Priča o mom životu: Kako sam uspeo (5)
Karl Malden

Bolna scena: Karl Malden i Gari Kuper u filmu Drvo za vešanje

Photo: www.imdb.com

Gari Kuper, holivudska zvezda koja gaji kukuruz

Napravili smo brežuljak od zemlje do ograde, tako da kada je momak trčao i trčao, penjao bi se do bodljikave žice. Iza njega se vide Korejance kako podižu puške i nišane, ali kako se on penje tako sve više blokira vidik iza sebe i potpuno prekriva Korejce. Samo se čuju rafali i vidi se kako on, pokošen paljbom, pada uz bodljikavu žicu.

Mislim da je taj kadar ispao najefektniji u filmu, ali je trebalo mnogo duže da se snimi nego što sam očekivao. Do trećeg dana snimanja ja sam se već umorio. Nije izgledalo moguće, ali smo kasnili dva dana s rasporedom.

Sem Levit je pokušao da me smiri, objašnjavajući da nikada nismo probali prvu scenu. Garantovao mi je da će kada odemo na set, gde je sve bilo tačno isplanirano, nadoknaditi izgubljeno vreme. Blagosloveno je bilo njegovo srce, bio je u pravu.

Moj odnos sa mojom zvezdom i dragim prijateljem Dikom Vidmarkom jedno vreme nije bio baš najbolji. Dikov metod rada nije se poklapao sa metodom Ripa Torna, koji je bio veoma metodičan glumac Glumačkog studija. Rip bi između snimanja otišao u ćošak i dobrih deset minuta razmišljao o sceni, ulazeći u lik svakog puta iz početka. To nije bilo isto kao Dikov stav: „hajde-da-to-uradimo“.

The Hanging Tree: Gary Cooper i Karl MaldenKada je došlo vreme da snimimo njihovu veliku zajedničku scenu – gde Dik ispituje Ripa o tome šta mu se desilo u zatvoru – nadao sam se da ću nekako uspeti da doprinesem da se obojica osećaju dobro. Rip je proveo dugo vremena pripremajući se pre nego što smo počeli i onda, naravno, povukao bi se u svoj ćošak, nakon svakog snimanja. Prošlo bi pet minuta, deset minuta. Prišao bih mu i pitao ga: „Šta kažeš? Idemo.“ Ali on se ne bi pomerio dok nije bio spreman. Pokušao sam da ga razumem; posle svega, to je bila njegova prva uloga u filmu i bila je to emotivna scena. Želeo sam da uradi ono što je osećao da treba, da se spremi kako treba.

Dik to nije video tako. Posle izvesnog vremena Dik je počeo da viče na mene. „Šta to on, dođavola, radi, Karl?“

Još jedno snimanje i Rip bi ponovo otišao u svoj ćošak. „Karle!“, Dik, se nervirao, „dovedi ga ovamo!“ Naravno, Dik je nosio i svoju producentsku kapu, takođe, bio je prestravljen da će nam zbog sporog rada Rip ugroziti budžet filma.

Bilo je to prvo iskustvo i Dikovo i moje u novim „ulogama“. Dik je želeo da snimi film u okviru planiranog troška; ja sam želeo da režiram film najbolje što sam mogao.

Konačno, Dik više nije mogao da izdrži. Pomogao sam, dolivajući ulje na vatru, tako što sam vikao istom jačinom kao i on. Onda je nestao u svojoj kamp-kućici. Samo sam seo i čekao. Kada je izašao, došao je do mene i rekao: „Otpušten si.“

„Da li da odmah odem?“ pitao sam ga.

„Ne“ odgovorio je, „Završi scenu.“

To sam i uradio. I onda sam završio i ceo film. Već sledećeg dana incident je bio zaboravljen. Srećom, ne samo što je moje prijateljstvo sa Dikom Vidmarkom preživelo, već smo nekoliko godina kasnije postali i komšije. Naše ćerke su rasle zajedno; moja porodica je provela srećne božićne večeri u njegovoj kući, godinu za godinom; i naše prijateljstvo traje i dan danas.

