Gabi Novak: Pamti samo sretne dane

„Biti samo žena u javnosti koja pozna tek kult majke i nevjerne dragane više je nego smiona ambicija - pisao je u nezaboravnom eseju Veselko Tenžera. - Izronivši iz televizijskih valova šezdesetih godina Gabi Novak je odmah, s lakoćom, zauzela prostrano mjesto žene u očima publike koja se tek učila sanjariti. U balkanske uši, još tvrde od deseterca i naricateljskog patosa, počeli su prodirati mazni tonovi, savijajući snena gnijezda za ljubav lišenu patnje. Bilo je to više nagovaranje zasjenjeno vokalima strasti, nego uobičajena ispovijed puna kajanja.

Na jednoj estradi zaljubljenoj u krajnosti Gabi je prva naučila održavati ravnotežu: uvijek elegantna, ali bez modnih ekscesa, uvijek ležerna, ali krajnje profesionalna, hladna držanja, ali uzavrela u interpretaciji. Kako naš jezik raspolaže uglavnom bogatim riječnikom uvreda na račun žene, pomalo zbunjeni novinarski sateliti estrade prozivali su je - damom.

Nešto kmetovsko bijaše u toj laski rođenoj iz nerazumijevanja žena. Publika, pak, nije imala tih problema, ona je uz televizore, tranzistore i gramofone slušala te opčinjavajuće električne šapate, pronašavši napokon ženu koja je svačijim snovima posuđivala stvarnost. I studentu, koji je u kasnim satima dvojio između knjige i postelje, s tranzistorom pokraj čaše jogurta i napola pojedena sendviča; i uredskom brodolomniku srednjih godina, koji je spojio nesanicu i ponoćne radio emisije; i djevojčicama koje su snatrile o drugim bijelim haljinama i o danima manje dosadnim od listanja udžbenika... Ono najbolje što im je Gabi pjevala bilo je diskretno poput treperenja breze, snažno poput šapata koji tjera krv u glavu i neobavezno poput lahora koji se zaplete u krošnji kestena i nestane. Ni traga nasilju, kriku, optužbi ili tiraniji popularnog cmizdrenja. U one tri fatalne minute svakog pjevača Gabi bijaše samo pjesma..."

Na sentimentalnoj strani sveta, pod raširenim zastavama čežnje, šapata i ljubavi, smestila se Gabi Novak da svojim prisustvom prkosi vremenima koja joj ništa ne mogu. Bacana u vrtloge ličnih dilema, u virove strasnih emocionalnih drama, vođena instinktom žene, isplivala je kao pobednik, hrabro menjala životne maršrute, ostajući verna muzičkom miljeu koji je sama gradila pojavom, ponašanjem i glasom.

Nije pristajala na kompromise, na prodavanje sebe.

Nakon svega, ostala je ista: „Jedan je glas postao bićem, da bi se s vremenom utjelovio u ženu, s kojom su susreti puni uzbuđenja, iako bez opscesnih nagovještaja" (Tenžera).

Nežna i krhka, ali - suludo hrabra, poetična i beskrajno duhovita, prijatelj, drug, majka i zaposlena domaćica, zaljubljena u slikarstvo, muziku, Arsena i sina Matiju... samo je skica za portret Gabi Novak.

Satkan od zlatnih, treperavih niti.

U svetu slikarstva

Daleke 1934. mlada Nemica iz Berlina, Elizabeta Reiman stigla je na Hvar. Odmor je provodila po klasičnom turističkom obrascu: dane - na plaži, večeri - na nekoj od terasa, s prijateljicama, uz muziku. Plavokosa i zgodna, sklona romantici i sanjarenju, dostojanstveno je odbijala nasrtljive hvarske „galebove", ne sluteći da će joj nekoliko dana pred povratak u Berlin - jedan susret sasvim promeniti život. Upoznala je ozbiljnog momka Đuru Novaka, inžinjera brodogradnje, čije su oči, reči i ponašanje govorili jezikom ljubavi na prvi pogled.

