XXZ magazin preporučuje
Glogovac 01 S

Photo: IMDb

Film u kojem se nikad ne odraste

Film

Moj jutarnji smeh (2019)

Reč je o domaćem filmu snimljenom van glavnih tokova, Beograda, velikih produkcijskih kuća i jednih te istih imena koja se vrte u bari naše kinematografije. Reč je i o filmu koji se po svim karakteristikama svrstava među niskobudžetne i nezavisne. Uz skromnu pomoć grada Kragujevca i lokalnih kompanija, Moj jutarnji smeh progovara o produženoj adolescenciji, odnosno kasnom odrastanju, nezadovoljstvu, izgubljenosti i svim ostalim propratnim pojavama i emocijama. To su teme koje se već godinama naširoko obrađuju i u svetu i kod nas, čini se da su globalna boljka koliko god nečija ekonomska situacija izgledala sređenije. U okruženju u kojem je ovaj film snimljen, teško materijalno stanje još više dolazi do izražaja, ali se u samom scenariju ne pocrtava, naprotiv.

Film se pre svega bavi privatnim životom junaka i nesnađenošću koja se na tom polju odvija. Iako se mogu iščitati i naslutiti slojevi značenja i smisla, ovo ostvarenje je iznad svega komedija i nasmejaće vas slatko i autentično, bez opštih mesta karakterističnih za pomenutu kinematografiju. Svako će u njemu pronaći nešto interesantno i sveže, a na osnovu reči autora, do mnogo čega se tokom rada na ovom filmu došlo intuitivno i slučajno, bez preterane cerebralnosti. Tako mu treba i pristupiti. Nećete se pokajati.

A Rainy Day in New York (2019)

Timothée Chalamet i Elle Fanning pojavljuju se kao duh prošlih komedija, sa dijalozima koji nas vraćaju u Woody Allen univerzum.

Mladi glumci su poprilično spretni u izvođenju prepoznatljivih dijaloga, pa je samo nakon par rečenica jasno ko ih je pisao. Ako gledaocu pođe za rukom da zaboravi kontroverze koje prate film, te moderne uređaje koji su nerazdvojivi deo sadašnjosti, film će ga zasigurno odvesti u neki drugi svet koji je proizvod opšte nostalgije i želje za prošlim vremenima. Tome doprinosi i prisustvo Allenovih opštih motiva, a u formi ljubavnih trouglova i neurotičnog životnog ritma – scene koje su mlađe generacije sasvim dobro iznele na sopstvenim plećima.

Iako ga kritičari opisuju kao potpuno mediokritetski, “A Rainy Day in New York” je obavezno filmsko štivo, bar za one koji su Allena voleli, ili ga vole i danas.

Serije

Dracula (1. sezona, 2019)

BBC (ali i Netflix) nas je obradovao još jednom horor serijom, a ovoga puta se radi o inteligentnom i vrlo zabavnom osvrtu na već dobro poznatu legendu o grofu Drakuli.

Najviše se istakla sestra Agatha koju igra Dolly Wells, a koja je, pored sjajne uloge, dobila i priliku da postane feministički simbol, budući da se holandska opatica preziva Van Helsing, pa je ovaj legendarni ubica vampira po prvi put (bar koliko znamo) u horor istoriji dobio i otelotvorenje u ženskom obliku.

Budući da je serija neobična, i da obiluje humorom kojeg u hororu uglavnom nema, gledalac bi na početku mogao da okleva, da bi na kraju treće epizode već bio spreman da grofa pozove u svoj dom, a kako bi iz njegovih usta mogao da čuje šta je dalje bilo.

You (2. sezona, 2019)

Uzbudljiva priča o sociopati koji postaje opasan kada se zaljubi vratila se nedavno na naše male ekrane. Radnja je iz Njujorka premeštena u Los Anđeles, sve miriše na novi početak, ali duhovi prošlosti vraćaju se življi nego ikad.