The Hanging Tree: Karl Malden i Maria SchellTada sam bio srećan što smo uopšte pričali. Snimanje smo završili dva dana pre ugovorenog roka i potrošili dvadeset pet hiljada dolara manje od planiranog u budžetu. (Planirani budžet je iznosio samo pola miliona dolara). Bio sam ponosan zbog tog uspeha i zbog celog filma.

Međutim, nikada nisam više imao želju da ponovo režiram. Ne tu vatrenu želju, koja ti je zaista neophodna u tom poslu, želju tako jaku da te vodi kroz ceo težak rad i patnju. Nisam imao stomak za politiku režiranja, trčanje između producenata koji sede u svojim kancelarijama i govore ti da požuriš i glumaca na setu koji ti govore da nemaju dovoljno vremena. Osećao sam se kao narednik, po-kušavajući da umirim jednu grupu, a zaštitim drugu.

Iznad svega, u suštini sam bio toliko takmičarski nastrojen da sam mislio da sam duboko u sebi znao da će uvek biti mnogo ljudi koji bi bili bolji režiseri nego što bih ja ikada bio. Nisam želeo da budem na producentskoj B listi režisera. To ne znači da sam imao nekakvu iluziju o sebi kao glumcu, a nikako kao o režiseru, pogotovu ne u tom trenutku. Mislio sam da nikada neću dobiti glavnu ulogu i bio sam i više nego srećan da nastavim da razvijam svoju karijeru nosioca karakternih uloga. Osim toga, te uloge su u svakom slučaju uglavnom bile privlačnije od glavnih uloga, barem za mene. Kada su u pitanju bile karakterne uloge, osećao sam da mogu da se nosim sa bilo kojom. Nadao sam se da neću morati da budem druga postava kao glumac; znao sam da ću kao režiser to verovatno biti.

Pored toga, naredni film koji mi je ponuđen da režiram bio je vestern u sinemaskopu. Premišljao sam se nekoliko dana, ali sam na kraju znao da to nije za mene. Preovladala je moja želja da ostatak svoje karijere ne brinem o objektivima.

Takođe sam znao da nikada nisam želeo da sam režiram. Divim se ljudima koji to rade uspešno i znao sam da se taj zadatak nikada neće poklopiti sa mojom prirodom. Kako je to sudbina odredila, završio sam tako što sam odluku morao da donesem u mom sledećem filmu, ironično, u vesternu.

Poslednji film u mom ugovoru sa „Vornerom“ bio je Drvo za vešanje, sa Garijem Kuperom. Radio sam sa Marlonom, a poznavao sam ga i pre nego što je postao zvezda. Rad sa Kupom bio je drugačija priča; godinama sam ga gledao na velikom platnu, tu postoji nešto o zvezdi vesterna što ga, za mene, čini većim od samog života. Bio sam veoma uzbuđen što ću raditi sa njim, potpuno sam se preobrazio u velikog klinca, punog straha, pa mi je trebalo nekoliko dana da se zagrejem i shvatim šta sam radio. A onda je, za mene, došao trenutak da se popnem na konja.

Otišao sam do našeg režisera, divnog i obrazovanog čoveka Delmera Dejvsa. „Del, ja sam gradski dečak. Nikada nisam jahao konja, pogotovu ne u stilu vesterna.“

The Hanging Tree: Maria Schell kao Elizabeth Mahler i Karl Malden kao Frenchy PlanteObezbedio mi je časove jahanja i konjušara. Svakog dana tokom jedne nedelje osedlao bih konja i jahao kroz Grifit park, sat i po vremena. Posle nekoliko dana stekao sam osećaj za jahanje. Instruktor mi je, dok smo jahali, iznenada bacio loptu i rekao da mu je bacim nazad. Jahali bismo i bacali loptu jedan drugome. Objasnio mi je da moram da se naviknem da radim i druge stvari dok jašem, na primer da vodim dijalog. Bio sam toliko usredsređen na konja da nisam ni pomislio da ću biti u stanju da, u isto vreme, izgovorim svoj tekst. Postepeno sam se opustio i zapravo počeo da uživam u jahanju.