Posle nekoliko meseci poznanstva, Elizabeta i Đuro su se venčali. Živeli su u Berlinu gde je 8. jula 1936. rođena Gabrijela Novak. U oktobru 1936. familija se preselila u Split. Đuro je radio u brodogradilištu čiji je bio stipendista, i kad je okončao svoju obavezu - s porodicom je opet došao na Hvar. Mala Gabrijela pošla je u školu sa šest godina i brzo shvatila da je interesuju samo dve stvari: crtanje i priče. Sve ostalo smatrala je gubljenjem vremena!

„Čim je duvala malo jača bura - priča Gabi - nas djecu nisu puštali da idemo u školu iz straha da nas more ne bi odnijelo. Nadamnom su svi toliko bdeli i pazili me da sam se potpuno opustila: bila sam nevjerovatno razmažena i nemarna. U šestom razredu izbačena sam iz škole sa osam slabih ocena! Upisala sam se na listu „ponavljača", kao šampion lenjosti! Jedino što me je interesiralo bila je ljubav prema crtanju. Za jedan urađen zadatak iz matematike bila sam spremna da dam sliku, jer je u mom crtaćem bloku uvijek bilo sedam-osam gotovih radova za - trampu!"

Bezbrižno detinjstvo naglo je prekinuto grubom realnošću: Đuro Novak je poginuo, pa se 1946. Gabi s majkom preselila u Zagreb. Tadašnju „sedmoljetku" završila je na „jedvite jade": poslovično nezainteresovana za učenje, teško se snalazila na hrvatskom jeziku, naviknuta na ,,otočanski dijalekt pomešan s njemačkim". Kad je došlo vreme da odluči šta će dalje, bila je odlučna - crtanje ili propast.

„Imala sam sreće jer se u Zagrebu upravo otvarala škola primjenjene umjetnosti. Sa prijemnog ispita izašla sam kao opijena. Najzad sam mogla da kažem da sam u nečemu našla sebe. Kad su mi saopćili da sam na prijemnom ispitu dobila najbolje ocjene, bila sam presrećna. Izabrala sam odsjek grafike. Školovanje je trajalo pet godina: jedna pripremna i četiri godine čiste grafike. Škola je za mene postala pravo utočište: boravila sam tamo od jutra do mraka. Na grupi nas je bilo jedanaest, od toga tri djevojke. Bila sam u „kritičnim" godinama, pa se mama brinula što toliko ostajem van kuće.

Sjećam se da je jedne večeri u neverici došla u školu, zabrinuta što me tako dugo nema. Prišao joj je poslužitelj i utješio recima: ‘Ne bojte se, gospođo, oni su u učionici. Rade’... I danas, s generacijom u kojoj su bili Miroslav Šutej, Jure Labaš i Ljerka Njerš, sve poznata slikarska imena, ne prekidam kontakte. Naprotiv, svake godine, po tradiciji, okupljamo se u kafani ‘Korzo’ i obnavljamo sjećanja na te neponovljive, nezaboravne dane".

Sa devetnaest  i po godina – u prvi brak

Kad je, po završetku škole, sebe već videla na Likovnoj akademiji, Gabi je morala da odustane. Majka joj se razbolela - i od studija ništa nije bilo. Zaposlila se kao retušer u cinkografiji „Vjesnika", radila osam meseci - sve dok se nije prijavila na audiciju kod Dušana Vukotića kojije upravo formirao Studio crtanog filma (današnji „Zagreb-film").

Počela je da radi kao kopista, a slobodno vreme provodila u OKUD-u „Joža Vlahović" gde je pevala u horu pod vodstvom Emila Cosetta: “U zboru sam bila sa mladom Senkom Veletanlić, s kojom sam prvi put vidjela Brisel, Pariz... i to pedesetih godina, kad smo s ‘Vlahovićem’ išli na turneju. Zatim smo bili u Arecu, u Italiji, gdje smo se natjecali sa zborovima iz Evrope. Senka i ja dosta smo se družile, ali je ona napustila Zagreb i preselila se u Beograd kad se udala za Tihomira Petrovića".

