Razgovor s književnicima
Pisanje

Photo: emilierichards.com

Gdje vam je strast za knjigu koju pišete?

Svakodnevno se obogaćujem druženjem s eminentnim književnicima. Malo ih je koje lično poznam, poneki od tih sjetio bi se, bez da ga moram podsjećati imenom i prezimenom ili naslovom knjige preko koje je nekad čuo za mene. Razgovaram s njima, a oni samo šute i tupo gledaju predase. Ta i što bi drugo kad nemaju pojma tko sam.

Svaki književni časopis koga se na neki način dočepam obavezno kupujem u dva primjerka, nezavisno od toga je li ili nije u njemu objavljena moja priča. Kupujem i one u kojima nitko iz redakcije nikad nije čuo moje ime. Jedan detaljno prelistam, pa spremim za kišne jesenske i zimske dane, idealne za čitanje. Drugi je u svakodnevnoj upotrebi. On je medij preko koga razgovaram sa piscima. Rasprostrem ga na stol, svaki dan po dve stranice, lijevu i desnu, parnu i neparnu, i pretvaram ga u podlogu s koje pijem jutarnju kavu, jedem iskrižane jabuke, ručam, ima dovoljno mjesta i za dva-tri tanjura, glavno jelo, salata i kruh, poslijepodne mrvim kekse po stranicama, grijem deci bijeloga, kažu da ne povisuje tlak, a sa mrakom na medij rasprostirem sve jestivo što je toga dana preostalo.

Nutkam pisce al' nešto su bezvoljni opustiti se u mom carstvu. Samo miruju, sve tako crno-bijeli mutni likovi, kao da se kompletno podaju mojim mislima, rukama, prstima, očima, usnama, zubima. Te voštane figure su nepomične, ali je uz njih moja mašta i, kao u igri domina, pomičem čaše i šalice, visoke i niske, šire i uže, i tanjure, duboke, plitke i male, otvarajući slobodan pristup do onoga s kojim želim razgovarati. Pitam ih ono što ih vjerojatno nitko nikad nije pitao, prostor garantira intimnost, glasovi su nečujni, pa mogu o svemu. Pokušavam dokučiti kome zavide, sa kim ne razgovaraju, kako su se dočepali značajne književne nagrade, od onih prosječnih saznati preko koga su upali s tim običnim pjesmama u ozbiljan književni časopis.

Baš danas o ručku, kad sam pomaknula malo dalje od sebe duboki tanjur sa špagetama bolognese, kako ne bih zaflekala čistu bluzu, pojavi mi se pred očima jedan od onih pisaca s kojim sam se lično upoznala i za koga sam stopostotno sigurna da bi me prepoznao i sjetio se tko sam, taman da se sutra sretnemo. Za njega imam odavno spremljeno pitanje: šta ga je ponukalo da napiše onako dobru recenziju za vrlo običnu knjigu pjesama, ne mogu iz nijemog odgovora utvrditi je li mu autorica rođakinja, prijateljica, ljubavnica. U razgovoru i računam, možda je pao dobar honorar za pisanje i plasman recenzije. Ne može se danas živjeti od prodaje vlastitih knjiga. Samo izuzeci to zaslužuju, a takvi i nisu u ovim mojim književnim časopisima, nisu im potrebni, velikim piscima, prosječni časopisi.

Zapravo, jutros su mi se otvorile dve stranice sa 12 fotografija književnika, bila neka proslava, dijelile se nagrade, priznanja, zahvalnice, pohvalnice, pa ih eto 12 nagrađenih. Neka ih, sigurno su zaslužili, a nijedan nije „moj“, sve veličine za čije jato sam presitna riba. Ali, to mi ne smeta da cijeli dan, pri svakom zalogaju ili srku pića, a puno ih je jer vani kiši, priupitam grupu veličanstvenih zašto dozvoljavaju urušavanje književnosti i lijepe riječi. Zašto šute na nedopustive i sramotne pravopisne i gramatičke greške u štampanim i nagrađivanim knjigama? Moraju biti glasni oni kojima nitko ništa ne može, ako su već njihova djela izvan vremena, prostora, okruženja, države …

Meni maloj, sitnoj, bojažljivoj, nesigurnoj i nepoznatoj, bude jako neugodno, prosto me sram, kad primijetim nedopustive greške u tuđim, objavljenim pričama i romanima, pogotovo ako je riječ o poznatim književnicima. Zato ovih 12 crno-bijelih figura na tvrdom papiru danas pitam:

Zašto je Pisac brzoplet i površan pa sebi čini medvjeđu uslugu nedopustivim pravopisnim i gramatičkim greškama?

Je li to neznanje – a znam da nije; pa šta je onda – lažna sigurnost u vlastitu pamet; zašto – možda je više puta čuo da televizijske i političke zvijezde tako govore?

Razmišlja li o kandidiranju na neku visoku funkciju – onda mora podilaziti polupismenima da „biH“ ga razumjeli, ali, ovo je rijetka tema u kojoj politici nema mjesta?

Zašto zaboravlja ono u što je prije dvadeset-trideset godina bio siguran – srami li se to svoga znanja?

Bajni i vajni književnici, zašto u štampanim knjigama: interpukcija, intezivno, infatilan, drži te ga, od jednom, ne razuman, ne razumijevanje, pretežniji, ponajviše, bi smo – taj prokleti pomoćni glagol biti: ja biH – ti bi – on, ona, ono bi – mi bismo - vi biste - oni bi; što znači konstatacija: dosada je autor … jadnog li autora o kome netko piše da je dosada; ne postoji najoptimalnije i najidealnije; nema više alternativa jer je samo jedna, kao što nema ni prioriteta; ne može se biti skoncentriran jer se time govori: konkoncentriran sam.