Naša rutina je uključivala i trkanje nazad do štala. Moj instruktor je jahao trkačkog konja koji je pokušavao da se probije i postane konj za filmove. Naravno, uvek bi pobedio. Posle mojih šest punih dana jahanja, osećao sam se poprilično samouvereno i rekao sam mu: „Ti uvek pobeđuješ zato što imaš trkačkog konja. To nije fer.“

Sledećeg dana smo zamenili konje. Počeli smo da se trkamo i, odjednom, mamuzom sam udario konja i on se zabacio unazad. Pao sam pravo na leđa. Znao sam da nešto nije bilo u redu, ali sam se, kao idiot, ponovo popeo na tog konja i trkao se nazad, do štale. I mogu da kažem, izgubio sam.

Povredio sam nekoliko pršljenova, ali sam naučio lekciju o konjima. Naučio sam i lekciju koju je Kup stalno ponavljao: „Nikada ne veruj konju.“

„Kako to misliš?“ pitao sam ga.

„Nikada ne znaš šta će ga uplašiti,“ rekao je. „Grana, zvuk, rupa u zemlji.“

Shvatio sam to ozbiljno. Što se mene tiče, to je govorio pravi kauboj.

Bio je i odličan glumac. Ljudi su imali običaj da kažu da on baš i nije glumio, sa onim svojim karakterističnim „Da“ i „Ne“. Ali ste mogli da vidite da kada igrate u sceni sa njim da je poznavao kameru i sebe toliko dobro da je tačno znao šta je mogao da uradi bolje nego bilo ko drugi. Neki ljudi kažu, što se glume na filmu tiče, sve je u krupnim kadrovima, u očima, i Kup je bio oličenje te umetnosti. Njegova iskrenost je bila neverovatno moćna. Osećao sam kao da i dalje učim tehnike filma u tom trenutku i postao sam žestoko svestan kako moje celo telo glumi oluju, svaki put kada sam igrao scenu sa njim.

Gari Kuper je bio upravo onakav kako je i delovao. Ali istovremeno je bio velikodušan i pokazivao je neočekivanu bliskost. Bili smo na lokaciji u Jakimi, u Vašingtonu, srcu voćarskog kraja. Meštani su mu neprekidno donosili korpe voća, koje je on delio sa celom ekipom, tako da smo jeli kajsije i trešnje po čitav dan.

Kup je voleo da provodi nedeljno popodne vozeći se i često me je pozivao da pođem sa njim. Vozio je auto koji je izgledao kao običan „plimut“. Kad god bi veliki, fensi automobil, „kadilak“ ili „linkoln“, prozujali pored nas, pustio bi ga da prođe i dao bi mu dobru polovinu milje da bude ispred njega. Onda bi krenuo. Imao je poboljšan motor u tom brodu od automobila i samo bi se nasmejao dok je ostavljao „kadija“ u svojoj prašini za nekoliko sekundi. Pomislio sam, to je tačno način na koji glumi; to je njegov stil. Pusti svakoga da napravi veliki šou i nadmaši ga, a onda... bum! ... ušunjao bi se u svojoj tišini i prošišao.

Posle nekog vremena Kup bi stao pored jezera, izvadio bi štapove za pecanje i nekoliko mamaca iz svog prtljažnika i nas dvojica bismo pecali. Nijedan od nas nije bio pričljiv; uistinu, sedeli bismo tamo satima jedva razgovarajući, ali to je bio odličan način da se iskoristi nedeljno popodne. Nije mi smetalo što nikada ništa nisam upecao. Kup bi upecao tri ili četiri ribe pristojne veličine, dao bi ih kuvaru u hotelu kada bismo se vratili i imali bismo svežu ribu za večeru.