Ovoga puta naš sociopata želi da postane bolji aktivno se boreći protiv svojih uobičajenih obrazaca ponašanja. Izuzetno analitičan i introspektivan, pruža nam uvid u okruženje iz svoje prerspektive, često nas dovodeći u situaciju da se složimo s njim i vidimo ga kao jedninog normalnog u datom okruženju. Naročito ako je to okruženje odjek najnovijeg krika nju ejdža, toliko da boli, izbor i nije tako težak. Klizav je to i opasan teren, no autori će se potruditi da nas na vreme zaustave i po ko zna koji put uvere u to koliko je on zapravo „normalan“, ali i podsete da svaka bolest ima svoj uzrok.

Ova sezona prepuna je obrta i iznenađenja, pa deluje da je još adiktivnija od prve. Bolja jeste svakako, između ostalog i zato što dokazuje činjenicu da i od ludog ima luđi. Uvek može luđe.

Knjige

Viktor Peljevin, Čapajev i Praznina

Čapajev nije ništa novo, budući da se prvo izdanje pojavilo još 1996. godine, ali se radi o naslovu kojem se često vraćamo, i to iz vrlo dobrih razloga.

Sumanuti Rus đavolski se igra, šeta između stvarnog i fikcije. Ubija, zasmejava, plaši, uvrće vam mozak bez problema. Kao da je bilo, kao da će biti, paralelno održava vezu sa onom i ovom Rusijom. Krimi, triler, reklama, tao, sve u isto vreme. Prasnete u smeh, pa vam se smuči, pa opet smeh, i sve tako. Potpuno suludo! Kao da sanjate.

Robert Perišić, Područje bez signala

Odličan hrvatski roman koji na inteligentan i inovativan način opisuje stvarnost svih nas koji se danas nazivamo „region“, odnosno „regija“. Pre nego što odustanete zbog reči „stvarnost“, znajte da Perišić u toj opštosti majstorski ume da pronađe i oslika jedinstven svet i sasvim posebne likove. Nema kod njega karikatura, niti skica. Svi su od krvi i mesa toliko da iskaču sa stranica. Uz slike zapuštenih gradova i isto takvih fabrika, posleratnih i tranzicijskih profitera, korporativnih skorojevića i podsećanje da smo ipak najbolji kad se udružimo, Područje bez signala je maestralno napisano i uzbudljivo štivo.

Pesma

Lesley Gore, It’s My Party

Ako vam neko postavlja imperativ sreće, odmah mu pustite ovu pesmu, hit koji uspešno opstaje i sluša se decenijama!

Video igre

The Elder Scrolls

Neki članovi naše redakcije se često izgube u ovoj igri – sjajnoj strategiji sa kojom se lako zaboravi na to da vreme teče.

U The Elder Scrolls Blades nastavku igrač preuzima ulogu šampiona koji životari u razrušenom gradu. On je junak koji radi na tome da svoj grad vratio u prethodno stanje, a sa svakim nivoom stečeni poeni se raspoređuju na zdravlje, magiju i izdržljivost, dok se oprema i oružje konstantno nadograđuju.

*Kontrapreporuke

Junaci našeg doba (2019)

Dok se žalimo i šalimo na račun stalno repriziranih serija na RTS-u, Siniša Pavić omogućio nam je da gledamo novu, koja pak neodoljivo liči na reprizu. Ne liči na reprizu neke njegove konkretne serije, već liči na sve Pavićeve serije. Što uopšte ne mora biti loše, ako ste ljubitelj. Tu je sve što treba da bude – pošteni ljudi na rubu egzistencije, oportunisti, bogataši, zli i oni mekog srca, mudri starci i vispreni, ali buntovni tinejdžeri, alapače, vračare… Pa, pogledajte naslov i parafrazu Ljermontova, sve će vam biti jasno. Scenografija je nalik na sve prethodne stanove Popadića i Golubovića, a duhoviti dijalozi čija je tema u stanju da se obradi u tek dve replike, u pavićevskom svetu obradi se u pedeset dve.

 

Oceni 5