Shvatit će ovih mojih 12 da bih, da su samo tri manje, pisala devet umjesto 9, odavno sam naučila da brojeve do deset pišem riječima, tj. slovima.

Pravim se gluha na nedavni prijedlog da pošaljem prilog za taj i taj književni časopis, urednici sve profesor do profesora, doktor do doktora, prelistala sam nekoliko brojeva i odlučila – neću. Na više stranica razvodi se stručni rad profesora koji piše prijedlog „s“ s apostrofom. Ajme meni, zakukala sam, jadan čovjek, u što se uvalio, pa on i ne zna da je „s“ i „sa“ isti prijedlog, samo što se „sa“ piše ispred riječi koje počinju sa: c, s, z, č, ć, š, ž, đ, dž; također ispred riječi koje počinju suglasnikom ako su iza njega glasovi: s, z, š, ž (naprimjer: sa psom), kao što se govori i piše „sa“ ispred imena osoba, gradova, država, objekata, te ispred brojeva. Ne može „s“ imati apostrof, dragi urednici tog i tog časopisa za književnost i kulturu.

Kako očekivati da će se srednjoškolac ili student pobuniti ako pročita: On bih, s Svjetlanom, mogao k Suncu… ako je ranije mislio da treba drugačije, pa bi sam napisao: On bi, sa Svjetlanom, mogao ka Suncu… onda, kad ovo ili slično pročita u nagrađenom romanu, pokolebat će se u vlastito znanje, pa kad ponovo pročita kod drugog književnika, eto nam još jednog polupismenog akademskog građanina. I eto ih stotine i hiljade ako im godinama predaje profesor koji nije u stanju naučiti pročitano kod drugih: da interpunkcija nije interpukcija.

Da, pitanje je: smije li pisac biti polupismen. Smije, zašto ne, jer to ne znači istovremeno nedostatak inteligencije, idejnosti, lucidnosti, majstorstva u igri s riječima. Ali, ne smije to pokazivati javno, odnosno, mora imati oslonac za onaj dio u kome „šepa“. Zato bi pored njega trebali biti odlični lektori, majstori svoga zanata, kojih je sve manje jer nisu sigurni važniji li su oni ili pisac čije djelo čitaju. U tom labirintu autoriteta više ni dobar lektor nije siguran u sebe. Deset puta ponovljena greška postaje pravilo. Kao da je riječ o laži, a na neki način i jest. Urednici knjiga su priča za sebe i ne bih ih uključivala u ovo razmišljanje zato što ne moraju znati sva pravila jezika, ali im je zadatak i obaveza imati, kao svoju i autorovu desnu ruku, onoga tko zna.

Čitaoce, u koje ubrajam i svoju malenkost, vređaju i podcjenjuju autori koji dozvole gubitak na autentičnosti, čak i zanimljivog i kvalitetnog kazivanja, onakvog što vuče na nastavak čitanja, samo zato što su površni, nezainteresirani, neodgovorni, ravnodušni, kako prema sebi i svom radu, tako i prema onome kome rad nude. A to je za jednog pisca neoprostiv grijeh. I nikada takav neće ući u prvi ešalon pisaca - inteligencije današnjice, avangarde sutrašnjice.

Književnici, gdje vam je strast za knjigu koju pišete? Uzdišete li, osjećate li gušenje, navalu osjećaja, nervozu zbog koje morate prošetati, želju da izađete van kroz zatvoren prozor jer niste sigurni jeste li dovoljno snažno rekli što ste željeli u tom jednom odlomku? Osjećate li iskrenu ljubav prema svojim mislima, vjerujete li istinski da će netko prepoznati vašu emociju i dodir preko makar jedne stranice knjige?

Ako nemate takav doživljaj, onda nemojte više pisati. A ako ste sigurni da baš tako živite sa svojim rukopisom, tada morate imati snage vinuti se iz njega i prepustiti ga drugom na čitanje, onome za koga ste sigurni da je dobronamjeran i da će vam s puno poštovanja, pored generelnog mišljenja o knjizi, usuditi se reći: znaš šta, imaš te i te greške… Tek kad iskoračite iz svoje sujete, samoljublja, veličine, sigurnosti, bahatosti i oholosti, tek tada priznajete koliko volite svoje djelo. I koliko vam je stalo do čitaoca!

Donosi li novo vrijeme zaboravljanje pravilnoga i tačnoga – pitam sve sugovornike sa stranica književnih časopisa. I ne dobivam odgovor.

Zato sutra okrećem list i prelazim na dve nove stranice. Tu me čekaju drugi pisci, možda naletim makar na jednoga koji želi razgovarati. Hrabrog, iskrenog, skromnog, zahvalnog, koji će, onda kad pogriješi, znati razlog zbog koga mu se to dogodilo. I neće mu pasti na pamet opravdavanje novom tehnologijom, odnosno, avaj i piscu i čitaocu, kompjuterom koji tako izbaci neku netačnu riječ. Valjda ću naići, kad-tad, na piščeve riječi: nisam bio dovoljno pažljiv, ovlaš sam pročitao, nedostatak vremena, pogriješio sam, sramota me zbog toga.

Dok ne dobijem objašnjenje, svako jutro ponavljam misao Vladana Desnice: U umjetničkom djelu svaka rečenica mora biti umjetnička. Trajno će ostati samo oni čije su sve rečenice takve.

Ovo amatersko razmišljanje o velikim piscima koji sami sebe smanjuju moglo bi dobiti potvrdu samo ako bi o padu vrijednosti književnih djela progovorili Predrag Čudić, ili Miljenko Jergović, ili Tomislav Marković, ili...

Oceni 5