Tvoj osobni Isus ogroman je kao krivnja
Junn 04 S

Photo: Pinterest

Generacija pod južnim križem

Četiri nacrta

Janis je ime dobila po Janis Joplin. Otac joj i danas, svakog vikenda, svira blues gaže u barovima četvrti Las Mercedes i La Castellana, gdje se noću još može zateći nešto stranaca. Preko tjedna radi u tvornici kablova, a kad se vrati, nakon dva sata probijanja opasnim prigradskim cestama, preumoran je; prsti mu se grče toliko da na gitaru niti ne pomišlja. Janis je, kao tinejdžerka, ponekad pjevala back vokale, dok se brod nije nagnuo toliko da je s palube počelo kliziti sve, i mlade djevojke. Dobila je zabranu izlaska noću, i to je bio kraj njezine karijere s Los Caimanes Voladores. Kuća, doduše, nije bila mnogo sigurnije mjesto. Obitelj živi u Petareu, jednom od najvećih svjetskih slumova, s populacijom približno ravnom crnogorskoj. Oni, u neku ruku, pripadaju elitnim stanarima četvrti, jedne od najrizičnijih uopće; čvrste kraste od cigle, lima i najlona koja okiva koljeno grada. To podrazumijeva da je bar jedan član obitelji stalno zaposlen, da u kući imaju struju (kada je ima) i tekuću vodu (kada odluči teći), a Janis je uspjela studirati na državnom univerzitetu. Anglistica je, susreli smo se u slijepoj pjezi jezika; od prevoditeljice je postala prijateljica.

Život u Caracasu pretvara se iz dana u dan sve brže u ružan san, piše. A moru je, nama Evropljanima, teško zamisliti u tropima. Prosječna temperatura čitave godine dvadeset dva stupnja Celzija, palme i stabla manga češkaju vlagom zagušen zrak, mirišu vruće arepe i salsa dopire s terasa malih lokala, nad svim vijećaju papige. Tu se film prekida, rola istječe i stroj se, uprazno škljocajući, mehanički vrti i vrti. Od naftom pogonjenoga prosperiteta pedesetih i šezdesetih ostala su samo sjećanja dovoljno starih; onih koje danas najviše muči nestašica medikamenata. Zlatno doba čavizma, kad sam upoznao Janis i grad, također pripada prošlosti. Iako je uljena ekonomija bila temeljito zlorabljena i nakrivo postavljena, onih sasvim realnih devedeset i nešto posto imalo je od nje itekako opipljive koristi. Projekt, u mnogočemu nalik na jugoslavenski, nije nadživio karizmatskoga pokretača: Caracas je danas najopasniji ratom nezahvaćeni grad na planetu, sa stopom ubojstava ne mnogo manjom od one u Mogadišuu. Život je bio obijen kiosk. Krokodili su došli i zagrizli i više ne puštaju, leteći kajmani iz bajke koji ti uđu u san i odnesu ga, i poslije ne možeš više zaspati.

Na travi u Parque del Este gutamo one zastrašujuće, guliverovske hot-dogove, suviše velike, kao i ostalo u ovom tijesnom, nemirnom svijetu. Biciklist-prodavač zatrpa ih s toliko krastavca, umaka, prženog luka, mamutskih kljova i cepina da se hrenovci i pecivu može pristupiti jedino deduktivno. Doba je prvih piva. U zraku tinja lokalni reggae; Janis zna riječi i između zalogaja tiho pjevuši. Priča o ljenjivcu. Otac ga je, ima tome desetak godina, polumrtvog pronašao na rubu kuća, bit će da ga je udario automobil. Mjesecima su ga njegovali, tu poluslijepu životinju koja užasno smrdi, dok nije uspijevala sama visjeti s prečke satelitske antene. Kad su ga nosili natrag u džunglu, čitav čopor djece Patarea grčio se u plaču, kao da ispraća lijes. Ostao je, osim u ovoj priči, opjevan u jednoj polaganoj, molskoj pjesmi Los Caimanes Voladores. Zvala se, kao i ljenjivac, Juanito.