Već inficirana muzikom, Gabi je redovno slušala inostrane radio-stanice, kolegama na poslu sa uzbuđenjem pričala o Doris Day, Frenku Sinatri, o pločama koje joj je majka donosila iz Berlina. Na dočeku jedne Nove godine u prostorijama “Zagreb-filma" konačno se osmelila da stane pred mikrofon: pevala je “Johnny Guitar", „Tajnu ljubav", i „Ljubimicu divljeg zapada". Oduševljeni nastupom, kolege su joj predložile da glasovno oblikuje lik u crtanom filmu „Benko kamenko" za koji je glazbu pisao Saša Bubanović. Najveća muka joj je bila da pogodi pravi tonalitet, ali je „ulogu" odlično savladala, pa je ubrzo postala tražena kao „savršena pevačica za crtaće"!

U međuvremenu se, sa devetnaest i po godina - prvi put udala. Njen izabranik bio je kolega s posla, scenograf Bogdan Debenjak. O svom prvom braku Gabi je dvadesetak godina kasnije pričala Višnji Marjanović u razgovoru za ,,TV Reviju":

„Bila je to moja prva jača veza, prvo ozbiljno ‘hodanje’. Do tada sam uglavnom živjela između četiri zida i svi moji kontakti na relaciji muškarac-žena završavali su se ponekim bezazlenim stiskom ruke, šetnjom Tuškancem i to samo u popodnevnim časovima. Kad sam upoznala Bogdana, koji je od mene bio stariji deset godina, dakle, znatno iskusniji, sve je od samog početka bilo drugačije. Zbližila nas je ljubav ka istom poslu, izgledalo nam je da ne postoje muškarac i žena koji se slažu kao mi... Ipak, posle samo devet meseci zajedničkog života odlučili smo da se razvedemo. Ni Bogdan, ni ja nismo od toga pravili dramu.

Naša veza bila je lijepa na početku, a onda, kad je sve već preraslo u naviku, mi smo, umjesto oproštaja, greškom odabrali - brak. Imali smo sreću da nam u istom trenutku postane jasno da je to između nas bila ljubav koja nikako nije trebalo da se završi vjenčanjem. U jednom određenom trenutku mi smo neodoljivo bili potrebni jedno drugom, a kad smo shvatili da to ne može da bude za cio život, sporazumno smo riješili da svako krene na svoju stranu i potraži svoj put. Naš rastanak odigrao se tiho, bez ikakvih stresova. Ostali smo odlični prijatelji..."

Da nije bilo Adamiča...

Dolazak Bojana Adamiča u prostorije „Zagreb-filma" 1957. konačno je trasirao karijeru Gabi Novak. Preslušavajući vrpce kako bi odabrao muziku za crtani film „Gost", Adamič je čuo njen glas i odmah upitao:

- Koja je to pjevačica?

- Jedna naša radnica.

- Dovedite je, hoću da je upoznam - naredio je autoritativno Adamič.

„Sjećam se i dan-danas tog susreta s čuvenim Adamičem o kome sam samo slušala i čitala. Izgledao je tako šarmantan, kao vječiti mladić koji se uopće ne mijenja. Pristupila sam mu u kuti, radnoj kecelji, zbunjena i pomalo uplašena.

- Hoćete li da na jednom koncertu u Ljubljani budete gost programa? - pitao je, bez okolišanja, Adamič.

Nisam mogla da vjerujem! Objasnila sam Bojanu da ne znam note, da ne znam pjesme... ali me je on prekinuo i savjetovao da odredim tonalitete, kako bi mogao da napravi aranžmane. Sve sam to uradila uz pomoć Saše Bubanovića, u međuvremenu je stigao i ugovor, a Bojan obećao da će kolima doć' po mene u Zagreb. I, stvarno: stigao je ‘alfa-romeom’, sve mi je izgledalo kao san. U Ljubljani sam provježbala repertoar Doris Day, čiji sam bila najveći obožavatelj (‘Čaj za dvoje’, ‘Mjesečina nad Vermontom’ i ‘Que Sera Sera’), i tek onda saznala da će na koncertu učestvovati - kao glavna zvijezda - Ivo Robić, a od mlađih snaga Marijana Deržaj, Majda Sepe i trio ‘Tividi’. Uoči nastupa u dvorani ‘Union’ imala sam veliku tremu. Srećom, Bojan i orkestar dali su mi veliku podršku, ohrabrili me, pa je to veče za mene bilo pun pogodak".

