Gabi Novak: Malo riječi treba kad se voli

Prvih godina svoje karijere - sem trijumfa na „Zagrebu 59" - Gabi nije imala većih uspeha na festivalima. Izgledalo je da njen šaputavi stil, bez vikanja i operskih visina, nema publiku. Bilo je i trenutaka krize kad se Gabi pitala da li je pametno učinila kad je ostavila siguran posao u „Zagreb-filmu". Oslonac je tražila i našla u Stipici Kalogjeri, s kojim se - posle nekoliko godina poznanstva - venčala 1961. godine.

“I to je bila veza čiju je osnovu činila zajednička ljubav prema poslu i želja za afirmacijom. Skupljali smo novac i svjesno se pripremali za brak. Bili smo već naviknuti jedno na drugo, sve smo bili organizirali do detalja, čak smo uspjeli da kupimo i stan. Možda je svemu tome nedostajalo samo malo više zanosa, ali, to onda nismo primjećivali – seća se Gabi.

- U početku, dok nas je želja za uspjehom čvrsto vezivala, sve je teklo bez smetnji i trzavica. Ali, polako smo se mijenjali, svako na svoj način. Umjesto da sjednemo i pretresamo naše brige i teškoće, mi smo se uspavali. Otuđivali smo se, zatvarali u sebe, bez ozbiljnijeg pokušaja da nađemo neko rešenje. Nama život nijednog trenutka nije bio nepodnošljiv, ali i pored toga sve smo jasnije uviđali da nit spasenja jednostavno ne postoji”.

“U jednom neizbježnom trenutku shvatili smo, da je nemoguće ostati dalje zajedno. Ja sam nastavila svojim putem. Stipica svojim. U takvoj situaciji, kad smo već bih stranci, bilo je normalno da on sretne drugu ženu, a ja drugog muškarca. Naša je nevolja bila u tome što su Stipicu i mene uvijek i svuda predstavljali kao ‘idealni par’. Utoliko je naš razvod djelovao šokantnije.

Tu je, zatim, bio i Arsen, moj i Stipičin nerazdvojni prijatelj i saradnik, čovjek s kojim su nas vezivali toliki zajednički uspjesi. Svi smo bili suviše upadljivi i poznati, svi smo pružali zahvalan materijal za izmišljanje ‘priča’. Pojedini listovi dali su oduška donoseći svoje verzije događaja - što je u njima bilo manje istine, za čitanje su bili zanimljiviji..."

Sudbina je htjela da na „Splitu 64" Gabi, u alternaciji sa Arsenom, peva njegovu „Kuću pored mora". Galantan i pažljiv prema interpretatorima koji izvode njegove pesme, Arsen je Gabi poklonio mali ukras sa simbolom mora - tada ne sluteći da će mu dobra koleginica postati supruga. Već 1965. Gabi je prebrodila sve krize i na Zagrebačkom festivalu, na večeri šansona, pevala „Još uvijek", pesmu Ivice Krajača („Bio je to prelom u mom stilu, govorenju teksta, shvaćanju muzike").

Usledila je impozantna serija trijumfa. Na „Zagrebu 66" s melodijom „Za našu ljubav to je kraj" (muzika Alfons Vučer, tekst Mario Kinel) osvojila je prvu nagradu publike i skulpturu „Sirena", dar lista „Arena"; na „Opatiji 67" pevala je „Vino i gitare" (muzika Stipica Kalogjera, tekst Arsen Dedić) sa identičnim ishodom - prva nagrada publike i druga nagrada stručnog žirija; na „Zagrebu 68" predstavila je pesmu „Život, to smo mi"; učestvovala na dve „Pesme leta", a 1970. lansirala jedan od najvećih šlagera sezone - „Pusti me da spavam" koji je, na tekst Željka Sabola, napisao Arsen Dedić.

Jovanka Broz savetuje Gabi: “Dajte, požurite s tim brakom”

Početkom sedamdesetih, naciju imunu na svaku krizu, naviknutu na permanentni bolji život u svojoj izvornoj verziji - iz ravnoteže je izbacila „love story" između Arsena i Gabi. Novine su konačno imale društveno opravdani cilj: da otkriju „istinu", ali ako se „istina" ne poklapa sa činjenicama - utoliko gore po činjenice! Obilno je citirana Gabi Novak koju su žumalistički agenti pratili u stopu: „Arsen i ja smo vezani dugogodišnjim prijateljstvom. Zaista smo duboko vezani" (,,TV Novosti", 19. mart 1971.); „Dobri smo prijatelji. O braku zaista nikad nismo pričali" („Večernje novosti", 24. april 1971.). S malih ekrana se čulo kako su se „poznati pevači Gabi Novak i Arsen Dedić tokom turneje po SSSR-u tajno - venčali", da bi došlo do ispravke „nisu se venčali u SSSR-u, ali će se venčati u Herceg Novom"!?

- Arsen je u to vreme bio apsolutna zvijezda, muškarac koji je strahovito zanimao žene. Sjećam se tih euforičnih godina trke za Arsenom - pa je u našoj definitivnoj odluci da budemo zajedno, kod dijela publike sve to naišlo na otpor, neshvaćanje. I sami smo se nalazili u jednoj velikoj dilemi, na velikoj kušnji. Osim toga, oboje smo bili u zenitu popularnosti, što je opet vodilo do pitanja: hoće li se taj brak održati? Hoće li uspjeti?... I Arsen i ja smo prolazili kroz razne kušnje: ljudske, prijateljske, lične. O tome se toliko govorilo, pisalo...

Kad smo početkom sedamdesetih Arsen i ja bih pozvani u Karađorđevo, na prijem kod Maršala Tita, obratila mi se Jovanka:

- No, kako dugo ćemo mi sad čekati taj brak? Dajte, požurite!

... Puno puta sam pjevala pred Titom, gotovo uvijek kad je dolazio u Zagreb. Jedne Nove godine pjevali smo mu Tereza, Arsen i ja; odlazila sam u Karađorđevo; često u Beogradu - čak sam jednom plesala s Titom! Odlično je igrao, krasno! Bio je strašno komunikativan, sve nas je mnogo volio... Čim odu uzvanici, s nama bi se zabavljao, pričao viceve... sve do pet, šest, sedam ujutru!

Nezaboravno je kako su Tito i Jovanka cijenili umetnike

Mi bismo već popadali od umora - a on bi ujutru naručio viski, zapalio “havanu” i sjeo za klavir. Svirao je, sjećam se, Chopina. Zatim bi nas pogledao i rekao: ”Ajde, 'ajde, vozite ih, vidite koliko su umorni!" Neke od mojih pjesama je znao, recimo, „Ljubav i šalu", „Sretan put", „Džini te voli", „Vino i gitare" - obavezno! Pamtim i Kardelja. Na jednom takvom susretu imao je dva mala, pitoma zečića koji su skakali naokolo, dok smo mi pjevali..."

- I Jovanka je mnogo voljela „Vino i gitare", tražila je ponekad od mene da otpjevam nešto iz džeza... Ona je vrlo krasna, jednostavna osoba. I Tito i ona znali su cijeniti umjetnika: kako su brinuli, ugošćavali, tretirali - to je nezaboravno. Jovanka je uvijek bila ljubezna, opuštena, čak smo jednom razgovarale o kuhinji: šta se kuha, kako se priprema. Ili, o modi. Voljela je ljepe stvari, znala se obuć'... Uvijek smo pričale o „ženskim stvarima", i nikad nisam imala osjećaj sustegnutosti, jer su i ona i Maršal bili sasvim prirodni, pa smo se pred njima otvarali kao pred svojim prijateljima.

- Od mojih kolega, često su se na tim druženjima sa Titom našli Nada Knežević, Marko Novosel, Arsen, Ivo Robić, Dušan Jakšić, Lola Novaković... Pamtim da smo 1961. za vreme Prve konferencije nesvrstanih u Beogradu, Nada, Marko i ja upoznali cara Haila Selasija, Sukarna, Nasera, Nkrumaha.

Dok su sedamdesetih godina, kao snoplje, padale nove estradne žrtve pregažene vremenom i nezainteresovanošću publike, a pevačka generacija pedesetih polako osipala i svakodnevno beležila odustajanja i predaju - Gabi Novak je, logično i prirodno, s šarmantnom lakoćom i prefinjenim osećanjem mere učvršćivala svoj status na muzičkom bojištu. Opsednuti frazama, uvereni da čine kompliment, novinari diljem zemlje utrkivali su se ko će više puta u tekstu pomenuti da je gospođa Gabi „prva dama zabavne muzike", ne shvatajući da je Gabi uvek bila više od - dame, i više od - pevačice.