                                                                                      *

Njegovo ime ostalo je zagubljeno u crnom vulkanskom pijesku. Teško da postoje tragači za zlatnim grumenjem memorije koji bi ga u ovom času uspjeli isprati iz uzburkanih voda Apoye. Ostalo, međutim, pamtim dobro, jer se prezreli gomolj manga ipak nije zaustavio na mojoj glavi.

Kao dijete vjerovao sam da je ornitologija samo skraćena, ljudskoj mjeri prilagođena verzija otorinolaringologije, medicinske grane s kojom sam se u to vrijeme redovno susretao. Ptice? One su služile zato da ih se drži u ćibama, gađa praćkama, šuška kako ih susjed ovaj ili onaj, već prema potrebi priče, omčom hvata za večeru, ili da ih se, prefrigano, podmuklo, lovi ljepilom premazanom granom, „na baketinu“, ne bi li ih se strpalo, po mogućnosti konačno, u one ćibe s početka. Onaj kojem se ne mogu sjetiti imena za život je zarađivao promatrajući ptice. Tako bi se to, barem, moglo opisati jednom djetetu. Nije mogao, kaže, od njih odvojiti pogled: nebo za njega nije bilo plava praznina nego neprekidni, cjelodnevni koncert filharmonije kolibrića, tukana, lastavica pokućarki i dugorepih kvecala, redovito večernje zasjedanje one skupštine papiga, neiscrpna paleta perja. Danas u srednjim tridesetima, odrastao je u tridesetak kilometara udaljenoj Granadi, jednom od najstarijih srednjoameričkih gradova. Razlika između Manague, u kojoj se nalazi ornitološki institut, i Granade, u kojoj živi obitelj i iz koje se uglavnom uspinje ovdje, u oko ugasloga vulkana, na svoju stalnu istraživačku poštu, škriputava je, iznutra trula metafora razlike „starog“ i „novog“ svijeta. U subotu, 23. decembra, u 12:29 po lokalnom vremenu glavni je grad pogođen potresom, i od tog se nikad nije posve oporavio. Managua danas izgleda kao vreća Monopoly kućica nasumce rasuta džunglom, iz koje se povremeno protegne vertikala kakvog hotela, banke ili trgovačkog centra. Granada, uljuljkana između gromade još uvijek aktivnoga Mombacha i jezera Nikaragva, zadržala je svoju kolonijalnu arhitekturu. Obje ove vizure nisu drugo do dva lica istoga izrabljivačkog, imperijalističkog projekta čije mačete zasijecaju u zlato, kavu i duhan koliko u meso samo. Jedno je ono izvorno; drugo, posmrtnoj maski slično, osvježeno je nizom neuspjelih plastičnih operacija.

Pivo siječemo aguardienteom od šećerne trske, iz kućne radinosti njegova oca. Promatranje ptica, jebiga, zna biti dosadno, pogotovo kad zanimljivih ptica nema; i strasti s vremenom kopne, posebno kada prerastu u posao. Otac mu je bio sandinistički guérillero. Razvio je, osobno, revolucionarnu zastavu na Narodnoj skupštini, priča, na dan kad je srušen Somoza. Danas ih, u kući s otvorenim vrtom kojim bazaju iguane, živi četrnaestero: četiri generacije. Četvero djece koja se njišu u pletenim ležaljkama je njegovo, kao i pradjed. Prikovan uz kolica, davi se u dimu jeftinih Casino King Size cigareta kojeg neprekidno otpuhuje, sličan parnjači kakve su u Granadu dovozile avanturiste, neke od njih potopljene u ludilo, kao Kinski u Fitzcarraldu, i iz nje ih odvozile bogate ili mrtve. Najuporniji su ostali ondje, isušeni u crvenoj zemlji, koju razgrće korijenje mahagonija. Vlažnost je u zraku ogromna. Na stolu carne mechada, enchilade i crni grah. Kada on ispriča kako se, gore na mrkim jezerskim plažama, na mene, pijanog, sručio truli plod manga, a ja skočio pomislivši da netko puca, četvero djece i djed smiju se bezubim ustima. Otac, guérillero u penziji, šuti. Noć pada na Nikaragvu.