Pedantni hroničari zabeležili su da se to dogodilo 8. aprila 1957, a već desetak dana kasnije Gabi je, ponovo uz Bojanovu pomoć, debitovala u Zagrebu, u Domu armije, pred publikom u kojoj su se nalazili asovi muzičkog života glavnog grada Hrvatske: Miljenko Prohaska, Krešimir Oblak, Ozren Depolo, Stjepan Mihaljinec, Nikica i Stipica Kalogjera. Puna mladalačkog samopouzdanja, Gabi je sve impresionirala svojim stilom pevanja. Odmah je usledila i prva konkretna ponuda: odabrana je da peva pesmu „Sretan put" (autora Ljube Kuntarića) za film Nikole Tanhofera ,,H-8", i nakon lepog uspeha, kao debitant, pozvana na festival „Zagreb 59" gde je sa pesmom „Ljubav ili šala" (Milutina Vandekara) nadmoćno osvojila - prvo mesto.

Shvativši da je sebi obezbedila mesto na estradi, Gabi ostavlja posao u „Zagreb-filmu" i kreće na prva gostovanja po Jugoslaviji. Učestvuje na priredbama „Mikrofon je vaš"; maja 1960. kao jedina jugoslovenska pevačica pojavljuje se u Ljubljani na međunarodnoj priredbi Jazz na Jelisejskim poljima". U novinama se pojavila stidljiva vest da su se o „njenom pevanju laskavo izrazili strani muzički stručnjaci, među njima i poznata talijanska pjevačica Vilma de Angelis".

Tadašnje turneje po Jugoslaviji bile su proleterske. S kraja na kraj zemlje putovalo se redovnim autobuskim linijama ili u najboljim slučajevima kombijem. Novonikli „menadžeri" koji su organizovali koncerte, gotovo da i nisu poznavali pevače o kojima su sistemom rekla-kazala saznavali ko su i šta su. Tako se u Strumici, po prvi put u životu, našla i Gabi Novak, u društvu poznatijih kolega Vice Vukova i Ivice Šerfezija. Lokalni „muzički boss" bio je grdno razočaran:

- Gde vam je Gabija? - pitao je Vukova i Šerfezija, koji su ga zapanjeno gledali.

 - Gabija, pevač iz Zagreba, rekli su da i on dolazi - konačno je objasnio „gazda", i sa žaljenjem prihvatio činjenicu da je umesto „Gabije" stigla neka Gabi Novak za koju on nikad nije čuo!

Tih pionirskih dana, na turneju po Srbiji krenule su Gabi Novak i početnica - Tereza Kesovija. U slavnom Stalaću, Tereza je zaradila svoj prvi honorar, 10.000 dinara, i mudro otvorila svoju prvu štednu knjižicu. U tu čast, Gabi i Tereza slikale su se ispred banke, u centru Stalaća!

Na Opatijskom festivalu Gabi je debitovala 1960. godine, kad je zbog nedostatka pevača - svako od interpretatora izvodio pet-šest pesama!

„Uvijek se sa nostalgijom sjećam tih dana, tih fenomenalnih druženja. To je neponovljivo! Takva atmosfera se danas ne može ni zamisliti, jer su carovali kreativnost, prijateljstvo, zafrkavanje. Ni kapi zlobe! Na probi smo aplauzom nagrađivali dobre interpretacije... Festivali su bili senzacija, svesavezni događaji. Ljudi su se masovno okupljali oko rijetkih televizora, pekli kolače, spremali se kao za feštu. Pjevačice su zbog garderobe išle van, u inozemstvo, jer butika nije bilo: k'o dan-danas se sjećam da sam za jedan Splitski festival, za sebe i Zdenku Vučković, kupovala materijal u Italiji. U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo, išlo se naprijed, ali za festivale sam bila i ostala emotivno vezana. Oni su formirali moju karijeru, moju ličnost. Zahvaljujući njima i pjesmama koje su ostale - danas sam ovo što jesam".

(U IDUĆEM NASTAVKU: GABI NOVAK O SVOJOJ LJUBAVI SA ARSENOM DEDIĆEM; O KONCERTIMA PRED TITOM; O INTIMNIM RAZGOVORIMA SA JOVAKOM BROZ - UZ DOSAD NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE)