Ideologija mladosti
Aalo 02 S

Photo: ilustracija/Raul Soria

Generacija kao biološki čopor

U posljednje doba sve češće čujemo krilatice „moja generacija“, „mi mladi“, „mi smo (u umjetnosti) prvi započeli to i to“, „vi stari“, „vaša generacija“… itd. Otkud, odjednom, to stvaranje bioloških čopora, ti kalendarski rezervati, ta psihologija generacijske gomile? Ta, upravo nas je ovo doba poučilo da fenomen mladosti nije kategorija količine, nego kakvoće; nisu svi mladi koji još nisu ostarjeli, kao što nisu svi stari koji više nisu mladi. Mnogom mladiću može se pripisati još koje stoljeće konzervativizma, kao što mnogom starcu budućnost osigurava dugu mladost. Stvar je u ljudskoj vertikali, a ne u kalendarskoj horizontali. Nitko od nas nije zaslužan za vrijeme što teče ukrug, od vekerice do kozmičkih putanja, gdje se na drugim razinama sve ponavlja i obnavlja, i mladost i starost, i nada i očaj, i rađanje i umiranje…

Pa ipak, najgrlatija ideologija današnjice – kod jednog manjeg segmenta omladine – jest ideologija mladosti, zarotirana oko nekoliko površinskih oznaka: vanjski izgled, moja glazba za zabavu… Ljudi koji još nisu ostarjeli drže to osobitom prednošću, a ljudi koje su pritisle godine maskiraju se mladošću. Na horizontu kulture, gdje je to najlakše pratiti, zbio se temeljit preobražaj: tradicionalnog mladog književnika naslijedio je moderni mladi organizator. Nestalo je sanjara, mladića širokih koncepcija, mučenika nekog okrutnog apsoluta, a pojavio se ležeran ženik postojećeg, zainteresiran za miraz više negoli za ljubav, rječit u iskazima privrženosti, jer je ta privrženost lišena iskrenosti.

Takvo stajalište uvjetovalo je i medije u kojima je najlakše realizirati tu površinsku koncepciju: to su fotografija, dizajn, kratki i posebni tip dugog filma, publicistika, operetni teatarski revolt i prava manija funkcionarstva, kao društvene potvrde „novog stila“. Nekadašnjeg autostopista s notesom stihova i esejističkih bilježaka zamijenio je mladi vlasnik automobila ispunjenog mondenim revijama i fotoaparatima. S prvim brijanjima zaključio je svoja istraživanja svijeta, prošavši usput pola globusa, što ga je opskrbilo znanjima o tome što danas pali, što donosi lovu, što kotira na tržnicama. Između dviju stipendija za inozemstvo, on se malo angažira na domaćem bunjištu, otkrivajući svuda konformizam, malograđanštinu, sitne socijalne nepravde (zna kako smo na to osjetljivi), svakovrsna skretanja po malim stanovima, pa, bogme, čak i kapitalizaciju. Svjestan je da danas ni na Zapadu ne prolaze u javnosti desničarske ideje, da je „lijeva misao“, planetarno atraktivna, i on je, dakako, Ljevičar, i to ortodoksan, molit ću lijepo! Istina, on nikad ne traži stipendiju za Kinu, Kampučiju ili naše istočne susjede, nego za kapitalistička legla London, Pariz i New York. On želi zlo upoznati na licu mjesta, da bi nam mogao na vrijeme došapnuti da smo skrenuli prema mjestu njegove stipendije.

Budući da mladiću nedostaje ravnoteža kasnih godina, on je odlučio da balansira između krajnosti: odijelo mu je iz Londona, a ideogarderoba iz Pekinga, uglavnom. Privatno uređuje život po obrascima Zapada, a javno njeguje azijatsku isključivost koja, naravno, ide na adresu drugih. Tko zna, možda tako zamišlja i politiku nesvrstanosti: votka s kokakolom! On je kadar obavljati nekoliko funkcija i honorarno zaposjesti nekoliko mjesta, a, istodobno, naricati nad teškoćama u zapošljavanju mladih i nad njihovom gastarbajterskom sudbinom. Na ustima mu je uvijek „mi mladi“, a to „mladi“ redovito se odnosi na nekoliko pajdaša, koji su se nametnuli kao zamjena za cijeli naraštaj kojemu (u kulturi) dobacuju statističke šanse: objavili smo u godini toj i toj dvije tisuće pjesama mladih radnika, organizirali smo izlete, tiskali zbornike… Posve u stilu: toliko i toliko riže, toliko i toliko bicikla, toliko i toliko štapića za rižu…

Nimalo slučajno, velika većina „mladića“ o kojima je ovdje riječ potječe iz građanskih obitelji gdje se vodi velika briga o „uspjehu u životu“ i gdje se pažljivo proučava tržište i njegovi zakoni. I dok tvrdoglavo seljačko ili radničko dijete, sklono teškom radu i sudbinskim opredjeljenjima (oni, s pravom, mrze „lakoću“), hvata kist ili pero, želeći izraziti nemoguće, njegov kolega iz sređene građanske obitelji poseže za onim što konzumira većina koja se, po njihovu shvaćanju, ne može promijeniti. Lake note, laki stihovi, fotosi za reklamu salame, kiselih krastavaca i ženskog rublja, deseni tkanina, festivali, simpoziji, špic-znanosti: ekologija, vanjska trgovina, turizam, organizacija rada…

Reprezentativni su malograđani već toliko oklevetali našu „elitnu“ sirotinju, oboružanu ionako sumnjama u svoj uvijek beskonačni posao, da su se ovi utišali do nepostojanja. Svaki „masovnjak“ miriše nam na Evropu, na obilje, na honorare, puneći svoj stan rijetkim svijećama kupljenim za skupe masovne rogove koje je prodao. I dok se po garsonijerama i potleušicama, natrpanim obiteljima, pokušava stvoriti nešto trajnije, nešto po mjeri snova što se tu sanjaju, dotle po udobnim stanovima i kućama maheri masovne kulture smišljaju trikove koji se mogu dobro unovčiti.