                                                                                   *

H. nosi najpoznatije kolumbijsko prezime. Većini ono i danas miriše na krv i palež, njegova zvučna slika su kratki rafali, a razglednice odbjegli, izbezumljeni nilski konji na svom osvetničkom pohodu medeljinškim callama i carrerama. Za stanovnike najsiromašnijih barria koja se, nalik bujici lego-kockica, spuštaju s gradskih brda, ono pak zvuči prisno, domaće, moguće očinski: ne jednom će se za njega reći Hermano, šapnuti El Presidente. H. nikad nije morala živjeti stvarnost siromaških četvrti, svakodnevnicu većine svojih sugrađana. Do svojih dvadesetih favele je viđala samo kroz zamračena stakla automobila. Daljeg rođaka srela je nekoliko puta. Kada je ustrijeljen baš je bila punila deset; Medellin je trijumfirao titulom svjetske prijestolnice ubojstava. Za jedne posjete poklonio joj je plišanog sibirskog tigra, mladunče u prirodnoj veličini. Beštija, pomalo prašnjava, i danas prede zaboravljena u njezinoj dječjoj sobi.

Otkako su ratne sjekire zakopane, ili barem o njih više ne blješti podnevno sunce, situacija se u gradu smirila. Karteli i gerila trenutno miruju, što znači djeluju drugim sredstvima. U infrastrukturu, institucije i razvoj zajednice upucani su šleperi uglavnom stranog novca, čime samo djelomično upravlja vlada. Školarci u bijelim uniformama. Nadzemna linija metroa, iz koje sipaju studenti. Kulturni centri s kojih vijore zastave duginih boja i od božića zaostali ukrasi; s krova dopiru zvukovi melodrame s velikog platna, u dvorištu se gužvaju parovi: „Guantanamera“. Jednako su daleko od ovih mudrih i moćnih tijela José Martí i američko mučilište u zaljevu iz kojeg dolazi zazvana žena. Ritam klizi niz opne bubnja i neožbukane fasade, kao zrno se zaustavlja i gnijezdi usred nerazmrsive mreže živaca, odande buja, nalik na živo meso.

Nedaleko od rascvale Boterove ptice, metalne skulpture pretvorene u šrapnel bombu s dvadeset kilograma eksploziva koja je 1995. tijekom muzičkog festivala eksplodirala ubivši trideset i ranivši više od dvjesto, gomile izobličenog čelika koja u spomen poginulima ondje i danas stoji, pod trasom metroa odvija se opasna trgovina. Na improviziranim štandovima, kartonskim kutijama ili jednostavno na asfaltu nađe se skoro sve – od sušenog armadilla do svježeg voća. Egzotičnija roba skače direktno iz džepa u džep; kušati, kao paški sir, možeš s ključa ili oštrice noža. Trebam nekakav dezodorans da pripitomi znoj koji zrije pod košuljom, želim one male banane, da ih žderem dok čekam H. Kreće dobacivanje; ne obazirem se, nego gutam banane i pokušavam se pomalo napuhati, kao riba četverozupka ili kuglakož, čije drugo ime zvuči kao da se netko zajebava s mađarskim. Po prvi put sretan sam što sam ćelav i friško ošišan, no ne uspijeva mi; protivnik nije zavaran. Nekoliko sumnjivih likova ustaje i kreće u smjeru kuglakoža, sada već ispuhanog. Skačem i bježim u masu.

Kad se konačno opet sastanem s H. već vlada rani, ljepljivi mrak. Penjemo se na žičaru koja od rijeke, u kojoj su skončali El Patróneovi nesretni nilski konji, uspinje ljude uz obronke preko kojih se prelijeva grad, sigurna zona. S. i M. dolje u gustom metežu, tamnom teritoriju mita, slijede nas na motociklima. Jednom kad se svi opet sastanemo, na vrhu brda, na rubu grada, pod nogama se rasipa predstava. Milijuni svjetala titraju, kao u nekom nadmetanju s nebom, kao da nema ničeg što nije vrijedno napustiti.

