General mrtvih civila

Još jedan ubica slobodno šeta Beogradom, pripisujući sebi oreol heroja "domovinskog rata", odnosno  agresije Srbije i Jugoslovenske narodne armije na Hrvatsku, saznajemo nakon poternice za petoricom srpskih državljana koju je, kako ističu hrvatske pravosudne vlasti, raspisala Hrvatska. Postoji razlika između generala avijacije Ljubomira Bajića i ubice tuzlanske mladosti Novaka Đukića, zapovednika artiljerije koja je ispalila granatu na korzo i ubila 71 građanina Tuzle (prosek starosti 24 godine): pukovnik Đukić, pravosnažno osuđen u Bosni i Hercegovini, skriva se o trošku srbijanskih poreskih obveznika, u odajama Vojnomedicinske akademije; Bajić se, pak, junači i širi kao metastaza elektronskim medijima, ne skrivajući svoje bombardovanje Banskih dvora, sedište predsednika Hrvatske.

Prošlo je više od 26 godina otkako je 7. jula 1991. avijacija agresora napala Banske dvore, a Bajić, u međuvremenu unapređen, tvrdi da Hrvati ne mogu da mu oproste Banske dvore. I smeje se: "Pa, čujte, ima i gorih stvari koje su se dešavale. A i nama su se dešavale, pa niko ne odgovara. A ja sam to svesno učinio i znam zbog čega sam to učinio jer sam imao pod svojom komandom nekoliko hiljada vojnika, podoficira i oficira. Znam šta su oni trpeli i šta im se spremalo", kazaće general napadnutih civila.

A zakleo se, tvrdi, otadžbini, da će civile braniti. Evo kako: "Ja sam se zakleo državi u kojoj sam živeo da ću je braniti i štititi njen teritorijalni integritet i ustavni poredak i onaj koji se drznuo da to naruši, ja sam lično smatrao da uradim pravo šta sam uradio", rekao je Bajić.

Žaleći se zamišljenom civilu da je branio baš civile, da je u Hrvatskoj ostao "kao siroče", a Hrvati koje je pobio bili su, šta drugo do - kolateralna šteta.

"Neću da budem ironičan, ali znate, kada se dešavaju takve stvari ima i kolateralna šteta. Ja nisam izmislio taj izraz. Pa ako vas takav odgovor zadovoljava, eto to vam mogu reći. Meni je žao gubitka tog života, a zna se ko je bio meta", kaže sve hrabriji general za Radio Slobodnu Evropu.

Naravno, želeo je da ubije predsednika Hrvatske Franju Tuđmana.

I sad, kao da uči od kolega, sve nevinih, "časnim", pride, neće da se odazove ako ga traže Hrvati: "Ja imam svoju državu, svoju otadžbinu, imam njene organe i njima se stavljam na raspolaganje". Niko ga i ne traži, ministarka pravde kaže da izručenje nije zatražila Hrvatska od Srbije.

A ako traže, zna se, Srbija ima svoj način da kazni one koji napadaju civile. I poštuje međunarodno pravo, zakone i običaje ratovanja. Ima specifični pristup njen šef diplomatije Ivica Dačić: "To je unutrašnji politički zahtev i propaganda, jer Hrvatskoj ne ide dobro. Hrvatska je označena kao agresor. Ona je označena u Tribunalu, Srbija nijednom aktom nije označena. U rezolucijama i saopštenjima Saveta bezbednosti jasno je rečeno devedesetih godina da hrvatska vojska učestvuje u borbama u BiH", rekao je Dačić gostujući na TV Pink.

Srbija je, dakle, nevina, apsolutno i neupitno, bombardovanje, pak, civila preduslov je za uspostavljanje temelja velikosrpske propagande - ubijaju sami sebe da bi optužili Srbe. Trebalo je da prođe svih 26 godina da se oglasi junak-vazduhoplovac, te da utvrdimo kako su Srbi ubijali druge iz prostog razloga, da bi ih ubili, bez obzira na to ko će biti optužen. Odnosno, da su optuženi pravi krivci.

Slede propagandne baljezgarije sa odloženim dejstvom, u izvedbi Miroslava Lazanskog, bivšeg Zagrepčanina: "Pokušaj ubojstva predsjednika Hrvatske? Hrvatska je dala zračni prostor snagama NATO da gađaju civilne ciljeve u Srbiji 1999. Po međunarodnom pravu, zemlja koja daje svoj zračni prostor za izvođenje napada na drugu zemlju sudionik je u ratu. Naša tužba za to? Ne, Srbija stalno glumi majku Terezu…", piše veliki analitičar u “Politici”.