Pitanje privatnosti
Abar 28 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Fotografije nepoznatih ljudi

Nedavno se na domaćem Twitteru povela rasprava o razlozima zašto je toples na hrvatskim plažama postao rijetka pojava, posebice kada su Hrvatice u pitanju. Jesmo li kao društvo postali konzervativniji u usporedbi s ranim dvijetisućitima, a još i više osamdesetim godinama prošlog stoljeća? Boje li se žene sunca koje je postalo mnogo opasnije? Ili su u međuvremenu nametnuti ideali potpomognuti estetskim zahvatima i Photoshopom učinili da se prosječna žena ne osjeća dovoljno ugodno da bi se na taj način izložila pogledima? A možda je jedan od razloga i taj što ste se 1982. ili 2002. svjesno odlučili razodjenuti pred nekoliko desetaka ili stotina kupača, dok 2022. riskirate završiti u nečijem privatnom album ili, još gore, na internetu. Za razliku od nas kada smo bili djeca, rijetko se koje današnje kupa gologuzo, a kupaće navlačimo opsesivno čak i bebama – strah je opravdan u vrijeme kada svatko posjeduje pametni telefon, a fotoaparati u obliku kemijske olovke odavno nisu nešto samo iz filmova o Jamesu Bondu.

Međutim, posljednjih je godina postalo uobičajeno fotografirati nepoznate ljude, čak i kada namjere nisu zlokobne kao u gore navedenim primjerima. Još jedan je to slučaj u nizu u kojem tehnologija napreduje raketnom brzinom, a društvena svijest i zakonodavstvo zaostaju. No, temelje za svakodnevicu u kojoj se takvi postupci i nedostatak pristanka i privatnost slabo propitkuju (ili nikako) postavili su mediji.

Najprije su došli po slavne i sve one koji se tako osjećaju na zagrebačku špicu. Onda su počeli fotografirati i objavljivati potpune anonimuse s gradskih ulica, parkova, plaža – s posebnim naglaskom na oskudnije obučene žene. Dugo vremena teško da je mogla iskočiti sisa na hrvatskom tlu, a da nije završila u dnevnim novinama ili na kakvom portalu čiji nevješti urednici popunjavaju one tihe ljetne tjedne u kojima su zastupnici na godišnjem odmoru, a prošlo je više od 48 sati otkako su predsjednik ili predsjednica napravili gaf – foto izvještajima s obale. Sisa i igara, za dozvolu ne pita nitko.

I tako su Hrvati kao i ostatak svijeta povjerovali da je potpuno prihvatljivo snimati ljude bez njihovog pristanka, uvijek i svuda – kada ih želimo pohvaliti ili im se narugati, kada čine nešto protuzakonito ili su nas naprosto uvrijedili svojim postojanjem. Visoke temperature i sve mahnitija vrsta turizma koju smo si dopustili opijeni kunama svježe ulovljenim u najbližoj mjenjačnici (RIP), odbijajući naučiti išta iz iskustva onih koji su se gorko pokajali, donose nam sve češće vizualne dokaze ponašanja za koje osoba koja u ruci drži mobitel smatra da je nedopustivo. Bilo bi zanimljivo jednom povesti ozbiljnu raspravu oko toga koji je postupak neprihvatljiviji iz moralne perspektive (snimanje ili ono sa snimke), no jedino što je na kraju dana ovdje zaista važno je što o tome kažu hrvatski zakoni. Je li protuzakonito snimati nekoga bez njegovog dopuštenja? Ako nije, zašto nije i kada će biti; ako jest, zašto se ne kažnjava?

A onda su se u moru fotografija mladeži koja pijana povraća na gradskim trgovima, trči gola po krovovima i opći na crkvenim stepenicama počele pojavljivati fotografije djece koja vrše nuždu u javnosti. Jedno dijete mokri u odvod kanalizacije u staroj jezgri (umetni grad na obali), drugo sjedi na tuti u zaustavnoj traci. Budaletina uslika i podijeli svoju nevjericu s tristo najbližih prijatelja, Slavica okači na svoj Facebook zid između dvije teorije zavjera, želje za dobrim jutrom i prijatnom kaficom i zahvalom na primitku u grupu. ‘Vijest’ plane brže od niskog raslinja u kolovozu, prenese je svaki lokalni i opskurni portal. (Malo)građani se zgražaju u komentarima, prave se ankete kako bi se saznalo što svih nas tri milijuna misli o modernim roditeljima. Ono najvažnije se pritom ignorira: netko je fotografirao tuđe polugolo dijete i sad tu fotografiju raspačava. Jednom riječju: dno. Pa zatim: gledajte svoja posla. I još: što je točno tu toliko šokantno? Psi mogu, ali djeca koja se ne mogu strpiti – ne. Ako je dijete malo (a posebice ako je nedavno prestalo nositi pelene), nema tu ‘pričekaj’, osobito kada ne znaš ima li u blizini javni zahod. Gotovo da nema osobe starije od trideset kojoj otac nije stao kraj nekog grma jer zahoda ili nije bilo ili tko je vidio gubiti vrijeme na to. Uz ceste duž Lijepe naše spaljena zemlja, trava ne raste, pišanje u divljini je nacionalni sport, nematerijalna baština i  nekulturno dobro. Danas kada svi imamo barem jedan auto na kredit, okrečene tunele, 1.306,53 kilometara autocesta i Pelješki most – odjednom smo jedno fino i uglađeno gradžanstvo.

I bit ćemo takve moralne vertikale sve dok institucije ne počnu raditi svoj posao ili dok jedan od roditelja ne natjera nekoga da pojede mobitel koji ima više pameti od njega samoga. U iščekivanju pravde, svima koji fotografije stranaca iz tramvaja i noćnih klubova dijele na društvenim mrežama želim da se isto i njima dogodi, a bijednicima koji fotografiraju malu djecu kako vrše nuždu (kao i novinarima koji to prenose) manifestiram eksplozivni proljev dok šetaju centrom bilo kojeg hrvatskog ili svjetskog grada i naslovnicu 24 sata.

*Prenosimo s portala Digitalna demokracija

Oceni 5