Loš pisac svuda vidi prazninu i zločince, naprosto zato što vječito bulji u ogledalo svoje taštine, ali mu ništa ne smeta da svoje tatinjačko dupe, u tako groznom svijetu, prostre preko tri fotelje, tako da vam uskoro postane posve jasno što netko, tko je toliko zauzet sudbinom svoje stražnjice, i ne može glavu previše često upotrebljavati.

Taj sitan ali veoma glasan segment novog naraštaja ne bi ni zavređivao pozornosti, da ne nastoji uzurpirati prava što se tiču svih nas. Nihilizam od kojeg potječu, osigurava im lakoću u adaptiranju: ako se isplati, oni su već sutra bujne klice iz Ždanovljeva sjemena, za što su ostavili i odstupnicu u svojim „montažama“ – ako treba vremeplovski unatrag, eto ih sigurno u feudalnim vizirima, s dugačkim kopljima iz ere križarskih ratova. „Mi mladi“, što uvijek znači „nas pet-šest“, tvrde da nam je sva prošlost bijeda, izdaja i malograđanština, da nam je sadašnjost luk i voda, a budućnost čista fantazija, ako im, dakako, ne ustupimo sve funkcije i sve novce kojima raspolažemo.

Sve to izvanjsko šminkanje ili nagrđivanje zbilje (ovisi o trenutnom stanju stvari u društvu), svi ti trokuti, fotoaparati, kamere, pera, svi ti alati karijerizma, postaju već otužnom parodijom mladosti i kulture. Ako se tu netko želi održati, onda to može samo po cijenu da likvidira sve ostalo, jer ga ono premašuje i u svojim skromnim očitovanjima. Koncepcija generacije kao biološkog čopora najefikasnija je strateška formacija za postignuće takva cilja. Taktika je improvizacija (bez scenarija), brza snimka, trominutni rock-orgazam, osmjehni se, društvo! Sad će ptičica, plakat, katalog, unikatna zahodska školjka, sve izvana, s distance, kao što i dolikuje tatinom sinu. Duhovna bijeda vidi samo materijalnu bijedu i krade joj posljednje dostojanstvo, lupajući na njoj lovu. Važno je ne raditi prečesto, ne izjašnjavati se prečesto, ne ponirati u dubinu, nego lijepo sa strane, s tehničkim pomagalima žlabruckati i skupljati funkcijice, jer se negdje već shvatilo da je, uz primjeran oportunizam, u nekim društvima funkcija ono što je u kapitalizmu renta.

„Mi mladi“ i „vi stari“ – baš svašta! Mi mladi koji otkrivamo bijedu svijeta bez scenarija, zaradimo toliko da možemo u smokinzima i uz pratnju plaćene operne pjevaljke provesti ugodno veče, a vi ne znate na toj bijedi ni cipele zaraditi. A još da im vlastiti narod nema tako groznu prošlost, da se bolje ponašao posljednjeg tisućljeća, gdje bi im bio kraj! Da nisu opterećeni negativnim naslijeđem, hoću reći. Nisam zadovoljan Čileancima, rekao je nedavno Pinochet. To je, čini se, već postala moda, da „novim svjetskim stilovima“ ne odgovara narod i svi ga hoće, uz nešto tehničkih pomagala, odmah promijeniti. Istina, negdje ne valja samo „šačica izdajnika“, negdje dio prošlosti, negdje izbor budućnosti, ta ukusi se razlikuju, ali uglavnom – ne valja, treba ga predizajnirati. Kad se čovjek sjeti da smo cijelo tisućljeće gubili vrijeme i prodavali zjake, dok nismo saznali da smo dim, magla i prašina. Filozofija biočopora kao generacije otvorila nam je oči: da se popravimo ili da skupimo zavežljaj pa u nove seobe! Ili da i mi postanemo umjetnički škljoceri, pa da ih usnimimo i pokažemo im da su nam slični. Ili mi njima, svejedno. I da popijemo lozovaču, pravu domaću, zasigurno bolju od votke, viskija, rižine rakije ili, pomirljivije rečeno, jamačno ne slabiju.

* Veselko Tenžera (1942 - 1985) karizmatična je ličnost hrvatske književnosti i novinarstva. Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, te ga bez sumnje čine jednim od najvećih imena domaće publicistike. “Sloboda u rezervatu”, knjiga iz koje je preuzet ovaj tekst, zbirka je tekstova koje je Tenžera objavljivao između 1972. i 1975. u dnevnom listu “Vjesnik” i polumjesečniku “Start”. Hrabar i moralan, dalekovidan u promišljanju sadašnjice i tankoćutan u osjećanju tijela i duha, Tenžera nam svojim tekstovima podsjeća na na naše slobode i propituje naše rezervate. Naš portal nastaviće da objavljuje Tenžerine tekstove, uveren da je ovakva vrsta novinarstva neophodna i potrebna kao mentalni izazov -  naročito u današnjoj zaglušujućoj tabloidizaciji medijskog kretenluka

Oceni 5