeli misterij vezan uz taj patuljasti automobil u kojem su se iz današnje perspektive mogli voziti samo hobbiti. Ipak, taj mali auto za male ljude koji su se k tome morali na zadnjem sicu voziti pogrbljeni, godinama je bio glavno prijevozno sredstvo kojim su cijele obitelji odlazile s kraja na kraj zemlje, u posjet rodbini ili na Rundekovo more. Kako su u fiću stali roditelji, djeca, pripadajuće putne torbe, stara ujna i lonac punjenih paprika (ili sarmi) ostat će vječna tajna čak i ako uvažimo činjenicu da je svaka Zastava 750 imala na krovu nosač koji bi često ispod cerade i sajli krio pravo brdo prtljage.

Kolektivni portret s najdražim vozilom: Šira porodica i mali div, fićo

U mojoj obitelj godinama se, primjerice,  prepričava nevjerojatna vožnja fićom do Trsta kada je majka kupovala prvu Candy perilicu za rublje. Perilica je tamo utovarena na krov fiće, privezana sajlama i valjalo je krenuti preko Kozine do Rijeke. Kao da nije bilo dovoljno što je mali auto natovaren veš-mašinom, na povratku je počelo sniježiti, ali ni mećava nije zaustavila fiću koji je sporo, ali sigurno doveo vozačicu i „kandicu“ na odredište.

U fići je motor bio smješten otraga, dok je pod prednjom haubom bio rezervni kotač, dizalica i alat. Prostora za prtljagu zapravo nije ni bilo, ali uvijek bi vozač prkoseći zakonima fizike uspio potrpati sve putnike i torbe te krenuti na put.

Fićo je, kružila je šala, predviđen za pet osoba: dok prva sjedi za volanom, ostale guraju. U zbilji, za guranje fiće bile su dovoljne dvije osobe i mala nizbrdica.

Poznato je tako da je Zastava 750 svoje neformalno ime Fićo dobila po glavnom junaku iz stripa „Kurir Fića“ koji je pedesetih godina izlazio u listu „Borba“, a u kojem je poznati karikaturist Milorad Dobrić bilježio svakodnevne dogodovštine običnog čovjeka i duhovito, ali blago kritizirao devijacije u društvu. Fićo se tako pridružio Bubi, Žabi, Spačeku i Topolinu, imenima koja su tada posve istisnula službene oznake automobila

Važno je reći da je fićo, kao i njegov morski pandan, vanbrodski motor Tomos 4, imao važnu prednost pred drugim modelima automobila. O fići su „svi znali sve“. Svaka ulica imala je nekog priučenog majstora koji je „doktorirao“ na fići, a rezervni dijelovi bili su jeftini i bilo ih je na svakom koraku. Ako ste fićom krenuli starom cestom (a drugačije i niste tada mogli) od Zagreba do Splita, moglo vam se dogoditi da putem imate više kvarova, ali to nikoga nije brinulo. U svakom selu netko je znao srediti fićeka i put bi bio nastavljen bez teškoća. U najgorem slučaju, mogli ste nazvati HAK koji je tada imao četiri servisna vozila, a sva četiri bila su, pogađate - Zastave 750.

U novijoj povijesti fićo je ostao zapamćen samo u svojoj crvenoj inačici. Mnogi se sjećaju dramatičnih događanja u Osijeku 1991. kada je Branko Breškić svojim crvenim fićom izašao na ulice i pokušao vozilom zaustaviti tenkove JNA koji su krenuli u sumanuti pohod središtem grada. Parkiranje crvenog fiće nije zaustavilo neprijateljske tenkiste pa je pred snimateljem HTV zabilježena jedna od najupečatljivijih scena s početka Domovinskog rata kada tenk gazi preko fiće i doslovno ga zdrobi. Crveni fićo tako je postao simbol građanskog otpora s početka rata.

Dvadeset i šest godina kasnije, još jedan crveni fićo postao je simbol otpora, ali protiv požara. Požar desetljeća koji je zahvatio zaleđe Splita pokazao je još jednom kako prirodna katastrofa velikom brzinom može postati i politička katastrofa.

Dok su vatrogasci uz pomoć samoorganiziranih građana požrtvovno gasili što se ugasiti moglo, javnost zagrijana na temperaturu usijanja prozivala je naše političare koji su zbunjeno u trokutu između finala Wimbledona, Salzburga i Zagreba, a u očekivanju finala Umaga, pokušavali odgovornost prebaciti što dalje od sebe.

Katastrofalni požar je ipak ugašen, a pamtimo ga  (i) po tragikomičnom prizoru crvenog vatrogasnog fiće sa sirenom kojim se vatrogasci iz Kučića kod Omiša probijaju kroz dim na Prpuši kod Šestanovca. Slika vremešnog fiće iz 1979. kako juri na požarište nije ulijevala naročitu dozu sigurnosti, ali je bar izazivala simpatije, za razliku od političke vrhuške koja se prepucavala dok je zemlja gorjela.

Red je na kraju da otkrijem i tajnu kako sam prebolio svog prvog fiću. Bilo je zapravo jednostavno. Roditelji su prodavši fiću kupili Simcu 1000, a otkriće da u nju iza zadnjeg sica stane minijaturna figurica psića kojem se glava klima u vožnji odmah me osvojilo. U fiću je stalo koješta, pa i kožna presvlaka za volan, ali ne i lutka psa koji klima glavom.

* Ovaj tekst izvorno je objavljen lipnja 2018, u specijalnom dodatku „Jutarnjeg lista“, pod nazivom „60-te“; prenosimo ga sa dozvolom autora, te urednika priloga Ivice Buljana

Oceni 5