                                                                                   *

Raymond je pjesnik. Rođen je u Čileu točno deset godina, dodaj ili oduzmi dan, nakon onoga prvog kobnog, danas nepravedno zaboravljenog, obeščašćenog jedanaestog rujna, kad je metak iz Kalašnjikova – poklon Fidela Castra – odlučio zaspati u Allendeu, a Čile potonuo u dvadesetogodišnju diktaturu. Otac mu je bio pisac kratkih priča, koji je sredinom osamdesetih, nakon problema s tajnom policijom, izbjegao pred huntom, prvo u Panamu, da bi se konačno – Raymond je ulazio u tinejdžerske godine – skrasio u Costa Rici. Odmah zatim poginuo je u bizarnoj, pomalo filmskoj nesreći pri planinarenju. Ime je Raymond dobio po Carveru. Jedina sreća je, priča, da je stari dobio dijete, a i riknuo prije nego je dospio čitati Bolaña. Siguran sam da bi mu se svidio, kaže, da bi totalno odlijepio na tog ludog Bolaña, još više nego na Carvera, i ja bi se onda zvao Roberto. Nema ničega lošeg s tim imenom, dapače – moja žena se zove Roberta. Ali, kako bi to debilno bilo, Roberto i Roberta, kao neki nevjerojatan, manijački dječji film. Ne, bolje je da me stari imao kada me imao, ni dana kasnije, govori Raymond, nesuđeni Roberto.

Sjedimo u baru La Teta Negra, downtown San José, špelunci koja bi se, sudeći po klijenteli koja u nju zalazi, mogla zvati i La Tinta Negra i La Tita Negra, ali joj najbolje stoji baš to: crna sisa, crno mlijeko zore koje se iz nje cijedi, kap po kap, kako noć odmiče. Cuclamo Imperijal, i siječemo ga koktelima s piscom. „Piscom“ se ne odnosi na pogrešno deklinirano „pisac“, nego na višestruko destiliranu peruansku rakijuštinu. Svejedno, dobar dio gostiju Sise živi od pera, uglavnom novinarskog. I Raymond člancima krpa budžet, najčešće u kulturnoj rubrici anglofonog The Tico Times. Srećom ne izgleda kao dvojica veterana koji ne napuštaju poštu: manjak kose, višak kilograma, oni ribički prsluci, brkovi žuti od dima – nepogrešivi, hiperrealistički portret iskusnog redakcijskog mačora uokolo planeta. Ćeretanje Avenida Central, uzvici prodavača, probušeni auspusi motorkotača, muzičari koji mesare neki meni stran standard, ptice, tisuće zvučnika koji odnekud unose plesni živac, sve to pomalo uzmiče slijedeći metronom male kazaljke; taj se nadljudski svežanj buke, zajedno s ljudima, prenosi unutra, za šankove i ograđene terase. Okolo grad se širi i skuplja, širi i skuplja nalik na moruzgvu, neku dubinsku, predatorsku spužvu izbezumljenu sitnim organizmima koji zastaju u njenim porama, naborima koji nisu drugo do zubi, očnjaci. Vlažno je kao na tome dnu i sa svih strana udara tropska noć, neman te noći, noć veća od sebe same. Pod đonovima krckaju korice kikirikija, s radija dopire tupa koračnica. Konobar ponavlja nešto što ne razumijem.

Kad malo popije, Raymond me zove El Poeta, i ja mu odgovaram istom mjerom, jer na španjolskom to zvuči lijepo. Kad još malo popije Raymond voli raspredati o latinoameričkoj biti i latinoameričkom prokletstvu, o ideji doma, domovine, o bezdomnosti kao sudbini. Što sam ja, pita? Iz rodne zemlje otišao sam s dvije godine. U Panami krenuo u školu, al tamo nema ništa do onog glupog kanala. Odrastao sam zapravo ovdje, u Costa Rici. Nekoliko hiljada kilometara. Jedan i isti jezik. Samo jednom sam napustio kontinent, otišao sam u Pariz, da vidim Baudelaireov grob. Pa, što sam ja onda, reci mi, pita nesuđeni Roberto, usredotočen na neku skrivenu točku, izgubljenu u zamašćenom kalendaru zaboravljene, 2008. godine. Ti si, Ray, pjesnik, a i poprilična budala. Pijana budala, ako smijem dodati, dovikuje konobar, gurajući CD u player. Tvoj osobni Isus, ogroman kao krivnja, odjednom posrće sobom.

*Prenosimo s prijateljskog portala Proletter

Oceni 5