Jedne noći, nakon što smo se vratili u Los Anđeles, pozvao me je na ručak. Želeo je da ode u određeni restoran zato što je njegova ćerka tamo jela prethodne večeri i požalila mu se na neverovatno visoke cene. Kup i ja smo naručili dobar ručak i uživali smo u obroku, ali kada je račun došao, Kup je pozvao šefa sale. Na veoma lep način, ali ne neprijateljski i bezobrazno, Kup mu je rekao da su cene bile nečuveno visoke. Vlasnik nam je stidljivo prišao i ponudio nam obrok na račun kuće, ali Kup to nije želeo. Platio je račun i to je bilo to. Dok smo izlazili rekao mi je: „Nikada neće uspeti sa takvim cenama.“

To je bio Kup; tih, učtiv, i veoma efikasan. Na duge staze, takođe, bio je u pravu. To mesto se zatvorilo za manje od godinu dana.

Bili smo usred snimanja kada me je Marti Džurou, naš produ-cent i dobar prijatelj, pozvao da se nađem sa njim u subotu, u Kupovoj kući. Naš režiser Del Dejvs jurio je u bolnicu sa čirom koji je krvario. Doktorova prognoza bila je da će ga zadržati tamo mesec dana. Marti mi je saopštio vesti: „Karl, ti ćeš preuzeti režiju.“

Rekao sam, „Hvala, ali ne, hvala.“ Ali oni su nastavili da me ubeđuju.

Konačno Kup je progovorio. Rekao je da želi da ja to uradim. „Ti si zvezda“. rekao sam mu. „Sve će pasti na tvoja leđa, ako zabrljam.“

Rekao je da ne brinem.

Odgovorio sam: „Ako kažem DA, zapamti da si ti to rekao.“ Preuzeo sam režiranje. To su bile najteže dve nedelje posla koje sam ikada imao, bio sam budan svake noći pripremajući scenario i glumeći danju, nikada sasvim u stanju da se potpuno skoncentrišem na jedno ili na drugo.

Svaki pa i mali problem padne na režiserova pleća. Sećam se da je drugi dan mog režiranja počeo scenom između Kupa i Marije Šel. Kamera je kretala od Kupa, koji je bio doktor pionir. Tucao je lek tučkom u avanu. Povukli smo se otkrivajući njegovu crnu odeću i šešir. Onda bi Marija ušla i odigrali bi tu scenu. Uvek džentlmenski, Kup bi skinuo svoj šešir da je pozdravi kada uđe. Posle prve probe scene Kup me je odveo na stranu.

„Karl, mrzim ovu periku.“ (Bila je prilično ružna.) Saosećao sam sa njim; kao glumac znao sam da ne možeš da daš sve od sebe ako se ne osećaš komotno.

Predložio sam mu: „Nemoj da skidaš šešir.“

„Ali ja sam heroj. Kada priđem devojci trebalo bi da ga skinem“, rekao je.

Morao sam brzo da razmišljam. „Ali ovaj heroj je svejedno u celosti obučen u crno. To je uglavnom zbog težine. Vidiš, taj čovek radi neke stvari drugačije.“

Nasmejao se i nije skidao šešir, kad god baš nije morao. Nakon završetka snimanja, Kup i ja smo izašli na ručak nekoliko puta. Jednom me je pozvao u svoju novu kuću, koju je upravo izgradio na Beverli Hilsu. Samo što sam stigao, odveo me je na deo imanja gde je uzgajao kukuruz, na oko osam hektara (mnogo pre nego što je bilo u modi da se uzgaja povrće na Beverli Hilsu). Ubrali smo nekoliko klipova, otišli u kuhinju, skuvali ga i jeli najbolji kukuruz koji sam ikada probao.

Posle ručka pokazao mi je kuću, a naročito mi je skrenuo pažnju na plakar u svojoj radnoj sobi. Sve njegove pantalone, majice, kaputi, sve je uredno visilo. On je bio veoma ponosan na to, kao klinac koji pokazuje svoje bejzbol trofeje. Nisam mogao to da shvatim. Tu je kraj mene stajala superzvezda, u pravom smislu te reči, ozaren zbog svog lično uzgojenog kukuruza i svojih uredno složenih pantalona. To je bio Kup. Žalio sam što ga ranije nisam upoznao, pošto je umro nekoliko godina kasnije.

(Nastaviće se) 

Oceni 5