Te zlatne sedamdesete godine

Dokazala je to na festivalu „Zagreb 71" prvom nagradom publike za pjesmu „Gazi dragi, srce moje" (Hrvoje Hegedušić - muzika, Maja Perfiljeva - tekst); na „Zagrebu 72" melodijom „Samo ljubav zna"; nagradom žirija Saveza kompozitora Jugoslavije i nagradom za tekst za pesmu „Kuća za ptice" (Dedić-Britvić) koju je Gabi pevala na „Zagrebu 73"; pesmom „Grlice u šumi" sa „Zagreba 76", i prvom nagradom publike na večeri šansona na „Zagrebu 79" za melodiju „Pamtim samo sretne dane" (Monteno-Dedić)...

„...Sedamdesete su bile zlatne godine - u svemu, uopće u Jugoslaviji. Žar koji se osjećao svud oko nas postojao je i u estradi: došlo je mnogo novih, zanimljivih ljudi, krasnih kolega. Sasvim lično, bio je to period kad sam bila u zenitu popularnosti. Dobijala sam silne nagrade, svuda su me birah za ‘lice godine’, pjesme su bile rado slušane: ‘Malo riječi treba kad se voli’, ‘Gazi dragi, srce moje’, ‘Samo ljubav zna’..."

Mada publiku i ljude nikad nije delila, Gabi je, za ovdašnje opake balkanske uslove uvek bila izuzetak - valjda, jedna od retkih pevačica s kojom su se žene, bez zlobe i ljubomore, identifikovale, i koju su dostojanstveno umele da poštuju: „...verovatno, zbog moje jednostavnosti, jer sa ženama neposredno razgovaram na pijaci, u dućanu, i ne da se hvalim - ali imam predivan kontakt s ljudima koji su uvijek spremni da mi pomognu, naprave neku malu uslugu, od vodoinstalatera do mesara... Kad smo nedavno Arsen i ja slavili tridesetogodišnjicu rada, stizali su nam brzojavi, čestitke, došlo je brdo cveća. Dok sam tih dana, uoči i nakon jubilarnog koncerta, hodala po gradu, ljudi su me zaustavljali, ljubili, čestitali - i vidjela sam da me iskreno vole... A to je jedna takva neopisiva sreća i zadovoljstvo. Jer, u ovoj profesiji nemam nikakvog opterećenja, nisam potrošena, ne ‘letim’. Naprosto, volim ono što radim i svaki novi nastup za mene je poseban doživljaj. I ono osnovno: pjevati za publiku, biti dosljedan svom izgledu, rječniku, glasovnim mogućnostima, svojim godinama. A u toj borbi sam izdržala - i već unapred kažem: neću odustati, pjevati ću i dalje..."

Kao Feniks koji se rađa iz svog pepela, i Gabi je osamdesetih uskrsnula i poklonila seriju nezaboravnih pesama: „On me voli na svoj način" (prva nagrada žirija na „Zagrebu 80"), „Plava ruža zaborava" (prva nagrada publike na „Zagrebu 81"), „Otok", „Nada" (treća nagrada publike na „Opatiji 85") i „Hrabri ljudi" (druga nagrada na „MESAM-u 87").

Za mnoge je ovo fenomen, za Gabi - normalna situacija!

Odgonetku možda kriju reči Zvonimira Goloba: „Njen promukli, obli i topao glas suzdržane senzualnosti, podjednako uzbudljiv u dvorani kao i u intimnom prostom, glas koji se obraća jednome i onda kada je između mnogih, samo je instrument u službi intepretacije, samo sredstvo kojim će ostvariti cilj koji nadolazi. I ako kažem da je to glas prijatelja, jedva da bih mogao poželeti nešto više.

Pored Arsena Dedića možda nas je još jedino Gabi Novak uspela uveriti da su okviri, koji zabavnu muziku određuju jedino kao oblik zabave, suviše uski. Pjesma u intepretaciji Gabi Novak često ne zaboravlja već uzbuđuje slušaoca, vraća ga njegovom unutrašnjem životu i zato će ono što je godinama gradila trajati i onda kada povod već bude zaboravljen".

(Iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine)

* U IDUĆEM NASTAVKU: ARSEN DEDIĆ – NEKA GA OTADŽBINA ČUVA I NJEGUJE; O SVOM ŽIVOTU, O GABI, O TITU I JOVANKI BROZ, UZ DOSAD NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE